S engleskog prevela: M. Evtov
 

Na predstojećem sastanku grupe najbogatijih zemalja G20 u Rimu [netom prije svjetskog klimatskog samita, op.ur.], mnoge će vlade vršiti pritisak za uvođenje ambicioznijih mjera za rješavanje problema klimatskih promjena. Ali te vlade moraju biti spremne i da prozovu države koje zaostaju u dostizanju klimatskih ciljeva – počevši od SAD-a.

Poznata je izjava filozofa Immanuela Kanta da „[k]o hoće cilj, hoće i sredstvo”, tj. hoće kontrolu nad sredstvima neophodnim da taj cilj ostvari. Jednostavno rečeno, kad postavimo cilj, trebali bismo raditi tako da taj cilj ostvarimo. Ovo je suštinsko načelo za naše vlade i tim bi se načelom trebali voditi lideri G20 kad se krajem oktobra sastanu u Rimu da bi se suočili s klimatskom krizom.

Ciljeva ne manjka

Svijet je u Pariškom klimatskom sporazumu postavio cilj: održati globalno zagrijavanje na 1,5°C iznad predindustrijskog nivoa. Međuvladin panel za klimatske promjene objasnio je valjanost ovog cilja. Porast temperature za više od 1,5°C ugrozio bi život na planeti porastom nivoa mora (moguće i višemetarskim), kolapsom kritičnih ekosistema i oslobađanjem velikih količina metana [takođe staklenički plin koji doprinosi zagrijavanju planete, op.ur.] zbog otapanja vječnog leda – što bi moglo izazvati galopirajuće zagrijavanje. No trenutno se svijet kreće ka katastrofalnom povećanju globalne temperature za 2,7°C.

Međunarodna agencija za energiju pokazala je ranije ove godine tehnološki put za postizanje cilja od 1,5°C. Svjetski energetski sistem moramo dekarbonizirati do sredine stoljeća. Ovo je moguće izvesti prelaskom s fosilnih goriva na obnovljivu energiju i zelena goriva u energetici, transportu, građevinarstvu i industriji. Povrh toga, moramo i zaustaviti krčenje šuma i u ogromnoj mjeri obnoviti degradirano zemljište.

Vlade zasad ne uspijevaju obaviti svoj dio posla. Po neponovljivim riječima Grete Thunberg, vlade moraju s „tandara-mandara-broć“ preći na djela. Moraju [što bi rekao Kant, op.ur.] htjeti i sredstva za dekarbonizaciju.

A sredstva su...

Prvo, vlade do sredine stoljeća trebaju isplanirati energetski sistem i promjene u korištenju zemljišta. S obzirom na to da je do 2050. godine ostalo samo 28 godina a da su neophodne masovne revizije energetskih sistema i prakse korištenja zemljišta, vlade moraju planirati javne investicije i politike. I sve te planove moraju podvrgnuti javnoj kontroli, debati i reviziji da bi za njih osigurali podršku i prihvatanje.

Drugo, vlade moraju donijeti odgovarajuće zakonske propise [za regulisanje nove energetske politike, op.ur.]. Kako IEA jasno piše u svom izvještaju, za nova ulaganja u fosilna goriva nema ni potrebe niti opravdanja. I tačka. Imamo dovoljno dokazanih rezervi fosilnih goriva. Nijedna zemlja ne bi trebala dobiti dozvolu za okončanje novih istraživanja i razvoja industrije fosilnih goriva.

Treće, vlade moraju ulagati – koliko god je potrebno – u infrastrukturu bez proizvodnje emisija ugljen-dioksida, recimo državne i regionalne energetske mreže iz obnovljivih izvora (na primjer, povezati Evropsku uniju, Sjevernu Afriku, istočni Mediteran i Bliski istok), kao i u elektrifikaciju transporta i građevinarstva.

Četvrto, vlade bogatih zemalja moraju pomoći siromašnijim zemljama u realizaciji potrebnih ulaganja. Bogate zemlje to dugo obećavaju, ali nisu mobilizirale čak ni zapravo mizernih 100 milijardi dolara godišnje – samo 0,1% svjetske proizvodnje – što su prvi put obećale 2009. godine.

Peto, razvijene zemlje trebaju svijetu u razvoju nadoknaditi štetu već izazvanu klimatskim promjenama, koje će se ubuduće samo povećavati. Sjedinjene Američke Države još od 1751. godine emituju 25% emisija ugljen-dioksida iako imaju manje od 5% globalne populacije. Diljem svijeta zemlje trpe ogromne klimatske katastrofe nastale zbog energetskih malverzacija. Bez obzira na to, SAD i drugi dokazano veliki zagađivači nisu ponudili nikakvu kompenzaciju za štetu koju uzrokuju.

Konačno, svjetski bogataši, odgovorni za pretežnost upotrebe fosilnih goriva u svojim zemljama i globalno, moraju pošteno platiti svoj dio troškova ove krize. Bez obzira na to, najbogatiji uglavnom izbjegavaju pravedno oporezivanje, kako još jednom dokazuju Pandora Papers i ProPublica u Izvještaju o izbjegavanju poreza.

Mnogi rade, ali ne i oni koji se najviše pikaju

Ima i dobrih vijesti. Mnoge vlade preduzimaju bar neke korake u pravom smjeru. Tu vodi Evropska unija, s Evropskim zelenim dogovorom koji EU obavezuje na neto nultu emisiju do 2050. godine. I Japan i Južna Koreja obećavaju da će neto nulu dostići do 2050. godine, a predsjednik Joe Biden pokušava dovesti u red SAD. Kina, Indonezija i Rusija postavile su 2060. godinu kao rok za postizanje neto nule, što djeluje ohrabrujuće, ali se može i treba ubrzati.

Ali veliki generatori emisija poput Australije, Indije i Saudijske Arabije nisu dali nikakva relevantna obećanja, a SAD – uprkos Bidenovim naporima – pokazuju znakove još jednog ogromnog političkog neuspjeha u borbi protiv klimatskih promjena. Od ratifikacije UN-ove Okvirne konvencije o klimatskim promjenama 1992. godine, američki Senat blokira svaki pokušaj implementacije i Konvencije i Pariškog sporazuma o klimi.

Čini se da će se njihovo dosadašnje nedjelovanje koje ugrožava svijet samo nastaviti. Proteklih dana se američki Senat debelo trudio da iz Zakona o budžetu koji je potpisao Biden izbaci sve najvažnije klimatske politike. Svih 50 republikanskih senatora i nekolicina demokrata na čelu s Joeom Manchinom iz Zapadne Virginije protive se Bidenovom „planu čiste energije“ za dekarbonizaciju energetskog sektora SAD-a.

Nevjerovatno koliko je američka korupcija u stvari očigledna. Industrija nafte i gasa potrošila je na izbore 2020. godine 140,7 miliona dolara (donirajući 84% republikancima) a na prošlogodišnje lobiranje 112 miliona dolara. Jedan lobista ExxonMobila snimljen je dok povjerava da Manchin za ovu industriju „vuče konce“ u Kongresu. Bidenova pozicija je tako slaba, a korupcija američkog Kongresa tako ukorijenjena da predsjednik ne može u duelu poraziti čak ni senatora male države iz svoje vlastite stranke koga treba dobro obrukati i ismijati zbog odanosti Supernaftašima (Big Oil).

Vlade G20 imaju moralni imperativ da usvoje sredstva za postizanje globalno dogovorenog cilja klimatske sigurnosti. Na njihove zemlje otpada oko 80% globalne proizvodnje i emisija CO₂. Sporazum između ovih vlada – popraćen specifičnim akcijama, uključujući i suočavanje s korupcijom u vlastitim zemljama – može promijeniti globalnu putanju klimatskih promjena.

Mnoge vlade G20 spremne su na djelovanje i trebale bi prozvati one koji to nisu. SAD bi trebalo upozoriti da ostatak svijeta neće tolerisati neodazivanje Amerike. Istu poruku treba prenijeti Australiji, Indiji i Saudijskoj Arabiji. Svijet je u plamenu: ne može se tolerisati korupcija i nekažnjivost vinovnika klimatske krize.

IZVOR: Project Syndicate

Objavljeno: 19/10/2021.