Piše:
Rusija je kapitalistička zemlja s autoritarnim vođom. NATO je odavno ekspanzionistički – a ne odbrambeni – savez koji se rukovodi interesima SAD-a. Zato priča o ukrajinskoj krizi nije priča o Ukrajini, demokratiji, pravu na nezavisnost i pravima nacionalnih manjina, nego priča o nadmetanju tih dviju (kapitalističkih) sila, savremenih imperija, za premoć. Nekad finansijskim, a nekad vojnim sredstvima. Uvijek preko leđa drugih - malih i siromašnih.
Ti se poduhvati globalnog kapitalizma finansiraju plodovima rada domaćih radnika – za koje nema i neće biti pristojnih nadnica, pristupačnih stanova ni dostojanstvenog rada, a sve da bi mogli kvasati vojni budžeti i hraniti se cijela mašinerija privatnih korporacija koje profitiraju od ratova. Zato je ovaj govor dugogodišnjeg aktiviste protiv društvene nepravde i za radikalnu transformaciju društva i ekonomije, zapravo poziv antiratnim pokretima da se udružuju s akterima domaćih borbi protiv nepravde, nejednakosti, izrabljivanja, rasizma, jer – svijet je jedan i borba je jedna. (@RiD)
S engleskog prevela: M. Evtov
Oko Ukrajine se stvorila vrlo opasna situacija između SAD-a i Rusije. Rusija je kapitalistička zemlja koju vodi autoritarni vođa Vladimir Putin. Rusija je na 1.300 milja od granice s Ukrajinom povećala svoje vojne snage na 130.000 vojnika. To nije u redu. Ali američki mainstream mediji i naši čelnici žele da vjerujemo da je tu Rusija jedini agresor i prijetnja miru u Ukrajini. To je daleko od stvarnosti.
Sjedinjene Države dosljedno intervenišu u drugim zemljama, npr. već više od 60 godina pokušavaju srušiti vladu Kube.
Godine 1990. predsjednik Sovjetskog Saveza Mihail Gorbačov sklopio je sporazum s američkim državnim sekretarom Jamesom Bakerom, koji je bio i blizak povjerenik tadašnjeg predsjednika Georgea H.W. Busha. Da bi Gorbačov pristao na ujedinjenje Njemačke i dopustio nezavisnost mnogih nacija unutar SSSR-a, dogovoreno je da se NATO ne širi istočno od Njemačke i da evropske i američke trupe neće biti stacionirane istočno od Njemačke. Ukrajina je u okviru ovog sporazuma posebno spomenuta. Ovaj Gorbačovljev zahtjev za neutralnošću zemalja istočne Evrope treba staviti u kontekst činjenice da je Sovjetski Savez tokom nacističke agresije u Drugom svjetskom ratu izgubio 20 miliona ljudi; razumljivo da je želio tampon zonu između Njemačke i Rusije. [Danas se iz oficijelnih krugova na Zapadu negira postojanje ikakvog ''formalnog dogovora'', op.ur.]
Direktno kršeći ovaj sporazum, NATO se kasnih 1990ih proširio na Poljsku, Rumuniju, Češku Republiku i Baltičke zemlje.
Danas Rusija nagomilava trupe u blizini ukrajinske granice. Ali su i američke trupe u Poljskoj i Rumuniji uvećane za 3.000 vojnika, a vjerovatno će se povećati i prodaja oružja Ukrajini.
Pomalo ironično, ukrajinska vlada, koju vodi Volodimir Zelenskij, djeluje manje zabrinuta zbog ruske invazije nego američki lideri poput Bidena i Jakea Sullivana, savjetnika za nacionalnu sigurnost.
Sporazumno rješenje!
Sporazumno rješenje moglo bi se i trebalo postići na sljedeći način. NATO treba jasno izjaviti da ni sada ni ubuduće neće Ukrajini nuditi članstvo i da u Ukrajini neće biti stacioniranja američkih ni evropskih vojnika. Rusija će zauzvrat vjerojatno prihvatiti suverenitet Ukrajine, pristati da se ne miješa u njenu unutrašnju politiku, da ne izvrši invaziju i da značajno smanji ruske trupe na ukrajinskoj granici. Naravno, Ukrajina bi trebala biti dio ovih dogovora.
Da li bi ovo kršilo ukrajinsko pravo na samoopredjeljenje? Možda, malo, ali ne zaboravimo da je NATO vojni i ekspanzionistički savez predvođen SAD-om. Suverenitet ne daje pravo na vojnu intervenciju u drugim zemljama – a upravo su intervencije ključna odlika NATO-a. Dugoročno gledano, trebali bismo zahtijevati demontažu NATO-a, koji je relikt hladnog rata.
Rat bi bio katastrofalan za Ukrajinu i ne samo za Ukrajinu. Jedini put naprijed su diplomatija i pregovori koji uključuju Ukrajinu kao aktera. Neutralnost Ukrajine je jedan od mogućih poželjnih ishoda. To trenutno predlaže Francuska.
Zahtijevajmo od Sjedinjenih Država da prestanu s prijetnjom sankcijama i vojnom eskalacijom i da budu dio dogovornog i mirnog rješenja. Sankcije koje predlaže američki Kongres ozbiljno bi naštetile ruskom narodu a mogle bi stupiti na snagu čak i ako se ne desi ruska invazija.
Zašto se više fokusiramo na Sjedinjene Države nego na Rusiju? Zato što tu živimo i na djelovanje SAD-a možemo uticati više nego na djelovanje drugih zemalja. Djelovanje SAD-a je dijelom i naša odgovornost.
Uostalom, činjenica da ovdje postoje ljudi i antiratni pokret koji ograničavaju širenje SAD-a i podržavaju mirovne napore ohrabruje one koji u Rusiji traže mir, i povećava kredibilitet njihovih zahtjeva za deeskalaciju Rusije. Tako jačamo jedni druge.
Koliko je vjerovatan rat između Rusije i SAD-a zbog Ukrajine?
Ne znam koliko je vjerovatan, ali je vjerovatnije da ćemo ga efikasnije zaustaviti prije nego što počne stvarni rat. Bilo je masovnih protesta prije Zaljevskog rata 1991. godine (prvi rat protiv Iraka), prije rata SAD-a protiv Avganistana 2001. godine i naročito prije rata protiv Iraka 2003. godine. Kada su SAD ušle u rat, protesti i antiratni pokret su opali. Osim toga, čak i ako nijedna nacija ne planira ući u rat, postoji opasnost da se slučajne posljedice konkretnih akcija SAD-a ili Rusije pogrešno protumače i da dođe do neplaniranog rata. Nadalje, osim uništenja Ukrajine u ratu koji se vodi na ukrajinskoj teritoriji, postoji čak i opasnost od nuklearnog rata. Hajde da to ne riskiramo. Dajte da se umjesto toga i mi i grupe čiji smo članovi počnemo svakodnevno aktivno suprotstavljati tome što SAD eskaliraju ovu opasnu situaciju, i da počnemo aktivno pozivati na diplomatiju i sporazumno rješenje.
Izgradnja antiratnog pokreta!
Rasvijetlimo sebi, svojim prijateljima i zajednicama, svojim radnim kolegama i kolegama studentima istoriju i sadašnje opasnosti s obzirom na Ukrajinu. Hajde da izgradimo antiratni pokret kao podršku diplomatskim rješenjima u već spomenutom smislu: Nema širenja NATO-a na Ukrajinu. Ukrajina je neposredna opasnost, ali hajde da se u ne tako dalekoj budućnosti obrazujemo i izgradimo i antiratni pokret za smanjenje američke vojne potrošnje, pokret protiv rastućeg jačanja američke vojske i prijetnji Kini, pokret koji zahtijeva da se ukinu sankcije Iranu, Kubi i Venecueli, te okonča vojna podrška SAD-a Izraelu, Egiptu, Saudijskoj Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima (UAE), uključujući i okončanje vojnih programa prodaje naoružanja i opreme tim zemljama.
Kako je već spomenuto, hajde da pozovemo i na raspuštanje NATO-a.
Konačno, hajde da, gradeći antiratni pokret, izgradimo pokret koji poziva na okončanje nepravde i ugnjetavanja u samom SAD-u i povezuje se s organizacijama i društvenim pokretima uključenim u te borbe.
Na primjer, povežimo antiratni pokret sa zahtjevom za oslobađanje Leonarda Peltiera. Bio je vođa Pokreta američkih Indijanaca (eng. AIM) i stalna inspiracija Američkim starosjediocima i mnogim drugima. Leonard je već 45 godina u zatvoru, optužen za ubistvo dva agenta FBI-a koji su 1975. godine neovlašteno ušli u rezervat Pine Ridge. Njegovo suđenje predstavlja ogromno podbacivanje pravde, imalo je iznuđena svjedočenja i krivokletničke svjedoke. Tužilaštvo je uskratilo dokaze koji bi ga mogli osloboditi. Leonard Peltier ima COVID, a nije dobio dopunsku vakcinu iako ju je tražio. Zatvoren je u Federalnom zatvoru u Colemanu na Floridi, u kojem vladaju nehumani uslovi. Leonard ima 77 godina, ima dijabetes i visok krvni pritisak, te druge komorbiditete uzrokovane COVID-om. Zahtijevajmo od predsjednika Bidena da mu da pomilovanje iz medicinskih i humanitarnih razloga. Uz dovoljan pritisak, ovaj se zahtjev može ostvariti.
I generalno povežimo američki militarizam i imperijalizam ne samo s njegovim troškovima, nego i s njegovom „rasnom“, rodnom i klasnom represijom kod kuće i s eksploatatorskim kapitalističkim sistemom koji trebamo zamijeniti i transformisati u participativni socijalistički sistem.
Članak je za štampu priređeni tekst govora održanog u Olympiji, WA, 5. februara 2022.
IZVOR: COUNTERPUNCH
Objavljeno: 16/02/2022.
Foto: Shutterstock