Piše: Alioscia Castronovo
Odabrala i s talijanskog prevela: M. Evtov
 

Sedam pokretnih slika za prikaz mape društvenih sukoba nastalih nakon objave o povratku Međunarodnog monetarnog fonda. Sedam slika za sedam dana – da se prepriča samo ova zadnja sedmica. Sindikalni štrajkovi, feminističke i studentske manifestacije, demonstracije radnika socijalne ekonomije, sve do proslave dana nezavisnosti koja se pretvorila u masovne demonstracije protiv vlade i MMF-a.

Pogled na trgove, subjektivitete, heterogene zamisli i zahtjeve koji otvaraju prostore za rastuću opoziciju neoliberalizmu.

Nakon liberalizacije dolara i brutalnog zaduživanja (Argentina je od 2016. do 2018. svjetski rekorder u visini emisije državnih obveznica), Macrijeva vlada, očekujući kišu stranih investicija koja nikad nije stigla, za nešto više od dvije godine dovela je Argentinu na ivicu ponora. Financijska kriza, koju karakterišu nezaustavljiva inflacija (2016. godine 40 posto, 2017. godine 24 posto, ove godina predviđa se više od 20 posto), devalvacija i bijeg kapitala, osim što pokazuje neuspjeh ekonomske politike vlasti u rukama izvršnih direktora velikih multinacionalnih preduzeća, dovodi Macrija do otvaranja pregovora za tzv. stand-by aranžman s MMF-om. Da ne bude zabune: istim onim MMF-om koji je posljednjih godina masakrirao Grčku, Mađarsku i Island.

Prije šezdeset godina (1958.) Frondizijeva vlada uzima prvi zajam od MMF-a, i tad počinje ucjena ove financijske institucije na privredu Argentine.

Argentina se te ucjene oslobodila tek dolaskom predsjednika Nestora Kirchnera, nakon duboke krize i narodne pobune 2001. godine. Najavljujući ponovni dolazak MMF-a, Macri otvara vrata novoj fazi svog mandata: nakon 'gradualizma', najavljuje predsjednik, dolazi pragmatizam. Što će reći neoliberalna ofanziva nasilnom radikalizacijom na osnovu onih istih ekonomskih receptura koje su prije nepunih dvadeset godina i uništile zemlju.

Na dan 25. maja, kad Argentina obilježava godišnjicu početka oslobođenja od španske vladavine, stotine hiljada ljudi izašlo je na ulice Buenos Airesa protestujući protiv Macrijeve vlade i Međunarodnog monetarnog fonda.

„Domovina je u opasnosti: NE Međunarodnom monetarnom fondu” stajalo je na pozornici i na hiljadama argentinskih i zastava brojnih društvenih i političkih organizacija koje su se vijorile prostranom Avenida 9 de Julio. Macri je za to vrijeme proslavljao praznik privatno – u predsjedničkoj palati i u katedrali, zaštićen barijerama i okružen stotinama policajaca. A na autobuskim i stanicama metroa redovi od više stotina ljudi koji, vraćajući se s demonstracija, složno pjevaju protiv predsjednika i vlade. U scenariju kompleksnom, neizvjesnom i intenzivnom, promjenljivom i punom napetosti, čitav val konfliktnih situacija stavlja ovu vladu u škripac. Nakon nekoliko promjena u ključnim ministarstvima, vladu očekuje suočenje s jednom novom fazom. Ankete provedene u međuvremenu pokazuju da podrška predsjedniku naglo opada. Doduše, popularnost Mauricia Macria počela je opadati vrlo brzo nakon što je na parlamentarnim izborima novembra 2017. dosegla vrhunac, opada već od decembarske pobune protiv reforme penzionog sistema.

Dvadeset peti maj, kad se obilježava početak Majske revolucije (koja je 1810. godine dovela do nezavisnosti Argentine), državni praznik narodu oduvijek veoma važan, ove je godine pretvoren u veliku demonstraciju protiv vlade.

Više od pola miliona ljudi proslavilo je ovu godišnjicu demonstrirajući protiv finansijskog kolonijalizma i politike štednje koju provodi vlada multinacionalnih kompanija.

Na kraju ove značajne proslave intonirana je državna himna, nakon čega je uslijedio zborno pjevanje protiv predsjednika Macria. Narod na trgu raznolik: srednja klasa i široke narodne mase, peronisti i kirchneristi u potrazi za političkim jedinstvom pred predstojeće izbore, razni sindikati i organizacije popularne ljevice.

„Nakon 12 godina raskida s MMF-om […] nema vraćanja na recepte koji ponovo nameću pljačku zemlje, planiranu bijedu i privatizaciju”, čuje se s pozornice. Osuđuju se demontiranje državne industrije i ucjena dugom. Poziva se na odbranu demokratije i na ponovno pokretanje borbe protiv reforme penzionog sistema odobrene u decembru prošle godine, poziva se na borbu protiv tek najavljene reforme tržišta rada, na borbu protiv represivnih mjera vlade koje sve više pogađaju sindikate i radnike, zajednice starosjedilaca i sirotinjske gradske četvrti. […]

Napjevi protiv Macria ponavljaju se u talasima, zajedno s pjesmom peronista Vamos a volver! (Vratićemo se) koja na masovnim narodnim demonstracijama nikad ne prestaje. […] Slika koja se uklapa – ne savršeno, ne bez protivrječnosti i ne bez napetosti – s drugim slikama borbi koje se od početka objave pregovora s MMF-om dešavaju u cijeloj zemlji.

U RUDNICIMA RIO TURBIO
 

Rudnici Rio Turbio u Patagoniji vratili su na posao 164 radnika koji su odbili 'dobrovoljno' povlačenje koje nameće vlada, čiji je plan predvidio otpuštanje 500 od 1500 radnika. Nakon višesedmične borbe na dubokom jugu, hiljadama kilometara od Buenos Airesa, rudari su u martu uputili u glavni grad delegaciju koja je njihov slučaj dovela do pred Kongres, gdje su nekoliko dana kampovali. Tokom demonstracija kojima su tražili prestanak otpuštanja radnika, rudari su bili izloženi nasilju policije i hapšenjima, ali su ove sedmice ipak izvojevali prvu važnu, mada ne i konačnu pobjedu (otkazi su spriječeni, no vlada u svakom slučaju planira prekarizirati rad i izvršiti udar na plate rudara).

PROTIV POVEĆANJA CIJENA KOMUNALNIH USLUGA
 

Senat tek treba glasati o zakonu koji je prošle sedmice odobrio Kongres, a kojim se blokira tzv. tarifazo, drastično povećanje cijena struje, vode i plina, povećanje nepodnošljivo za džepove porodica, ali i za mala i srednja preduzeća i kulturne centre, a naročito za tek revitalizovane kooperative i fabrike. Radi se o pravoj ofanzivi na plate i radničko samoupravljanje: bijeda je jedina perspektiva za brojne kooperative i fabrike koje su uspjele povratiti radna mjesta, prostore i područja koja bi inače bila napuštena, ili u rukama špekulanata. Nakon što je povećanje cijena komunalnih usluga doseglo 800 posto, svi oni grcaju u dugovima i zadužuju se samo da bi platili komunalne usluge, svi smanjuju plate i reorganizuju proizvodnju.

„Zbog vlade koja uništava proizvodni sistem zemlje, danas nijedna kooperativa ne može planirati budućnost, a često ne znaju ni kako preživjeti sadašnjost”, piše antropolog Andres Ruggeri.

U članku objavljenom u Contraeditorialu, direktor istraživačkog Programa Facultad Abierta objašnjava kako mjere vlade ozbiljno ugrožavaju proizvodnju čitave državne industrije, a posebno ekonomski dohodak radnika ponovo pokrenutih preduzeća. Nakon desetina demonstracija i kongresnog odobrenja zakona kojim se povećanje cijena zaustavlja na nivou prošlog novembra, borba protiv tarifaza ulazi u odlučujuću fazu. Čim je zakon izglasan u Kongresu, dok se čeka glasanje Senata, predsjednik Macri je već najavio svoj veto. Narednih će se sedmica odvijati vrlo teška bitka na frontu zvanom tarifazo, koji nije ništa drugo do manevar kojim se garantuje direktan prenos ogromnog bogatstva u ruke velikih preduzeća i finansijskog sektora.

PLIMA FEMINIZMA
 

Već više od dva mjeseca u Kongresu se svakog utorka održavaju parlamentarne rasprave o zakonu o legalnom i besplatnom abortusu. A na trgu ispred Kongesa svakog utorka se okupljaju hiljade mladih i najmlađih djevojaka i žena koje kroz brojne happeninge, manifestacije i muziku izražavaju podršku zakonu o kojem se, kako je predviđeno, glasa 13. juna. Za dan posljednje parlamentarne rasprave najavljena je velika feministička demonstracija. U međuvremenu se bliži i manifestacija 4. juna kad će, tri godine nakon prve manifestacije Ni Una Menos, feministički pokret opet, kao i prilikom globalnog štrajka 8. marta, ispuniti ulice i trgove, s vrlo jasnom porukom: legalni abortus je ljudsko pravo, dug je nasilje koje pogađa žene. Feministički pokret javno prokazuje zaduženost, javnu i privatnu, kao alat za disciplinovanje prekarnih tijela i života, individualizovanih i osiromašenih, kako dokazuju otpuštanja i represija vlade. Na sve to feministička mreža odgovara preplićući borbe, tijela, znanja i obnovljenu praksu štrajka i neposlušnosti patrijarhalnoj i neoliberalnoj normi.

Sposobnost feminističkog pokreta da instituciji štrajka vrati smisao i moć dok ga istovremeno nanovo osmišljava, bila je presudna u oživljavanju borbi protiv neoliberalne ofanzive.

Prije nekoliko dana, NUM je protestom na svečanom otvaranju ArteBA (redovni godišnji sajam savremene umjetnosti) pozvao na daljnji angažman jasnim porukama: Jedina je umjetnost ove vlade da nas stalno zadužuje, (u zadnje dvije godine dug je, dosad neviđenom brzinom, porastao za više od 35 posto); Žive, slobodne i neopterećene dugom – to hoćemo!; Dug je nasilje i Više duga znači manje života.

Još jedan u nizu dana presudnih za konstantno i kontinuirano tkanje odnosa, sukoba, sindikalnih i teritorijalnih borbi, tkanje sposobno da poveže sve oblike otpora i da ovu intersekcionalnost učini praksom sposobnom da transformiše društvo, primarnim oblikom političkog aktivizma i borbe, tkanje koje povezuje bitke protiv patrijarhalnog nasilja s opozicijom neoliberalizmu, bježi od pokušaja porobljavanja i otvara nove kolektivne puteve i zajedničke prostore borbi.

ŠTRAJK I REPRESIJA U PODZEMNOJ ŽELJEZNICI
 

Prošlog utorka su radnici metroa protestovali i štrajkovali zbog nametanja pariteta (usklađivanja plata s inflacijom) od samo 15 posto. Vlada je na njih poslala policiju koja ih je pendrecima, gumenim metcima i suzavcem satjerala sve do samih tunela podzemne željeznice. Šesnaest hapšenja, nekoliko ranjenih, ozbiljan napad na slobodu štrajka. Sindikati podzemnog transporta odgovorili su jednodnevnom blokadom podzemnog željezničkog sistema koja je paralizovala grad. U policijskim stanicama gdje su radnici i sindikalni delegati bili zatočeni, policijske snage su ponovo primijenile nasilje.

Štrajk je prekinut tek na kraju dana, nakon oslobađanja uhapšenih radnika. Borba se potom nastavila blokiranjem ulaza u podzemnu željeznicu.

Pregovori o platama se nastavljaju. Borba se ne zaustavlja uprkos po ko zna koji put očitovanim metodama čvrste ruke kojima vlada jasno pokazuje kako namjerava pregovarati sa sindikatima koji se ne povinuju direktivama izvršne vlasti. U međuvremenu se nastavlja sukob u INTI-u (Državni institut za industrijsku tehnologiju) gdje nakon 258 otkaza već mjesecima traje otpor kroz okupaciju i blokiranje, što je slučaj i u bolnici Posadas i u drugim institucijama pod ministarstvima koja otpuštaju mahom sindikalne predstavnike.

OBRAZOVANJE U POKRETU
 

U srijedu su u glavni grad pristigle hiljade i hiljade nastavnika i učenika čija borba traje već mjesecima. Federalni marš prosvjetnih radnika (Marcha federal educativa) pokrenuo je njihov sindikat CTERA: lokalni protesti izmješteni su iz cijele zemlje u glavni grad, gdje se nakon nekoliko dana na ulicama našlo 300.000 ljudi iz svijeta obrazovanja.

Ovu demonstraciju pratio je dvodnevni štrajk 90 posto svih škola i univerziteta u zemlji.

Učiteljice i učitelji, nastavnice i nastavnici, profesorice i profesori, učenici, srednjoškolci i studenti, svi profili radnika u školama, istraživači i univerzitetski profesori iz raznih dijelova zemlje, od Anda i tropskih pokrajina pa sve do Patagonije, iz metropola kao i iz ruralnih područja, tražili su usklađivanje plata s inflacijom, povećanje javne potrošnje, povećanje izdvajanja za škole i univerzitete, priznavanje i podršku za narodne samoupravne škole. Stigavši na Plaza de Mayo, povorka je zahtjeve iz cijele zemlje donijela na trg ispred predsjedničke palate.

RADNICI SOCIJALNE EKONOMIJE, UJEDINITE SE!
 

Krajem ove sedmice još će jedan masovni federalni marš završiti na Kongresnom trgu: marš radnika socijalne ekonomije, ključnog igrača u političkom scenariju posljednjih mjeseci. Pod pojmom socijalne ekonomije podrazumijevamo heterogene proizvodne aktivnosti, samoorganizaciju, kooperative, društvene prostore i infrastrukture gradskih područja – fundamentalni dio onih 40 procenata državne privrede koja se naziva neformalnom, onog što Denning naziva 'život bez plate'.

Radi se o skupu aktivnosti, praksi i metoda organizovanja proizvodnje i društvene reprodukcije narodnih klasa koji otkriva centralnu ulogu rada i preduzetništva žena i migranata, o skupu koji uključuje kooperative cartonera (skupljača sekundarnih sirovina), eksperimente sa samoupravljanjem, revitalizovane fabrike, narodne pijace, mikropreduzetništvo migranata i ulične radnike, ulične prodavače i zanatlije, njegovateljice i čistačice, poljoprivrednike i radnike tekstilnog sektora. To je, dakle, da se poslužimo riječima Veronice Gago, heterogena i kompleksna skupina proleterskih mikro-ekonomija organizovanih u nove i višestruke oblike, počevši od dosad neviđenih eksperimenata sa sindikatima.

Njihove korijene možemo naći u iskustvima argentinskih društvenih pokreta, u pokretu piquetera (demonstranti koji blokiraju važne strateške tačke) i pokretima teritorijalnih organizacija još od vremena krize 2001. godine. Istovremeno su to su iskustva koja su, kako navode Gago i Mezzadra, doživjela veliku ekspanziju s početkom ambivalentnog odnosa s tržištem, sa širenjem potrošnje i s javnim politikama kirchnerskih vlada. Politizacija i sindikalizacija ovih društvenih i proizvodnih pravaca predstavlja odlučujući izazov za ponovno pokretanje socijalnih sukoba.

Centralni subjekti društvenih sukoba u posljednjih nekoliko godina postali su neosindikalni eksperimenti kao što je CTEP – Confederazione dei lavoratori dell’economia popolare (Konfederacija radnika socijalne ekonomije) – i teritorijalne političke i društvene organizacije kao što su Barrios de Pie, La Dignidad e la Corriente Clasista y Combativa.

„Subvencije više nisu dovoljne, u siromašnim četvrtima dostojanstven život naprosto više nije moguć; ne možemo podnijeti daljnje smanjenje javne potrošnje”, tvrde organizatori. Sve u svemu, situacija u siromašnim naseljima i argentinskim slumovima zvanim ville (miserie) postaje sve dramatičnija: nema posla ni dohotka, neuhranjenost pogađa 42 posto maloljetnika, nasilje narko-mafije i policijsko nasilje takmiče se u kontroli i disciplinovanju siromašne omladine, koja skupo plaća svaki pokušaj vlastite organizacije. […]

U siromašnim naseljima racije protiv migranata i uličnih prodavača sve su češće, uz hapšenja koja često uključuju i one koji solidarno prijavljuju rasističke operacije tzv. snaga reda. Sve su češća i zastrašivanja i nasilne represije protiv borbenih starosjedilačkih zajednica, protiv naroda Mapuche u Patagoniji, kao i protiv naroda Matako u provinciji Chaco. Još jedno središnje pitanje posljednjih mjeseci predstavlja borba starosjedilaca za obranu drugih svjetova, njihovo nastojanje da ponovo zadobiju zemlju svojih predaka i ponovo iznađu način zajedničkog korištenja zemljišta – protiv privatizacije i crpljenja prirodnih resursa.

Danas iz Patagonije i sa Anda kreću federalni protesti koji će pred Kongres dovesti stotine hiljada ljudi i sa juga i sa sjevera zemlje, da podrže predstavljanje pet zakona koje predlažu pokreti i sindikati socijalne ekonomije.

Kao prvo, zahtijeva se proglašenje prehrambene krize, što podrazumijeva uvođenje mjera protiv gladi. Potom se zahtijeva zakon o socijalnoj infrastrukturi (koji predviđa usmjeravanje 25 posto javnih davanja na kooperative socijalne ekonomije i poboljšanje siromašnih četvrti), zakon o urbanizaciji tih četvrti (Zakon o urbanoj integraciji), te zakon o prevenciji zavisnosti i zakon o pristupu zemljištu. I ovog puta, uz njih će stajati predstavnici sindikata, zajedno s društvenim pokretima i dijelom katoličkih i crkvenih udruženja. Specifičan sastav heterogenih subjektiviteta osebujne snage, ali i političkih protivrječnosti i napetosti koje, međutim, pred ofanzivom vlade – koja zastupa interese finansijskog sektora i multinacionalnih korporacija – nadilaze teritorij, radna mjesta i političke organizacije.

I opet slijede sedmice i mjeseci izuzetno značajni: na ulicama, trgovima i brojnim prostorima za diskusiju i političku akciju nastavlja se kovanje kolektivne snage sposobne da se odupre ovoj neoliberalnoj ofanzivi.

Dok sindikalne baze insistiraju na generalnom štrajku, rukovodstvo unije sindikata CGT (Confederación General del Trabajo) koči ove inicijative i često pregovara s vladom. Zahtjevi za generalnim štrajkom sve su glasniji što se borba više širi. Na trgovima, ulicama i teritorijama u međuvremenu se šire prostori artikulacije različitih praksi, doprinoseći izgradnji zajedničkih perspektiva borbe – od odbrane ljudskih prava (sjetimo se svih izvanrednih borbi ovih godina, završno smasovnim manifestacijama Sjećanje, istina i pravda! održanim 24. marta u cijeloj Argentini) do novih prostora za oživljavanje feminističkih i borbi starosjedilaca, borbi za teritorij, borbi za odbranu plata i borbi radnika socijalne ekonomije, komponujući različite trenutke koji zadnjih mjeseci mijenjaju politički scenarij. Od masovnih demonstracija do uličnih pobuna, od skupština do novih oblika zamišljanja i prakticiranja zajedničkog života, od odolijevanja zaduženosti do finansiranja vlastitih života… mikropolitika, izgradnja društvenih odnosa zasnovanih na solidarnosti, samoupravljanju i organizaciji odozdo, i na urbanim i na ruralnim područjima postaje sve značajnija za ostvarivanje onog jedinstva fundamentalnih razlika koje generiše kapacitet popularnih borbi da zaustave neoliberalni projekat.

Preneseno sa: https://www.dinamopress.it/news/cronaca-dalle-piazze-argentine-ritorno-al-fondo-monetario-internazionale/

Objavljeno: 28/05/2018.