S engleskog prevela: M. Evtov

Doktorica porodične medicine Liz Caballero svakog jutra od 8 do 11 prolazi zavojitim uličicama havanske četvrti Vedado provlačeći se ispod rublja prostrtog između prozora s dvije strane ulice. Razgovarajući s porodicama koje dijele ruševne vile art deco, Dr. Caballero stiže do blokova zgrada sovjetskog stila, gdje ide od stana do stana. I svuda traži znakove.

„Nije ovo ništa neobično“, kaže Dr. Caballero. „I u epidemijama denge smo ovako išli od vrata do vrata.“

Svjetska zdravstvena organizacija identificira Latinsku Ameriku kao novo žarište pandemije koronavirusa, ali na Kubi u posljednja dva mjeseca broj zaraženih opada. Vjerovatnoća zaraze na Kubi danas je 24 puta manja nego u Dominikanskoj Republici, 27 puta manja nego u Meksiku i više od 70 puta manja nego u Brazilu.

Očajnički trebajući prihode od turizma, Kuba je granicu zatvorila kasnije od većine zemalja ove regije. Ali kad se krajem marta ovo ostrvo kojim vladaju komunisti zatvorilo prema vanjskom svijetu, svim se raspoloživim silama i sredstvima bacilo na virus.

Jedinstven pristup

Država je desetinama hiljada porodičnih ljekara, medicinskih sestara i studenata medicine naložila da zaražene Covidom-19 svakodnevno identificiraju „aktivno pregledajući“ sva domaćinstva na ostrvu. To znači da Dr. Caballero i njeni studenti od ponedjeljka do nedjelje kilometrima pješače kontrolišući 328 porodica na teritoriji za koju su odgovorni.

„Sličan pristup ne postoji ni u jednoj državi ove hemisfere“, kaže William Leogrande, profesor javne uprave na Američkom univerzitetu u Washingtonu DC. „Čitava kubanska organizacija zdravstvenog sistema stalno je u bliskom kontaktu s kompletnim stanovništvom, identificira njihove zdravstvene probleme čim se pojave i odmah ih tretira.

Naučnici znaju da se zaraza – kad nema vakcina – može zaustaviti jedino brzom identifikacijom zaraženih, traženjem njihovih kontakata i – karantinom. Kubanski zdravstveni sistem – budući počiva na prevenciji – savršeno je pogodan za provođenje ovakve strategije suzbijanja zaraze.”

Kuba je dosad prijavila 2.173 zaraženih koronavirusom i 83 relevantna smrtna slučaja. Na ovom ostrvu se hospitaliziraju svi za koje se testom potvrdi da su zaraženi koronavirusom. Svi na koje se sumnja da su prenosioci smještaju se u državne izolacione centre, obično na 14 dana.

Alejandro Gutiérrez, 26-godišnji nastavnik francuskog jezika, u aprilu je odlučio da ode iz Havane i kraj pandemije sačeka u svom rodnom gradu na Trinidadu. Čitava njegova porodica je zaustavljena na vojnom kontrolnom punktu i poslana u izolacioni centar – u jednu napuštenu vilu.

Iako im nije bilo dozvoljeno da napuštaju vilu, plašili su se da će biti zaraženi u samoj vili. Hrana im je ostavljana ispred vrata, a ljekari ih pregledali tri puta dnevno. Kad su testovi nakon tri dana pokazali da niko nije zaražen, dozvoljeno im je da uđu u grad.

Guitiérez smatra da je ova mjera „stroga“, „kruta“, ali očito „za opšte dobro“ i kao takva sasvim razumljiva budući da se njegova porodica iz glavnog grada, gdje je bivalo sve više zaraženih, zaputila u grad bez zabilježenih slučajeva koronavirusa.

Impresivan zdravstveni sistem

Gail Reed, glavna urednica časopisa Medicc Review, vjeruje da kubanski univerzalni zdravstveni sistem omogućuje „provođenje ujedinjene, a ne fragmentirane strategije“:

„Asimptomatski slučajevi se [u Kubi] identifikuju traženjem kontakta. Potom slijedi ispitivanje antitijela i, u pozitivnim slučajevima – potvrde radi – i PCR [test lančane reakcije polimeraze, kojim se mogu pronaći virusne čestice]“.

Taj režim traženja i izolacije moguć je zahvaljujući ljudskim resursima. Kuba globalno ima najveći broj ljekara na hiljadu stanovnika (čak i kad se od ukupnog broja ljekara oduzme onih 10.000 koji trenutno rade u inostranstvu). Iako su troškovi za zdravstvo smanjeni za vrijeme predsjedništva Raúla Castra (2008.-2018.), Kuba na zdravstvo i sad troši veći dio BDP-a od svih država u regiji.

Prema podacima Panameričke zdravstvene organizacije, 30% od 630 miliona stanovnika Latinske Amerike i Kariba „iz finansijskih razloga nema pristup zdravstvenoj zaštiti“, no u Kubi zdravstvenu zaštitu imaju svi.

Ali reakcija kubanske države ne podrazumijeva dobrovoljnost. Iako nedavno istraživanje objavljeno u časopisu Lancet otkriva da je u suzbijanju Covida-19 „institucionalna izolacija“ daleko efikasnija od „kućne izolacije“, zemlje Evrope i SAD-a u uspostavljanju centara za izolaciju imaju problema „zbog društvene neprihvatljivosti i negativne percepcije javnosti“.

U Kubi nema pravnog lijeka protiv mjere prinudne izolacije. U javnosti je upotreba maski za lice obavezna, a osobe koje odbiju nositi maske mogu biti kažnjene novčanom ili čak zatvorskom kaznom.

A 28.000 „mobiliziranih“ studenata medicine – žele li diplomirati – moraju pomagati ljekarima i medicinskim sestrama u otkrivanju simptoma i kontakata zaraženih.

Na početku ove pandemije je predsjednik SAD-a Donald Trump nazvao Covid-19 „podvalom“. Brazilski predsjednik Jair Bolsonaro nazvao je koronavirus „gripicom“, te potom prisustvovao skupovima protiv socijalnog distanciranja i otpuštao ministre zdravlja koji su pozivali na socijalno distanciranje.

Dok ekscentrični populisti koji negiraju naučna saznanja upravljaju najmoćnijim zemljama ove regije, Kuba se izdvaja pristupom baziranim na dokazima i strogom primjenom tih dokaza.

„Uspjeh Kube zasniva se na primjeni najvažnijih mjera javnog zdravstva. Svi ljekari svijeta znaju da su te mjere efikasne“, kaže Reed. „Ali u Kubi za primjenu tih mjera postoji i politička volja.“

IZVOR: The Guardian

Objavljeno: 07/06/2020.