S engleskog prevela: M. Evtov

Njemačku često hvale kao svjetskog lidera u komemoraciji. „Njemački model“ je stekao međunarodno priznanje kao uzoriti put preuzimanja istorijske odgovornosti za zločine nacističkog holokausta. Ali se zemlja koja je mnogo učinila na obračunu s jednim traumatičnim periodom svoje prošlosti uglavnom ne uspijeva suočiti sa svojom drugom bolnom istorijom – nasljeđem njemačkog kolonijalizma. Razni pokušaji rješavanja ovog mrtvog ugla istorije, bilo da su dolazili od advokata žrtava, građanskih inicijativa ili parlamentarnih grupa, već odavno nailaze na prazna obećanja, šutnju ili otvoreno odbijanje.

Nedavni val protesta nakon ubistva Georgea Floyda održavanih u znak podrške rasnoj pravdi još jednom je jasno pokazao dubinu korijena postojećih oblika rasizma koji proizlaze iz duge istorije rasnog nasilja. A daleko od toga da je Njemačka u ovom pogledu bez krivice. Manjkavi pregovori o reparaciji za kolonijalne zločine ove zemlje pokazuju kako neuspjeh u popravljanju štete nanijete u prošlosti i dan danas izaziva bol i traumu.

Istorija genocida

Iako je Njemačko carstvo bilo relativno kratkog vijeka, njegovi poslušnici su počinili neizreciva djela nasilja. U Njemačkoj Jugozapadnoj Africi – bivšoj njemačkoj koloniji, današnjoj Namibiji – njemačke kolonijalne trupe su nad narodima Ovaherero i Nama izvršile prvi genocid dvadesetog stoljeća. Počevši od 1884. godine njemačke kolonijalne trupe plijene ogromne dijelove oblasti autohtonih naroda i njihovog stočnog fonda, a muškarce, žene i djecu podvrgavaju surovom radu i raznim oblicima kažnjavanja. Kada se 1904. godine narod Ovaherero pobunio, njemačke snage brutalno suzbijaju ustanak i odmah potom izdaju naredbu o istrebljenju. Prema Carskoj naredbi br. 3737, „mora biti ustrijeljen svaki Herero koji bude pronađen unutar njemačke granice, s oružjem ili bez oružja, sa stokom ili bez stoke.“

Pored ovih ubistava, telegram poslan iz carske kancelarije u januaru 1905. godine evidentira prvu upotrebu koncentracionih logora. Nagovještavajući zločine nacističkog holokausta, Konzentrationslager se uspostavlja s ciljem izazivanja „smrti od iscrpljenosti“ – glađu, prisilnim radom, pothranjenošću, seksualnim nasiljem, medicinskim eksperimentima i bolestima.

U ovom „genocidu po pismenoj naredbi“ – kako ga naziva Veraa Barnabas Katuuo koja je u SAD-u osnovala Udruženje genocid Ovaherera – do 1908. godine je usmrćeno 65.000 Ovaherera. Slična taktika je korištena i kad su se protiv kolonijalne vladavine pobunili Nama, s rezultatom od 10.000 mrtvih.

Za ove zločine protiv čovječnosti predstavnici Ovaherera i Nama već odavno traže službenu potvrdu i izvinjenje Njemačke. Njemačka je dosad odbijala oboje – zatraživši, umjesto toga, „oprost zbog tih događaja“. Iako su Ujedinjene nacije na osnovu Izvještaja Whitaker još 1985. godine službeno ocijenile masakr nad narodima Ovaherero i Nama kao „genocid“, Njemačka je to prihvatila tek 2016. godine – i to s bitnom izjavom o odricanju odgovornosti. Ministarstvo vanjskih poslova Njemačke ustvrdilo je da se događaji prije Holokausta ne mogu zakonski kodificirati kao zločin „genocida“. Njemačka vlada i danas insistira na tome da se termin „genocid“ u kontekstu Namibije koristi u striktno „političko-moralnom“, a ne u pravnom smislu. Iako je Njemačka ovakvom vrstom političkog manevrisanja uspjela izbjeći odgovornost za odštetu, 2015. godine je ušla u bilateralne pregovore s namibijskom vladom. Sad je, pet godina kasnije, Njemačka prvi put spremna ponuditi naknade za reparaciju, nadajući se da će tako jednom i za svagda riješiti to pitanje.

Međutim, Ovaherero i Nama, koji su prvobitno zatražili međuvladine konsultacije, i dalje su skeptični. Budući da pregovore i eventualne isplate kontroliše namibijska vlada čiju većinu čini stranka SWAPO kojom dominira etnička grupa Ovambo, koja nije pogođena genocidom, Ovaherero i Nama su praktično isključeni iz pregovora.

Pravni problem

Našavši se u ovom ćorsokaku, sad polažu nade u kolektivnu tužbu. Kao imenovani predstavnik naroda Ovaherero u SAD-u, g. Katuuo 2017. godine podnosi tužbu Američkom saveznom sudu u New Yorku, zajedno s vrhovnim poglavicom Ovaherera Vekuii Rukoroom i poglavicom Nama Davidom Frederickom kao vodećim podnosiocima tužbe.

To što nadležnost u ovom pitanju ima američki sud nije jednostavna pravosudna tehnikalija, nego plod specifičnog istorijskog događaja koji pokazuje dugotrajnost kolonijalnih praksi i rasnog nasilja. Naime, posmrtni ostaci najmanje dvije žrtve njemačkog genocida u Namibiji čuvaju se upravo u SAD-u: u njujorškom Američkom prirodoslovnom muzeju (American Museum of Natural History /AMNH).

Kada mu je 2017. godine konačno odobren pristup arhivi AMNH-a, g. Katuuo je fotografisao dvije lubanje na kojima su rukom napisani inventarni brojevi i oznaka „Herero“. Crna tinta na blijedim kostima prolazi kraj vidljivih ogrebotina. Kolonijalni oficiri su odsječene glave mrtvih sakupljali i prisiljavali žene naroda Ovaherero da te lubanje prokuhavaju i s njih stružu ostatke mesa krhotinama stakla. Njemački poručnik Graf Schweinitz, koji je bio svjedok tih zločina, napisao je da će „kuhanje mrtvih i stravični krikovi ludila zauvijek odjekivati u svetoj tišini vječnosti.“

Lubanje su se u SAD-u našle raznim zaobilaznim putovima. Nakon prve „obrade“ su otpremljene u Njemačku radi antropogenetskih istraživanja. Većina ih se 1906. godine našla u zbirci antropologa Felixa von Luschana, rođenog u Austriji, člana Njemačkog društva za rasnu higijenu. Von Luschan je zloglasni izumitelj po njemu nazvane hromatske ljestvice za rasnu klasifikaciju na bazi boje kože.

Von Luschanova javna kolekcija – ukupno 6.300 lubanja, od kojih je samo 800 vraćeno u Namibiju – još uvijek se nalazi u Berlinu. Ali je cijelu Von Luschanovu privatnu kolekciju njegova supruga nakon njegove smrti (1924.) prodala AMNH-u. Ova kupovina je praktično udvostručila fundus eksponata fizičke antropologije Muzeja.

Dvije lobanje s oznakom „Herero“ koje je Njemačka prije više od jednog vijeka uzela kršeći međunarodno pravo, uvedene su kao dokaz u tužbi koju su podnijeli narodi Ovaherero i Nama. G. Katuuo podrazumijeva da ostatke njegovih predaka treba vratiti u Namibiju, gdje bi ih mogli ili pravilno sahraniti ili izložiti na edukativnoj izložbi o istoriji genocida. Zadržati kosti u kartonskim kutijama u muzejskom podrumu samo bi produžilo gnusnu istoriju kolonijalnog „kolekcioniranja“.

Ali repatrijacija ljudskih ostataka samo je jedan korak u dugom procesu ka ostvarenju pravde. Vrhovni poglavice tradicionalnog rukovodstva naroda Ovaherero i Nama, kao potomci žrtava genocida i legitimni predstavnici svih naroda Ovaherero i Nama – ne samo u Namibiji, već i u Bocvani, Južnoj Africi i širom svijeta – zahtijevaju i da im se odobri mjesto za pregovaračkim stolom. Kako kaže dr. Ngondi Kamatuka, predsjednik Udruženja genocid Ovaherero u SAD-u: podržati traganje za pravdom njegovog naroda uključivši ih u namibijsko-njemačke pregovore znači „biti na pravoj strani istorije“.

Tranzicijska pravda

Podnosioci tužbe žele i da se njemačka vlada pozabavi „nesagledivom štetom“ koju je kolonijalno nasilje prouzrokovalo narodima Ovaherero i Nama. Što je ključno jer nadilazi isplate reparacija i ulazi u sferu tranzicijske pravde.

Kao moguću mjeru predlažu preraspodjelu poljoprivrednog zemljišta u Namibiji. Ovo stoga što je nakon njemačkog kolonijalizma politička moć naroda Ovaherero i Nama umanjena dijelom i zbog kolonijalne otimačine zemlje. Prije dolaska Nijemaca, većina poljoprivrednog zemljišta u Namibiji bila je u komunalnom vlasništvu nomadskog naroda Ovaherero, a kolonizatori ugovorom dobijali pravo naseljavanja na ograničenim područjima. Ubrzo su, međutim, raskinuli te ugovore i nezakonito zaplijenili preko 25 posto zemljišta, i to najplodnijih pašnjaka za stoku.

Do 1990. godine, kad je Namibija stekla nezavisnost, polovina poljoprivrednog zemljišta u državi bila je u vlasništvu tek 0,2 posto stanovništva, većinom bijelih farmera. Zemljišna reforma koja ispravlja ovu neravnotežu ključna je za osiguranje ekonomskog boljitka naroda Ovaherero i Nama. Oni žele reformu kojom bi im se pošteno vratio dio zemlje njihovih predaka, za razliku od SWAPO-ovog Zakona o reformi poljoprivrednog zemljišta iz 1995. godine, koji je u procesima preseljenja favorizirao narod Ovambo. Za ovo je ključan uspjeh kolektivne tužbe u New Yorku, kojom se zahtijeva „povrat opljačkanih i oduzetih osnovnih sredstava za život i imovine“.

Rješenje slučaja još je nesigurno. Američka okružna sutkinja Laura Taylor Swinn presudila je u martu 2019. godine da načelo imuniteta suverene države ide u prilog Njemačkoj, zbog čega je tužba neprihvatljiva. Ali podnosioci tužbe nisu spremni odustati i uložili su žalbu Apelacionom sudu za Drugi okrug (The United States Court of Appeals for the Second Circuit). Vrijeme sudskog postupka ne može se tačno predvidjeti zbog pandemije koronavirusa, ali se nastavak procesa očekuje ove godine.

U srži ovog procesa je isplata reparacija. Udruženje tradicionalnih vođa Nama i Tradicionalna vlast Herera u Republici Namibiji izdali su 20. juna zajedničku izjavu za medije izražavajući podršku globalnom pokretu za reparacije. Pozivaju i na uklanjanje i zabranu svih kolonijalnih simbola u Namibiji, te izražavaju „bezrezervnu solidarnost“ s protestima Black Lives Matter.

Ovo ne samo da naglašava činjenicu da kolonijalizam ima i materijalni i moralni dug, nego i pokazuje kako njemačka vlada produbljuje rasnu nepravdu sadašnjom praksom isključivanja potomaka žrtava iz pregovora.

Gospodin Katuuo ipak smatra da ima razloga za nadu. Ističe da su Ovaherero i Nama dobili veliku podršku njemačkog naroda – i pojedinaca i organizacija poput građanske inicijative Berlin Postkolonial e.V. koju smatra presudnom za promjenu stava njemačke vlade.

Štaviše, u skladu s pozivima na rasnu pravdu u SAD-u i drugdje, razgovor o savremenom rasizmu sad mnogi Nijemci usmjeravaju ne samo u pravcu diskusija o šteti nanesenoj pojedincima, nego i razotkrivanja institucionaliziranih oblika rasizma. I sve ih više smatra da se Njemačka, da bi se riješila sistemskog rasizma, najprije mora suočiti sa svojom prošlošću rasnog nasilja.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 03/07/2020.