S engleskog prevela: M. Evtov

Kad je 2005. godine nigerijski sudac presudio da Shell spaljivanjem otpadnog gasa u delti Nigera ugrožava ustavna prava tamošnjih građana na život i dostojanstvo, lokalni okolišni aktivist Nnojmo Bassey bio je oduševljen.

Njegova organizacija Prijatelji Zemlje pomogla je zajednicama u delti Nigera da protiv Shella podnesu tužbu zbog spaljivanja otpadnog gasa, izuzetno štetnog procesa koji je zajednicama čitave regije ugrozio opstanak, zagađujući im vodu i usjeve.

Istraživanjima je utvrđena veza između prakse spaljivanja gasa i povećanih stopa raka i bolesti krvi i kože, kiselih kiša i urođenih mana kod novorođenčadi – što je dovelo do smanjenja očekivanog životnog vijeka koja u ovoj regiji iznosi 41 godinu – 13 godina manje od državnog prosjeka.

„Ovo je prvi put da nadležni sud hrabro proglasi da Shell, Chevron i ostale naftne korporacije ovdje već decenijama provode nezakonite aktivnosti“, rekao je Bassey 14. novembra 2005. godine, kad je Savezni vrhovni sud Nigerije donio ovu presudu. „Očekujemo da će naftne korporacije po presudi i djelovati, te konačno priznati istinu i zaustaviti ovo pogubno spaljivanje.“

Ali naftne korporacije nisu djelovale po ovoj presudi. Izvještaj Ujedinjenih nacija objavljen šest godina kasnije otkriva da Shell nije slijedio vlastite procedure održavanja infrastrukture naftnih polja. Shell u delti Nigera i dan danas spaljuje otpadne gasove.

Sad, 15 godina nakon donošenja presude, Bassey smatra da bi rukovodioci Shella bili proglašeni odgovornim da se ovaj slučaj našao pred Međunarodnim krivičnim sudom (MKS). „Shell je ovo mogao ignorisati jer se [slučaj] nije našao u međunarodnim medijima, ali da se ovaj slučaj našao pred MKS-om, dobio bi globalnu pažnju i dioničari bi znali šta radi ova firma“, kaže Bassey. „Da smo imali zakon o ekocidu, stvari bi se drugačije odvijale.“

Pojam ekocid prvi put privlači pažnju javnosti 1972. godine, kad štetu koju je Vijetnamski rat uzrokovao životnoj sredini tako naziva švedski premijer Olof Palme govoreći na UN-ovoj konferenciji o životnoj sredini u Stockholmu. […]

„Ekocid“ je krovni izraz za sve oblike uništavanja životne sredine: od krčenja šuma do emisija stakleničkih plinova. Zaštitnici okoliša se još od 1970-ih bore za međunarodni zakon o ekocidu – o relevantnim slučajevima bi odlučivao MKS. Značajniji zamah, međutim, stiču tek protekle godine, s podrškom čelnika Vanuata, Maldiva, Francuske, Belgije, Holandije – kao i globalno uticajnih ličnosti poput pape Francisca i Grete Thunberg.

Iako je upitna moć institucije MKS-a, Bassey i drugi aktivisti vjeruju da će sam zakon djelovati kao snažna preventiva budućih oblika uništenja okoliša. „U slučajevima eksploatacije i marginalizacije nećemo dobiti drugačije rezultate ukoliko ne osmislimo nove zakone“, kaže Bassey.

Pravnici iz cijelog svijeta okupili su se u decembru 2020. godine da započnu izradu pravne definicije ekocida. Ako uspiju, uništavanje životne sredine svrstalo bi se u istu pravnu kategoriju kao i ratni zločini, genocid i zločini protiv čovječnosti. Ali čak i unutar samog pokreta ostaju pitanja o tome dokle zakon treba ići i na koga bi se mogao odnositi.

Uništavanje okoliša proglasiti ekocidom

Zagovornici zaštite okoliša vjeruju da bi zakon o ekocidu bio revolucionaran. Iako neke zemlje imaju državne zakone o šteti nanesenoj okolišu, ne postoji međunarodni krivični zakon koji izričito predviđa kazne pojedincima odgovornim za uništavanje životne sredine. Usvajanje zakona o ekocidu, kažu stručnjaci, donijelo bi ključne promjene u tri glavna područja.

Prvo je simbolički učinak postignut tim što MKS uništavanje okoliša tretira jednako kao i zločin genocida. [Eko aktivistkinja Jojo] Mehta tvrdi da bi lideri bili odgovorniji ukoliko im prijeti opasnost da budu proglašeni počiniteljima ekocida. „Nema tog generalnog direktora koji bi da se nađe u istoj kategoriji s genocidnim manijacima.“

Drugo je postavljanje pravnog presedana koji bi djelovao po principu hvatanja u kolo, što će reći da bi međunarodni zakon potakao promjene državnih kaznenih zakona, budući da zemlje nastoje iskazati svoju predanost očuvanju okoliša. Zakoni u nadležnosti MKS-a već su uticali na državne politike: nekoliko zemalja, uključujući Njemačku i Holandiju, usvojile su državne zakone koji kriminaliziraju zločine koje tretira MKS.

Treće je to što bi se [međunarodni] zakon o ekocidu mogao koristiti u procesuiranju okolišnih zločina izvan državnih jurisdikcija. Ovo je osobito korisno u siromašnijim zemljama kojima pravne barijere otežavaju krivično gonjenje stranih kompanija. „Zakon o ekocidu“, kaže Bassey, „stvorio bi arenu u kojoj marginalizirane zajednice u zemljama poput Nigerije imaju glas protiv moćnih zagađivača. Većina ekocidne devastacije događa se u zajednicama čiji se glasovi ne čuju.“

Zagovornici zakona o ekocidu vjeruju da će zakon promijeniti i način na koji se životna okolina generalno cijeni. „Ima nešto izuzetno snažno u ideji da i priroda ima prava“, kaže Mitch Anderson, osnivač i izvršni direktor Amazon Frontlines, organizacije koja s autohtonim zajednicama Zapadnog Amazona radi na zaštiti njihovog zemljišta. „Zakon [o ekocidu] osigurao bi da priroda dobije status pravnog subjekta.“

Ali do toga je još uvijek dug put. Nacrt zakona pravnici planiraju do kraja proljeća, ali bi ratifikacija mogla potrajati tri do pet godina. […]

Zakon o ekocidu […] bi u istoriji MKC-a bio jedinstven ne samo po tome šta štiti, nego i po tome ko su subjekti krivičnog gonjenja: šefovi država, vlada i korporacija koje najviše zagađuju [a najčešće dolaze iz bogatijeg i moćnijeg dijela svijeta, op.ur.]. Dosad je MKC kritikovan stoga što za masovne zločine optužuje samo afričke diktatore, a ignoriše odgovornost zapadnjačkih vođa. Ali bi zakon o ekocidu omogućio da se s krivičnim prijavama suoče i moćni bijelci – često većinski zastupljeni u ekstraktivnim industrijama. […]

Naftne i plinske kompanije koje je TIME kontaktirao odbile su odgovoriti na pitanje hoće li podržati zakon o ekocidu, ali je međunarodno udruženje proizvođača nafte i plina (International Association of Oil and Gas Producers / IOGP) u svom saopštenju navelo da „žele poboljšati ekološku djelotvornost i smanjiti vjerojatnost i posljedice incidenata.“

Šta se smatra ekocidom?

Bassey je uvjeren da bi postojanje zakona o ekocidu spriječilo dosad najgore svjetske ekološke prekršaje – recimo Chevronovo zagađenje ekvadorskog Amazona 1990ih, ili tekuće jamske požare u ugljenokopima Južne Afrike. „Da smo imali zakon o ekocidu, niko ne bi dopustio takvo šta“, kaže Bassey. U teoriji je vjerovatno u pravu. Ali u praksi mnogo toga zavisi od definicije termina ekocid.

Philippe Sands [uključen u izradu preambule Rimskog statuta MKS-a], kopredsjedavajući vijeća koje sastavlja zakon o ekocidu, brine da bi kriteriji klasifikacije nekog čina kao ekocida mogli biti prestrogi. To bi bilo ponavljanje scenarija: Raphael Lemkin, poljski advokat, prvi je izložio ideju o „genocidu“ 1944. godine, zamišljajući zakon koji će goniti pojedince koji su ubijali članove određene nacionalne, etničke, rasne, vjerske ili političke skupine. Međutim, kad su se 1948. godine države članice – mnoge zabrinute zbog vlastite istorije diskriminatorske politike – okupile radi konačnog nacrta zakona, odlučile su da pravnici moraju dokazati ne samo da je optuženi ubio članove određene grupe, nego i da je to učinio sa specifičnom namjerom.

Rezultat: MKS većinu optuženih za genocid nije proglasio krivim jer je teret dokazivanja i namjere bio pretežak.

Sands stoga brine da bi se ta greška mogla ponoviti i s definicijom ekocida: „Nikad se neće moći dokazati da je neko namjeravao masovno uništenje životne sredine. Ako kriterije postavimo previsoko, nećemo nikoga uhvatiti.“

S druge strane, zakon o ekocidu može izgubiti političku podršku ako se kriteriji postave preširoko – ako se obuhvati previše vrsta navodno ekološki destruktivnih djela, i implicira previše kategorija fizičkih i pravnih lica. Zakon o ekocidu koji optužuje mega-korporacije za ogromne razmjere zagađenja vjerovatno bi podržali mnogi koji ne bi podržati zakon koji kažnjava svakoga ko okoliš uništava na bilo koji način. […]

Ali čak i ako se uspostavi robustan zakon o ekocidu, pokret se suočava s još jednim velikim izazovom: ograničene pravne ovlasti MKS-a. Sam MKS nema ovlasti za provođenje zakona; hapšenje i predaja optuženih potpuno zavisi od njegovih država članica. Ako se zemlja ne pridržava [odluka MKS-a] – ako ne uhapsi optuženog pojedinca – suđenja nema. Osim toga, preko 70 zemalja nisu članice MKS-a – a to uključuje i SAD. A pošto su u američkom vlasništvu neke od najvećih korporacija fosilnih goriva, recimo Exxon Mobil i Chevron, one će najvjerovatnije ostati nedodirljive.

Pravnici koji rade na zakonu o ekocidu itekako su svjesni ovih ograničenja. „Nemojmo biti naivni u pogledu provodivosti međunarodnih pravnih okvira na međunarodnom nivou“, kaže Sands. „Budimo realni.“ Počinitelji uništavanja životne sredine, kaže Sands, na kraju moraju snositi odgovornost na državnom nivou. Ali međunarodno krivično pravo može biti bar katalizator i pomoći u postavljanju presedana. Iako je MKS od 2002. godine [za genocid] osudio samo četiri osobe, samo njegovo postojanje i rad kroz norme i presedane sigurno su uticali na formiranje državnih politika. Zagovornici zakona o ekocidu vjeruju da i taj zakon može učiniti nešto slično.

„Svjesni smo da [samo] jedan zakon ne može promijeniti sve“, kaže Mehta. „Ali je bez njega teško zamisliti kako bi se ciljevi [zaštite okoliša] uopšte mogli ostvariti.“

IZVOR: TIME

Objavljeno: 19/02/2021.