Piše:
Pokreti ne ispadaju s neke fabričke trake, spremni za učinkovitu i precizno naciljanu upotrebu. Zavise od nas i onoga što ćemo uraditi kad se pojave na istorijskoj sceni. Pokreti se sasvim sigurno ne rađaju i ne bujaju po zamislima intelektualaca i hobističkih stratega koji pametuju iz ćoška, što je kod nas najčešće slučaj, pa tako i završimo s jednim proljećem bunta i narednih deset proljeća analiza i komentara u kojima ljudi koji su mudro čuvali leđa razvlače ljude koji su djelovali.
Šta god da se s pokretima desi, vrijedi upamtiti da i neuspješni pokreti mijenjaju našu stvarnost, za razliku od vječitih komentatora. (@RiD)
S engleskog prevela: M. Evtov
U zabačenom selu na sjeveru Norfolka devetogodišnja Amelia Bradbury već mjesecima svakog petka stoji sama ispred svoje škole. Povodeći se za primjerom Grete Thunberg, Amelia – kao i stotine hiljada mladih širom svijeta, traži sistemsku klimatsku akciju – ali, daleko od velikih gradskih demonstracija, Amelia to mora sama.
„Isprva sam se plašila jer niko nije htio sa mnom“, kaže Amelia. „Ali ovo radim zato što mi je do ovoga jako stalo. Stvarno želim da me ljudi saslušaju i nešto promijene.“
Ručno izrađeni natpis „Štrajkujem za našu prirodu“ drži ispred škole svake sedmice zato što strasno voli divljinu i netaknutu prirodu. Vikendima s cijelom porodicom volontira za Norfolk Wildlife Trust i uživa u posmatranju ptica.
Njen usamljeni štrajk ponekad postaje baš težak. „Kad je jako hladno prilično je teško stajati sam, pogotovo kad temperatura padne ispod nule“, kaže Amelia.
Nekoliko njenih školskih drugara jest iskazalo interes, ali njihovi roditelji nisu baš sigurni – a teško da samo jedna osoba može pokrenuti promjene. Iako brojni mladi iz svih sfera života često protestuju sami, upravo je onima u ruralnim područjima najteže da se izbore za pažnju. Holly Gillibrand (14) već više od godinu dana štrajkuje u Fort Williamu: „[Klimatski štrajkovi u] većim gradovima dobivaju silnu medijsku pažnju, očito zato što tamo štrajkuju mase ljudi. Ali mislim da mediji obično zanemaruju ljude u ruralnim mjestima po Škotskoj i ostatku Velike Britanije. Mi drugačije gledamo na stvari i jednako zaslužujemo da se u medijima čuju i naši glasovi.“
Solo – ali ne sami
No, zahvaljujući društvenim medijima i glasovi iz ruralnih područja sve se jače čuju. U novembru, nakon što se premijer Boris Johnson pred izbore nije pojavio na raspravi o klimatskom vodstvu, Amelijin otac je na Twitteru objavio video u kome Amelia poručuje premijeru: „Ja ću zbog toga i sutra stajati vani na kiši, a vi se niste udostojili pojaviti u toplom studiju da o tome raspravljate s ostalim liderima. Znate li koliko ste bijedni?“
Tweet je proslijeđen više od 1.000 puta, a Ameliju je pohvalio i prirodoslovac Chris Packham. „Bilo je pomalo ludo, ali sam istinski ponosna jer to pokazuje da ljudi primjećuju i da im je stalo“, kaže Amelia.
Upravo je moć društvenih medija nadahnula Annu Kernahan (17), Grace Maddrell (14) i Helen Jackson (21) da na Twitteru postave stranicu Solo But Not Alone (Solo ali ne sam/a) posvećenu pričama solo klimatskih štrajkača.
„Ljudi znaju reći: „Ma niste vi sami“, ali to je teško vidjeti kad štrajkuješ sama i pored tebe nema nikoga i niko se ne zaustavlja, svi samo prolaze“, kaže Anna. Ona u Belfastu štrajkuje sama svakog petka od 12 do 15 sati, obično čitajući knjigu ili dovršavajući zadaću. Iako ima teškoća da nađe prijatelje spremne da joj se pridruže, ne odustaje jer ima jedan vrlo snažan oslonac – Gretu Thunberg.
„Kad god ona prenese moj tweet, telefon mi krahira od silnih lajkova“, kaže Anna.
U roku od par sedmica nakon postavljanja stranice Solo But Not Alone krajem 2019. godine, trio je dobio stotine pratilaca i predstavio solo-štajkače širom svijeta.
Tako su se povezale s ljudima kao što je Mulindwa Moses, 23-godišnji klimatski aktivista koji u Ugandi štrajkuje sam, stojeći pored ceste. Jednom je to činio 55 uzastopnih dana, ali sad štrajkuje samo petkom i subotom, podižući svijest o kampanjama Save Congo Rainforest (Spasimo prašume Konga) i Two Trees a Week (Dva drveta sedmično).
Svaki glas je bitan
Mosesa je na akciju nadahnuo razgovor s ljudima koji su izgubili članove porodice u klizištima i poplavama uzrokovanim klimatskim promjenama. „U medijima nema doslovno nikakvih izvještaja o klimatskoj i ekološkoj krizi, čime se stanovništvo drži u neznanju, a liderima omogućuje da u tom smislu i dalje ništa ne preduzimaju“, kaže Mulindwa.
Moses živi u Kampali, glavnom gradu Ugande. On ne štrajkuje sam zato što živi u izolovanom području, nego zato što se u njegovoj zemlji klimatski aktivizam ne toleriše.
„U Ugandi je jako teško biti klimatski aktivist“, kaže Mulindwa. „Nemoguće je održati štrajk s većim brojem ljudi koji bi skrenuli pažnju javnosti i gradili svijest o ovom problemu jer to ne dozvoljava vlada. Ja sam izgubio prijatelje koji kažu da se ne žele družiti sa mnom zato što stojim kraj ceste držeći plakate i većinu svog vremena provodim sadeći drveće.“
Kao i drugim solo klimatskim štrajkačima širom svijeta, i njemu usamljenost lakše pada zbog podrške koju mu na društvenim mrežama pružaju kolege – klimatski aktivisti. Anna kaže: „Odlučni smo da se glas svakog štrajkača čuje jasno i glasno, čak i u slučaju da štrajkuje samo jedna osoba.“
IZVOR: Guardian
Objavljeno: 13/02/2020.