Da bismo se u to uvjerili, ne moramo do Amazonije – možemo do Jablanice, Bune ili Kruščice, gdje su rijeke i živi svijet u njima tretirane kao izvor zarade za privatnika. (Kupljene) dozvole za male hidrocentrale pokazale su se starijim i pravno važnijim od pradavnog postanka rijeka i njihovog hiljadugodišnjeg postojanja neovisnog o ljudskom rodu. Pred sudom i zakonima pravo živog svijeta na opstanak ne postoji samo po sebi, nego ga garantuje tek volja ljudske zajednice da se pobuni i zaštiti prirodu. Zbog takvog odnosa prema prirodi, sada je doveden u pitanje i naš opstanak: naš opstanak zavisi od radikalne promjene cijelog našeg pravnog i ekonomskog poretka. (@RiD)
Piše: Alex May
S engleskog prevela: M. Evtov
Naširoko se objavljivalo da je amazonska prašuma u plamenu, a zbog kombinacije požara nastalih „čišćenjem“ zemljišta i posljedica klimatskih promjena. Ljudi „raščišćavaju“ prašumu vatrom da bi zemljište koristili u druge svrhe, recimo uzgoj stoke i povrća. To je zločin protiv prašume, ali i protiv domorodaca koji tamo žive i kojima ta zemlja, može se tvrditi, i pripada.
Uništavanje Amazonije nije ništa novo – događa se već decenijama. Ali obim je ovog puta drugačiji jer požare potpomaže fašistička vlada [Bolsonarova vlada u Brazilu, op.ur.]. Međutim, važno je shvatiti da izgaranje Amazonije ne predstavlja nikakav izuzetak: ono je samo spektakularan primjer normalnog načina na koji ljudi širom svijeta kontrolišu Prirodu, pljačkaju je i uništavaju.
Kako Capra i Mattei navode u svojoj knjizi The Ecology of Law (Ekologija zakona), naša politika, ekonomija, zakon i kultura već se dugo temelje na ideji da su ljudi jedino što je važno. Sebe doživljavamo kao odvojene od ostatka Prirode, koju definišemo kao naše okruženje, a ne kao nešto samo po sebi. Ljudi su skoro isključivi fokus naše politike i ekonomije, a uspjeh mjerimo fokusirajući se na redukcionističke metode poput BDP-a i potpuno zanemarujući održivost.
Temeljna jedinica naših pravnih sistema jest nosilac pojedinačnih prava, što se zasniva na razumijevanju društva kao skupa atomiziranih pojedinaca. Ne priznajemo da su ljudski život i sloboda u stvarnosti isprepletenost ljudskih jedinki povezanih i međusobno i s okolnim svijetom. Naš zakon, kao i opšti svjetonazor, trebalo bi da umjesto atomiziranih pojedinaca obuhvate mrežu odnosa u kojima živimo.
Naše okruženje nam pruža uslove za život, recimo čist zrak i vodu, obradivu zemlju i temperature pogodne za ljudski život. Ako i ostavimo po strani ideju da Priroda ima moralnu vrijednost i da je vrijedna poštovanja, stoji to da naši pravni i ekonomski sistemi ne štite uslove potrebne za naše preživljavanje.
Mi aspekte Prirode smatramo 'prirodnim resursima' ili 'prirodnim kapitalom'. Po zakonu, osim u rijetkim slučajevima zaštićenih vrsta ili nacionalnih parkova, sve je to naše i tu da uzimamo po svom nahođenju.
Zemljište, ekosistemi i životinje spadaju u domen imovinskog zakona, čija je polazna tačka da ko šta nađe, njegovo je. Sve što postoji je res nullius, ničije sve dok ga neko ne prisvoji. Ovaj pristup posjedovanja Prirode podrazumijeva ne samo prevlast ljudi nad Prirodom, nego i nad drugim ljudima. Autohtoni narodi, od kojih mnogi od davnina žive u skladu s Prirodom, bili su i nastavljaju biti protjerivani s vlastite zemlje kako u Amazoniji, tako i širom svijeta.
Vlasništvo je gotovo apsolut. Predmet, bilo da se radi o biciklu ili šumi, nema svoja prava, a vlasnik ga u osnovi može tretirati kako god smatra prikladnim. Prašume nemaju pravo postojanja, nemaju pravo da budu prepuštene same sebi i da jednostavno budu prašume. Zemljoposjednici nemaju neke značajne odgovornosti prema zemlji, prema ostatku Prirode ni prema drugim ljudima: zemlja je tvoja pa radi od nje šta hoćeš.
Naš međunarodni pravni sistem uspostavljen tokom kolonijalnog razdoblja pravio je razliku između civiliziranih nacija i barbara. Civilizirane nacije došle su tamo gdje su 'necivilizirani' narodi živjeli od davnina i položili pravo na njihovu zemlju s opravdanjem da to čine za dobro samih starosjedilaca, koji nisu podobni posjednici i koji ionako ni nemaju sistem vlasništva, te je samim tim njihova zemlja nevlasnička imovina koja samo čeka da je prisvoji kolonizator. Dok smo kolonizirali svijet, starosjediocima su nametani naši pravni sistemi i pristup vlasništvu, a otimačina zemlje se događa i dan danas.
Vlasništvo, ta ideja da bogati pojedinac, korporacija ili čak nacionalna država mogu posjedovati zemlju – u suštini nikad nije opravdana. Ali se naprosto tretira kao životna činjenica, nešto što su liberalni filozofi smatrali moralno opravdanim i osnovnim ljudskim pravom samo zato što su vidjeli da ljudi to rade. Neka ograničenja ipak postoje, recimo ekološki propisi i neophodne građevinske dozvole, ali i ona kreću od polazišta da su ljudska bića vlasnici Prirode i ne uzimaju u obzir sigurne ekološke granice. Po zakonu, Priroda nema prava da sebe zaštiti.
U potpunosti je odsutna ideja da ovu planetu dijelimo s ostatkom Prirode, ili da bismo razmjere ekološkog uništenja možda trebali ograničiti bar toliko da na ovoj planeti održimo ljudski život. Umjesto da s Prirodom živimo u harmoniji i dozvolimo joj regeneraciju, odnos ljudi prema ostatku Prirode odnos je pokoravanja, dominacije i pljačke.
Tokom posljednjeg stoljeća došlo je do promjene paradigme u domenima mnogih nauka, što Capra i Mattei opisuju kao „od viđenja svijeta kao mašine do shvatanja svijeta kao mreže… od mehanicističkog do holističkog i ekološkog svjetonazora“ (The Ecology of Law, str. xxi). Iako se sad i tijelo razumijeva kao cijeli sistem i jasno nam je da su ekosistemi međusobno povezani i da postoje planetarni sistemi koji održavaju život, naš zakon, ekonomija i politika i dalje kaskaju...
Da bi ljudi uopšte opstali, to treba hitno riješiti: zakon, ekonomija i politika moraju zaštititi uslove za nastavak ljudskog života na ovoj planeti.
Rađaju se pokreti kojima je to jasno. Doughnut Economics Kate Raworth podrazumijeva pristup ekonomiji koji ljudsku aktivnost postavlja u planetarne granice, a UN-ov program Harmony with Nature prepoznaje „potrebu za osmišljavanjem održivijeg modela proizvodnje, potrošnje i čitave ekonomije“ koja se temelji na „ne-antropocentričnom odnosu s prirodom“.
U pravnom tumačenju na kojem se i zasniva ovaj članak, Earth Jurisprudence i pokret Rights for Nature odavno su prepoznali da je za osiguranje skladnog odnosa s prirodom neophodno promijeniti naše pravne sisteme. Po tom tumačenju Prirodi, kako bi mogla postojati, opstati i obnavljati svoje vitalne cikluse, treba dati zakonsku zaštitu s pravima za koja će se zalagati preko svojih ljudskih predstavnika.
Na tragu toga je i odluka Vrhovnog suda koji je, nalazeći da pojedinac iz brige za prirodno okruženje može osporiti odluku vlade, naveo da „bukoč (orao ribar) to ne može učiniti sam“, te presudio da pojedinac može izvesti sudsku reviziju iz brige za prirodno okruženje. [...]
Ovakav pristup polazi od novog oblika „vlasništva“ za koji još nemamo jezik, a koji podrazumijeva da Priroda praktično posjeduje samu sebe, a zakon osigurava pravednost odnosa između ljudi i ostatka Prirode.
Takvo tumačenje je naišlo na neke odjeke u svijetu, te su neke rijeke (i njihovi ekosistemi) dobile pravni status, a prava Prirode priznata u nekolicini latinoameričkih zemalja, recimo u ustavu Ekvadora i bolivijskom pravnom sistemu.
Ali dug je put do podizanja svijesti o tim idejama, prevazilaženja inercije i uvjeravanja ljudi u potrebu radikalno različitog pristupa, a onda i prelaza na pravne sisteme koji se temelje na svepovezanosti i ekološkim načelima.
Naša reakcija na požare u Amazoniji ne smije se svesti na zaštitu Amazonije od fašističkog režima koji je spaljuje. Nego moramo shvatiti da se zapravo radi o normi po našim pravnim i ekonomskim sistemima, te se hitno moramo njima pozabaviti. Ljudska rasa bi trebala imati zakonsku obavezu da živi održivim životom, isto onako kako su države, vlade i javna tijela (iako ne i korporacije!) obavezne da u svemu što rade poštuju ljudska prava. To bismo trebali učiniti ne zbog neke hipi ideje o ljubavi prema prirodi, koliko god da je ja lično volim, nego zato što nam od toga zavisi opstanak.
IZVOR: openDemocracy
Objavljeno: 30/08/2019.