Autor teksta navodi neka moguća rješenja, ali se uzdržava od zadiranja u srž problema – samu prirodu kapitalizma. Stoga su ponuđena rješenja tek zanimljivi primjeri ublažavanja krize preraspodjelom bogatstva, strogo regulisanim poslovanjem i privredom prema potrebama zajednice. Treba ih međutim uzeti s rezervom jer ne dotiču korijen problema: eksploataciju na kojoj kapitalizam počiva i koje se neće odreći.
Za nas, u datim okolnostima, oni su ipak vrijedni razmatranja jer BiH već treću deceniju tone u siromaštvo i ekonomsku nerazvijenost. A ekonomisti nikako ne odmiču od bajki o stranim investicijama, start-upima (koji zapravo iznose novac iz zemlje) i rasprodaji resursa.
Piše: Sam Cossar-Gilbert
Prevod s engleskog: S. Asotić
Svijet u kojem živimo suočava se sa brojnim razarajućim i isprepletenim krizama poput rastuće nejednakosti, klimatskih promjena, siromaštva, zagađenosti i kršenja ljudskih prava. Naš trenutni ekonomski sistem održava i produbljuje ove krize.
U zadnjih trideset godina neoliberalni fundamentalizam je politikama privatizacije, liberalizacije trgovine i deregulacije stavio korporativni i finansijski interes ispred društvenih i ekoloških standarda. Ako je suština ekonomije u dodjeli i raspodjeli ograničenih resursa, kako tvrde brojni udžbenici za prvu godinu ekonomskih studija, onda su u posljednjih trideset godina te politike podbacile. Proizveli smo više bogatstva nego ikad, ali ga ne uspijevamo ravnopravno podijeliti i time uništavamo naš zajednički dom.
Za 21. vijek trebamo novu ekonomiju. Da bismo zaštitili svoju krhku planetu moramo slušati zajednice i društvene pokrete koji širom svijeta već stvaraju pravedna i održiva ekonomska rješenja za društvene i ekološke izazove. Evo pet takvih primjera.
1. Javne usluge za sve, kroz pravično oporezivanje
Javne usluge ispunjavaju osnovne potrebe stotina miliona ljudi širom svijeta: od zdravstvenih ustanova u Južnoj Africi do čiste vode u Urugvaju i javnog prevoza u Beču. Javne usluge su i pokretačka snaga ekonomske aktivnosti i mogu igrati ključnu ulogu u prelasku na održiviju ekonomiju.
Da bi se to postiglo neophodno je zajednicama omogućiti istinsko učešće u sistemu javnih usluga kroz participativno budžetiranje, veću transparentnost, strože ekološke standarde funkcioniranja i javnih nabavki, te uvođenje obaveznog univerzalnog pristupa.
Ne možemo priuštiti ovakve javne usluge bez pravedne i redistributivne porezne politike. Umjesto dodatnog smanjivanja poreza, treba nam veće oporezivanje multinacionalnih korporacija, finansijskih transakcija, kapitalne dobiti i imućnih pojedinaca.
Vlade gube stotine milijardi dolara zbog poreznih utočišta. Planetu je moguće spasiti od globalnog zagrijavanja, ali to zahtijeva pravedno oporezivanje kako bismo mogli finansirati neophodne energetske alternative. Na primjer, mreža međunarodne ekološke organizacije Friends of the Earth International računa da bi se prihodom koji će od 2015. do 2030. otići u porezna utočišta polovina planete mogla napojiti obnovljivom energijom koja je sto posto pod društvenom kontrolom.
2. Proširiti društveno vlasništvo i zadrugarstvo
Preko milijardu ljudi širom svijeta već učestvuje u zadrugama. Zadruge su ključni element ‘socijalne ekonomije i ekonomije solidarnosti’ – koncepta koji prema definiciji Međunarodne organizacije rada obuhvata organizacije koje proizvode dobra, usluge i znanja dok istovremeno teže ostvariti društvene i ekonomske ciljeve. Suština ekonomije solidarnosti u tome je da kontrolu nad ekonomijom ponovo preuzme narod. Ekonomija solidarnosti zasniva se na načelima kolektivne moći, demokratskog odlučivanja, autonomije žena, transparentnosti, održivosti, samoupravljanja i ravnopravne raspodjele ekonomske dobiti.
Zadruge svakodnevno proizvode i distribuiraju milione dobara i usluga, od hrane koju jedemo, hotela u kojima odsjedamo, tvornica u kojima radimo i kreditnih zadruga u koje ulažemo ušteđevinu. Ekonomija solidarnosti čini 10 posto ukupne ekonomske aktivnosti Quebeca (Kanada), a u Brazilu je milionima ljudi omogućila da se izvuku iz siromaštva.
Ovakve inicijative ne mogu bez odgovarajuće podrške prerasti iz manjih projekata u transformativna rješenja širokog društvenog i ekonomskog utjecaja. Ovakvim inicijativama moramo omogućiti pristup izvorima finansiranja i povoljan zakonodavni okvir, prateći primjer Seula i Amsterdama koji sve više usvajaju ekonomiju dijeljenja.
3. Podrška lokalnim tržištima i pravednoj trgovini
Okosnicu održivog društva predstavljaju lokalne i regionalne ekonomije povezane ravnopravnim trgovinskim odnosima. Međutim, pravila igre su liberalizacijom trgovine namještena u korist multinacionalnih kompanija, što je dovelo do utrke prema dnu društvenih i ekoloških standarda.
Potreban nam je trgovinski sistem utemeljen na saradnji, a ne na konkurenciji. Vlade moraju politikama smanjiti trgovinu proizvodima društveno i ekološki štetnim, te uvesti ‘klauzule o supremaciji’ koje bi države obavezale na primjenu međunarodnog prava po kojem su ljudska prava pravno starija od trgovinskih sporazuma.
Zajednice i lokalna preduzeća vraćaju znatno veći dio prihoda u lokalnu ekonomiju nego multinacionalne kompanije. Istraživanje univerziteta California pokazuje da dvostruko više novca ostaje u zajednici kad ljudi kupuju proizvode na lokalnim tržnicama umjesto u supermarketima. Promicanje lokalne i agroekološke proizvodnje također doprinosi smanjivanju suvišnog transporta koji proizvodi velike količine ugljen-dioksida.
(…)
4. Graditi svrhovitu ekonomiju stavljanjem zdravlja ljudi i planete na prvo mjesto
U neoliberalizmu su rast i konkurentnost svrha sami sebi, a ne sredstva za ostvarivanje šireg cilja. Zbog toga se nejednakost produbljuje, a okoliš se ne uspijeva regenerirati, niti apsorbirati zagađenje.
Zadovoljavanje potreba zajednica bez uništavanja planete trebalo bi biti osnovni cilj ekonomskog organiziranja. Bruto domaćem proizvodu trebalo bi pridavati manji značaj i zamijeniti ga novim pokazateljima napretka. Kako kaže ekonomistica Kate Raworth, „današnje ekonomije po prirodi su degenerativne i stvaraju razdor, a mi ih moramo učiniti distributivnim i regenerativnim”.
U svrhovitoj ekonomiji demokratski odgovorne vlade pristaju pomoću subvencija i drugih mjera u prvi plan staviti zdravstvo, obrazovanje i obnovljivu energiju, istovremeno smanjujući ili obustavljajući štetne aktivnosti kao što su iskopavanje uglja i proizvodnja oružja.
To se već dešava u nekim regijama svijeta. Politike vlada u određenim dijelovima Južne Amerike utemeljene su na konceptu ‘buen vivir’ ili ‘dobrog života.’ I u Indiji se dešavaju slične tranzicijske inicijative u sklopu ‘ekološkog samoupravljanja (swaraj)’, a u Evropi kroz pokret tranzicijskih gradova.
5. Obavezujuća pravila radi neutraliziranja moći velikih preduzeća
Najveće kompanije poznate su po kršenjima ljudskih prava, bilo da se radi o zajednicama u Indoneziji koje gube domove zbog plantaža uljanih palmi, ili rijeka u Kolumbiji toliko zagađenih zbog rudnika uglja da mještani više ne mogu u njima pecati, ili zajednica u Nigeriji upropaštenih spaljivanjem zemnog plina u rafinerijama i naftovodima, iako je ta praksa nezakonita.
Dobrovoljna korporativna odgovornost ili ‘samoregulacija’ nije dovoljna. Da bi se međunarodna preduzeća primorala na odgovorno ponašanje, treba nam pravno obavezujuća međunarodna zakonska regulativa. Međuvladina radna grupa UN-a (IGWG) već priprema jedan takav obavezujući instrument, a Francuska je 2017. godine usvojila ‘zakon o obavezi dužne pažnje’ koji francuske kompanije obavezuje na odgovornost zbog štete nanesene ljudima ili okolišu bilo gdje u svijetu.
Vlade također moraju razbijati državne, regionalne ili globalne monopole i oligopole, kako bi se stvorili ravnopravni uvjeti za manja preduzeća, zadruge i javne usluge.
U svim ovim oblastima već postoje rješenja za siromaštvo, nejednakost i uništavanje okoliša. Pravi izazov je da ih proširimo, i preobrazimo ekonomiju tako da bude u službi i ljudi i planete.
Preneseno sa: https://www.opendemocracy.net/transformation/sam-cossar-gilbert/five-ways-to-transform-our-economies
Datum objavljivanja: 12/02/2018.