S engleskog prevela: M. Evtov
 

Ljudima ne trebaju slogani: trebaju im resursi i osnaživanje da bi mogli osigurati dobra zelena radna mjesta.

Ako stvarno želite znati kako izgleda pravedna tranzicija, ne počinjite od službenih govora na COP26. Ako ikako može, nemojte ni mene pitati. Pitajte one kojima je ta tranzicija najpotrebnija.

Pitajte nekog tinejdžera u južnom Velsu, gdje rudarski poslovi nikad nisu zamijenjeni alternativnim, a nivo nezaposlenosti je među najvišima u Velikoj Britaniji. Pitajte onog radnika naftne platforme koji već 15 godina putuje na posao helikopterom, ali da bi mogao raditi na vjetroturbini mora da plati 2.000 funti za još jedan kurs obuke o bezbjednosti u helikopteru. Pitajte onog mašinovođu Eurostara koji ne zna da li će taj voz i dalje voziti za dva mjeseca. Pitajte, ako možete, jednog od onih Ujgura koje su kineske vlasti prisilile na rad u radnom logoru za proizvodnju polisilikona za solarne panele.

Oni vam mogu reći štošta o nepravednoj tranziciji – oprečnoj načinu na koji želimo promijeniti naš životni stil i ekonomiju da bismo dostigli neto nulu emisija ugljen-dioksida. Pravedna tranzicija ne smije postati puki slogan globalne politike, sveden na presjek između ekoloških i društvenih briga ili maglovitih obećanja o prekvalifikaciji. Istinski pravedna tranzicija pobrine se da ljudi ne trpe gubitke dok im klimatska akcija mijenja živote i sredstva za život. Recimo onih možda i 600.000 radnika britanskih lanaca proizvodnje i opskrbe, onih čije buduće zapošljavanje zavisi od toga koliko će vlade i industrije uložiti u zamjenu opreme i dekarbonizaciju.

Ko gradi pravednu tranziciju?

Evo ko: škotski metalski radnik koji vodi kampanju za izgradnju temelja za morske vjetroturbine nadomak svog grada. Pa onaj automobilski inženjer u Birminghamu koji se bori da njihova fabrika pređe na proizvodnju električnih vozila. I onaj radnik švedske čeličane koja proizvodi prvu na svijetu seriju čelika bez ugljika – koji će Volvo uskoro koristiti za proizvodnju automobila. Pa onda poštar, možda baš onaj koji vam je jutros dostavio ono što ste kupili preko Interneta, a koji radi s kolegama na što bezbolnijem prelasku Royal Maila na vozni park električnih vozila.

Ili, recimo, južnoafrički rudar koji maršira ulicama zahtijevajući plan tranzicije koji će njemu i njegovim kolegama omogućiti posao u javnoj energetici sa čistom električnom energijom. Ili učiteljica, možda baš u osnovnoj školi vašeg djeteta, koja pita svoj razred šta im obrazovanje može pružiti da bi se suočili s budućnošću klimatskog haosa, jer tu nacionalni nastavni plan i program uveliko zaostaje.

Ovi ljudi – svi pravi sindikalni predstavnici – neće biti na podiju na COP26 u Glasgowu, ali oni spadaju među istinske svjetske klimatske lidere.

A šta treba za pravednu tranziciju?

Prvo: resursi. Da bi današnjim rizičnijim poslovima osigurale budućnost, vlade moraju ulagati u izgradnju pionirskih čeličana bez ugljika, domaće fabrike i luke i lance nabavke potrebnih industriji sutrašnjice. Trades Union Congress /TUC [Savez britanskih sindikata] zahtijevao je da se u naredne dvije godine u zelenu infrastrukturu uloži 85 milijardi funti. A kad javno finansiranje napravi prvi korak, privatni kapital slijedi.

Vlade moraju ulagati i u javni sektor. Moraju lokalnim vijećima dati više resursa za izolaciju domova na njihovim područjima i podržati NHS-ov plan za neto nula emisija. Vlade moraju ulagati i širom svijeta: industrijalizovane zemlje znatno zaostaju za svojim obećanjem o 100 milijardi dolara za klimatsko finansiranje globalnog Juga.

Drugo: pravo na odlučivanje o odvijanju tranzicije. Poštari znaju kako treba izgledati raspored isporuka u budućnosti. Naftaš zna kakva mu je obuka potrebna. Rudar zna šta želi da radi kad se rudnik uglja jednom zatvori. Upravo je to znanje koje bi trebalo oblikovati tranziciju. Sindikati moraju za svako radno mjesto sklopiti s poslodavcima formalni sporazum o prirodi i tempu promjena, kao i plan o zaštiti dobrih poslova. Ovo bi i na lokalnom i na nacionalnom nivou trebale podržati komisije gdje sindikati, poslodavci i vlade slušaju jedni druge i za svoje industrije i područja kreiraju zajednički plan. Odsustvo planiranja i koordinacije ključni je razlog što Velika Britanija danas upada iz krize u krizu.

Treće: uklanjanje barijera. U slučaju zatvaranja radnih mjesta, nijedan radnik ne bi trebao pretrpjeti pad prihoda niti sam plaćati prekvalifikaciju. I nijednom radniku ne bi poslovi budućnosti smjeli biti uskraćeni zbog pristrane prakse zapošljavanja, zbog odsustva podrške roditeljima i osobama s invaliditetom, ili zbog institucionalnog rasizma.

Četvrto i konačno: kvalitet posla. Zeleni poslovi moraju biti odlični poslovi. Ako posao uključuje mukotrpan rad i loše je plaćen, ako je posao nepouzdan ili ugovor nesiguran, ako poslodavac ne priznaje sindikate i ako zaposleni moraju sami plaćati svoju obuku, onda nije ni čudo što radnici ne stoje u redu za promjenu karijere.

Svaki posao može biti dobar posao. Ako želimo da radnici pređu s rada koji proizvode visoke emisije CO₂ na radna mjesta s neto nula emisija, klimatski pokreti moraju sindikatima pomoći da se izbore za pristojne plate i uslove rada.

Kad su ispunjena ova četiri izazova – dovoljno resursa, sluša se radništvo, barijere srušene, svaki zeleni posao dobar – klimatske akcije će se provoditi s ljudima, a ne na ljudima.

Pa hajde da počnemo. Pridružite se sindikatu. [...]

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 18/10/2021.