Ovaj tekst daje detaljan pregled takvih praksi u Rimu, što govori da nije u pitanju tek poslovična inercija, ignorancija i neorganizovanostibosanskohercegovačkih vlasti, nego politika razvijenog ili bar stabilnijeg dijela svijeta spram fenomena migracija, koji je zapravo tek na početku. Klimatske promjene, neravnomjeran razvoj i kapitalistička ekonomija nekontrolisanog rasta uzrokovaće sve veća pomjeranja ljudi. Trajni odgovor ne može biti podizanje zidova i žica, ne samo zato što je u korijenu ovih kretanja istorijska nepravda i danas reprodukovana politikama velikih sila, nego i zato što ovaj obim i dubina promjena u svijetu zahtijevaju globalni odgovor u vidu radikalnih poteza, prvenstveno onih poredaka koji se danas pokušavaju ograditi od ostatka svijeta. (Redakcija)
Piše: Sarah Gainsforth
O politikama isključivanja i marginalizacije migranata i siromašnih u Rimu – izveštaj su prošle subote predstavila udruženja (Alterego, A Buon diritto, MEDU, Be free, WIPLF) koja pomažu migrantima deložiranim s područja Tiburtine.
U Rimu se proteklih deset godina namjerno pogoršavaju životni uslovi migranata, izbjeglica i tražitelja azila. Do stvaranja novih geta u Rimu dovode neefikasnost sistema prijema, indiferentnost institucija, odsustvo alternativnih stambenih rješenja i strategija koja se provodi s namjerom da migranti i tražioci azila ostanu u ilegalnosti.
OD PRODUKTIVNOG I INDUSTRIJSKOG CENTRA DO GETA
U skladištima i pogonima bivših fabrika na području Tiburtine, dalekog predgrađa Rima, u zoni Tor Cervara, stotine migranata isključenih iz prijemnog sistema i bez alternativnih stambenih rješenja, žive u apsolutno degradirajućim uslovima, bez vode, struje i plina, među smećem i miševima.
«Mjesto marginalno i izolovano, obrubljeno industrijskim skladištima, salama sa slot-mašinama i otkupom zlata, s velikom prisustvom organizovanog kriminala, što potvrđuje antimafijska operacija Babylon koja je dovela do sekvestracije brojnih komercijalnih aktivnosti.»
Među njima je Dubai Palace, hram igara na sreću, jedna kocka neonske svjetlosti postavljena blizu puta.
Malo dalje odatle, u via di Vannina, neasfaltiranoj ulici iza željezničke stanice Tiburtina, još od 2014. godine živi oko pet stotina osoba, većinom s urednim boravišnim dozvolama. Prvobitno su se smjestili u dvije od brojnih napuštenih zgrada tog područja, na brojevima 74 i 78. U istoj toj zoni, u ulici Patini, nalazi se sjedište Imigracijskog ureda Rimske policije (Questura di Roma).
PRISILNE DELOŽACIJE
Osmog i dvanaestog juna 2017. godine, a potom i ovog marta, deložirani su stanovnici dviju zgrada u ulici Vannina. Policija je intervenisala s oklopnim vozilima, bez upozorenja, bez preuzimanja odgovornosti za migrante i bez prisutnosti rimske službe za socijalne intervencije (Sala Operativo Sociale – SOS). Bilo je više povrijeđenih, među kojima i jedan izbjeglica iz Gambije koji je trajno izgubio vid na desnom oku. Postupci ove deložacije u potpunosti su zanemarili odredbe utvrđene cirkularnim pismom Ministarstva unutrašnjih poslova od 1. septembra 2017, izdanim odmah nakon nasilne deložacije u ulici Curtanone. Te odredbe predviđaju da deložacije planiraju prefekt, lokalne i regionalne vlasti, kako bi se osiguralo preuzimanje odgovornosti za ranjive osobe i odredila im se alternativna stambena rješenja. Građanska udruženja podnose zahtjev za pristup dokumentima kako bi se utvrdilo da li su nadležne institucije bile uključene u ovom slučaju.
U međuvremenu se osamdesetak otjeranih migranata pridružilo onima (njih petstotinjak) koji žive u Fabrici penicilina u ulici TIburtina 1040, ruševnoj i nesigurnoj građevini, među gomilama napuštenog specijalnog otpada, hemijskih i azbestnih ostataka. Ti ljudi su zadnji među onima koji u Rimu žive u izuzetno teškim stambenim uslovima.
Jedini odgovor koji su na ovaj problem ponudile institucije bio je represivan, a u ime navodne sigurnosti i urbanog dekora.
U Rimu inkluziju ometaju upravo one institucije koje bi trebale poticati zakonitost i početak procesa integracije, prije svega policija, svojim proizvoljnim i neprimjerenim praksama koje krše osnovna prava migranata.
Rezultat su okupacija napuštenih zgrada i kriminalizacija siromaštva nastalog zbog nedostatka socijalne zaštite. Uzroci ovog kraha su mnogostrani, kažu građanska udruženja.
NEDJELOTVORAN SISTEM PRIHVATA
Godine 2017. smanjen je broj iskrcavanja u Italiju, ali je prisilnom evidencijom migranata u prihvatnim centrima utvrđeno povećanje broja tražitelja azila. Prema izvještaju Ljekara bez granica (MSF), sistem prijema (koji obuhvata nekoliko centara) u stanju je da primi tek 17% ukupnog broja tražitelja azila i izbjeglica. Povećan je broj 'dablinera' – tražitelja azila vraćenih u Italiju po Dublinskoj uredbi. Nedostatak mjesta i nizak protok u prihvatnim centrima posljedica su, između ostalog, i duge birokratske procedure: od podnošenja zahtjeva za azil do obavještenja o rezultatima saslušanja u prosjeku se čeka 307 dana. U slučaju negativnog ishoda, žalbeni proces podrazumijeva i po do deset mjeseci čekanja (prema podacima MSF-a).
Mnogi stanari ulice Vannina došli su iz prijemnih centara, ali im nije pružena nikakva podrška za ostvarivanje samostalnog života: ni nastava talijanskog jezika, a ni radna ni orijentacija u pogledu pristupa socijalnim i zdravstvenim službama.
Prazninu u prelazu iz prihvatnih centara do inkluzije popunjavaju udruženja prisutna u ulici Vannina, s kancelarijama za pravnu pomoć (koju vode Alterego – Fabbrica dei Diritti / Fabrika prava i A Buon Diritto / S punim pravom), za socijalnu i zdravstvenu pomoć (MEDU – Medici per i Diritti Umani – Ljekari za ljudska prava i INTER SOS) i za posao (WILPF - Women's International League for Peace and Freedom / Ženska međunarodna liga za mir i slobodu).
NEPRIMJERENE PRAKSE RIMSKE POLICIJE
Da bi izdao boravišnu dozvolu, Imigracijski ured Rimske policije potpuno proizvoljno i pretenciozno zahtijeva – potvrdu o prebivalištu. Zakon, međutim, kaže drugačije: boravišna dozvola je preduslov za dobijanje potvrde o prebivalištu – koja je neophodna za pristup državnom sistemu zdravstvene zaštite. Ni za obnovu boravišne dozvole nije neophodna potvrda o prebivalištu; dovoljna je i najobičnija lična izjava. Policija treba i može izdati potvrdu o uspješnom podnošenju zahtjeva za izdavanje boravišne dozvole, s kojom se onda pokreće postupak za potvrdu o prebivalištu.
PROBLEM PREBIVALIŠTA
U ulici Vannina samo je nekoliko migranata bilo zvanično registrovano, a zato što do 2017. godine prihvatni centri nisu imali zakonsku obavezu registracije migranata.
Grad Rim je 2002. godine za registraciju lica bez stalnog prebivališta utvrdio fiktivnu adresu: ulica Modesta Valenti; 2015. godine samo je pet građanskih udruženja dobilo od Grada odobrenje da osobe bez stalnog boravišta registruju na toj adresi. Sistem je promijenjen 2017. godine: cijeli postupak prebačen je u nadležnost opština, kojima, međutim, nisu prebačeni i dodatni resursi. Tom prilikom uopšte nije predviđen monitoring novog sistema – koji, kako dokazuju činjenice, ne funcioniše.
U IV rimskoj opštini registracija se vrši ili direktno u zgradi Opštine, ili putem internetske platforme za rezervaciju (TuPassi). U prvom slučaju čeka se najmanje dva mjeseca, a u drugom najmanje četiri (a po podacima MSF-a, internetski sistem zahtijeva porezni broj, za koji neka poreska tijela nezakonito traže potvrdu o prebivalištu). U međuvremenu se dešava da onima koji su tek zatražili azil pa čekaju na saslušanje u Teritorijalnoj komisiji, ili onima koji su se žalili jer im je azil odbijen, pa čekaju konačnu presudu, privremena boravišna dozvola izdana (i možda izgubljena zbog deložacije) – istekne.
Bez boravišne dozvole, migranti nemaju pravo na dom, na rad, ni liječenje. Marginalizacija pogoršava opšte i mentalno zdravlje mnogih migranata, ionako ugroženih zloupotrebom supstanci inherentnih užasnim stambenim uslovima, što se u Rimu odnosi na mnoge osobe koje nemaju pristup javnim službama.
Paradoksalno, poštivanje zakona zahtijevaju udruženja koja pružaju pomoć migrantima; ta udruženja čak i putem pravnih akcija traže primjenu jedinstvenog protokola za utvrđivanje pravne, a ne samo političke odgovornosti za neprimjerene postupke institucija.
Pred udruženjima i lokalnim tijelima područja Tiburtina stoji umrežavanje, mapiranje resursa i osmišljavanje rješenja za teškoće stanovanja koje se tiču i posljednjih i pretposljednjih gradova koji prije eksplozijom – kako se već desilo u rimskoj četvrti Tor Sapienza, gdje je izbio rat među sirotinjom. Lokalnoj skupštini sazvanoj u subotu popodne prisustvovale su rimske organizacije koja se bave migrantima, kao Baobab, te lokalna tijela koja se bave pravom na stanovanje, ali i stručnjaci i akademici koji se bave tematikom stanovanja i inkluzivnim modelima urbane regeneracije.
NIJE ISTINA DA NOVCA NEMA
Između neiskorištenih regionalnih stambenih fondova za hitne slučajeve, novca koji je ušteđen ili se može uštedjeti od iznajmljivanja rezidencija (hoteli s mini-stanovima), novca koji Grad ubire kroz jedinstveni opštinski porez na posjed stanova (a koji, međutim, graditelji ne plaćaju na neprodate stanove), te neutrošenog novca za obnovu javnih stambenih zgrada, Rim u budžetu za stambenu politiku već ima 212 miliona eura, a s uplatama koje se očekuju iz regionalnih fondova, ukupno 369 miliona eura.
Cirkularnim pismom od 1. Septembra 2017. godine Ministarstvo unutrašnjih poslova obavještava o uspostavljanju svog Kontrolnog tijela koje bi trebalo mapirati neiskorištenu javnu i privatnu imovinu, uključujući i onu oduzetu i sekvestriranu, a radi planiranja za njihovu ponovnu upotrebu, između ostalog, i u stambene svrhe. Ali za ovih osam mjeseci nije učinjeno ništa, kažu udruženja, koja zahtijevaju da budu upoznata s onim što poduzima Kontrolno tijelo, kao i prijem u gradsko administrativno sjedište (Comitato dell’Area Metropolitana di Roma Capitale) gdje (policijski) prefekt može dobiti korisne informacije i zahtjeve zainteresiranih strana. U međuvremenu, udruženja i aktivisti sami rade na mapiranju resursa i stambenih potreba tog područja.
U atmosferi deložacija i hitnih mjera, uz javni govor usmjeren na degradaciju i 'krhkost' umjesto na siromaštvo i njegove uzroke, zajednički cilj je pronaći dostojanstveno rješenje za oko tri hiljade ljudi koji žive u 19 okupiranih napuštenih zgrada na području Tiburtine. Dakako, za početak je neophodna humanost. Jer, kako reče jedan izbjeglica, tamo gdje ima humanosti, ne dešava se ulica Vannina.
Preneseno sa: https://www.dinamopress.it/news/uscire-dal-ghetto-le-istituzioni-stanno-creando-la-segregazione-roma/