Nagradno pitanje: Šta je nacistima omogućilo da prigrabe vlast i više od decenije autokratski vladaju Njemačkom, počinivši pri tome stravične zločine po kojima su i poznati? Je li im pomogla policijska država koja je ugušila sva prava na privatnost, proteste i otpor, a što su provodile brutalne, ponekad i tajne paravojne snage uz pomoć sveprisutnog državnog nadzora? Ili je to za njih obavila obavezna vakcinacija?

U pomjerenoj stvarnosti savremene desnice u Sjedinjenim Američkim Državama, to se pitanje čak ni ne postavlja: naravno da su to omogućile vakcine. Otkako je prošle sedmice Joe Biden obznanio široku kampanju obavezne vakcinacije, desničarski mediji i političari ne prestaju povlačiti paralele s nacistima nazivajući taj potez fašističkim, totalitarnim, autoritarnim i spominjući svastike i Nirnberške zakone.

Samo što s tim ima jedan problem: nisu nacisti uvodili obaveznu vakcinaciju. Zapravo bi se njihova politika vakcinacije po mnogo čemu dopala američkim republikancima, upravo zato što je na liniji preporuka koje sami republikanci danas preferiraju. Naime, propise o obaveznoj vakcinaciji – koji su u Njemačkoj prije toga važili decenijama – nacisti su relaksirali i odlučili da primjene pravilo slobodnog izbora. Iz zapisa privatnih diskusija koje je Adolph Hitler vodio sa svojim kolegama nacistima sasvim je jasno da oni obaveznu vakcinaciju ne samo da nisu smatrali sredstvom ostvarenja svojih genocidnih nakana, nego upravo suprotno: znali su da će im napuštanje politike obavezne imunizacije i drugih njemačkih inovacija u javnom zdravstvu omogućiti da ubiju još više nepoželjnih, ‘slabih’ kojih su se svakako nastojali riješiti.

Zaboravljena istorija

Razumijevanje ovih zbivanja zahtijeva da nakratko razmotrimo istoriju obavezne imunizacije u Njemačkoj. Baš kao i SAD i brojne druge države, novostvoreno njemačko carstvo se na taj korak odlučilo zbog pošasti malih boginja – koja je u Pruskoj ubila desetine hiljada ljudi. Carska vlada je 1874. godine uvela obaveznu vakcinaciju za dojenčad i regrute carske vojske, te redovnu revakcinaciju djece. Ova mjera je narednih pedesetak godina bila jedan od stubova njemačkog javnog zdravstva.

U vrijeme kad Hitler i nacisti preuzimaju vlast 1933. godine, nezadovoljstvo obaveznom imunizacijom već je uzimalo maha, pri čemu se protivljenje vakcinama kombinuje s antisemitskim teorijama zavjere koje su obilježile tu eru. Otpor vakcinaciji je eksplodirao 1930. godine usljed incidenta poznatog kao katastrofa u Lübecku, kad je više od sedamdesetoro djece umrlo od nepropisno date vakcine protiv tuberkuloze. Tako je na zalazu njemačke demokratije Vajmarska vlada suspendovala praksu obavezne vakcinacije, ali je zakon ostao na snazi.

Nacisti su bili za vakcine, ali su – kako navodi Malte Thiessen, direktorica Instituta LWL za istoriju westfalske regije – odlučili da zadrže taj novi fleksibilni model čak i kad su 1934. godine zvanično povukli odluku o popuštanju propisa. Hitlerovo ministarstvo unutrašnjih poslova (odjel zadužen, između ostalog, za policiju) predlaže da se tom zakonu doda odredba u duhu engleskih propisa o savjesnom postupanju. Ministar 1935. godine ističe da se „popularnost zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji u nacističkoj državi moraju izgledati apsolutno poželjno, može osigurati ako se u implementaciji izbjegne nepotrebno uznemirenje [javnosti].”

Prisilna vakcinacija, protiv volje i djece i roditelja, koja je izazivala negodovanje tokom vajmarskog perioda Njemačke, okončana je od 1930ih godina. Nijemci se već 1936. godine mogu upisati u srednju školu bez dokaza o vakcinaciji od malih boginja, a do 1940. godine ozakonjena je politika fleksibilnosti, kako je ostalo i nakon rata. Nacisti su se umjesto na zakon oslanjali na sredstva masovne propagande i obrazovni sistem da ubijede ljude da se vakcinišu. Treći Rajh tako najavljuje prelaz s politike prisile na politiku slobodnog izbora.

Iz dokaza koje su ostavili Hitler i drugi nacisti jasno je da su oni obaveznu vakcinaciju shvatali kao prepreku ostvarenju svojih genocidnih ciljeva. Evo šta Hitler 1942. godine govori visokim nacističkim dužnosnicima o svojim planovima za ljude nastanjene na ruskim teritorijama nakon što ih nacisti osvoje: „Nema nikakve potrebe da s podaničkim rasama dijelimo blagodet našeg znanja u oblasti javnog zdravstva. To bi moglo rezultirati ogromnim rastom lokalne populacije i ja apsolutno zabranjujem organizaciju bilo kakvih kampanja higijenske prirode na tim teritorijama. Obavezna vakcinacija će biti ograničena isključivo na Nijemce, a ljekari će u njemačkim kolonijama skrbiti isključivo za zdravlje njemačkih doseljenika. Glupo je ljude obasipati blagodetima protiv njihove volje. I stomatologija treba za njih ostati nepoznanica.” A Martin Bormann, Hitlerov načelnik general-štaba i lider Nacističke partije, 1942. godine ovako zbori :„Slaveni imaju da rade za nas. Ako nam nisu potrebni, neka umiru. Prema tome, obavezna vakcinacija i njemačka zdravstvena zaštita njima ne treba. Razmnožavanje Slavena nije poželjno.”

[…] Nacisti su dakle shvatili da vakcinacija protiv zaraznih bolesti nije od koristi ako namjeravaš istrijebiti mnoštvo ljudi.

No ako su nacisti za svoje ljude olabavili propise o obaveznoj vakcinaciji, a uskratili je podjarmljenim „nižim rasama“, kako su onda provodili totalitarizam, kod kuće i na osvojenim teritorijama? Pa eto, tako što su radili ono što vlade inače rade kad centralizuju moć na autoritaran način: zabranili su sve stranke osim svoje, neslaganje proglasili krivičnim djelom, izgradili državu sveprisutnog nadzora i nahuckavali tajnu policiju da samovoljno hapsi, muči i provodi druge vidove nasilja nad stanovništvom.

Drugim riječima, radeći upravo ono što smo vidjeli da u zadnjih najmanje dvadeset godina rade mahom desničarski političari.

Šta smo iz ovoga naučili?

Prije svega da ni vakcine same po sebi niti obavezna vakcinacija nisu dio nekog velikog plana da fašisti preuzmu vlast. Osim što su nacisti olabavili politiku obavezne vakcinacije, ima i to da je od carskog zakona o obaveznoj vakcinaciji 1874. godine do kraja njemačke demokratije prošlo više od pedeset godina, a nacisti eksplicitno nisu koristili zakon o obaveznoj vakcinaciji da bi preuzeli zemlju.

Priča o obaveznim vakcinama kao fašizmu ima funkciju pojednostavljivanja prikaza nacizma i njegovog naslijeđa – radi upotrebe u političkom diskursu. Desnica će Hitlerovo podržavanje kontracepcije i abortusa, nacističke programe javnih radova, politike regulisanja poslovanja i socijalne zaštite vrlo rado isticati kao dokaz da bilo šta slično tome danas vodi u totalitarizam. Istovremeno će prećutati militarizam nacista, masovni nadzor društva, uništavanje sindikata i ukidanje građanskih sloboda – zato što sami oni, desničari, takvu politiku s entuzijazmom vode i podržavaju u SAD-u. Države pod kontrolom republikanaca potpuno su oslabile moć javnog zdravstva u ime ličnih prava i sprječavanja vladine intervencije, a istovremeno usvajaju ili nastoje usvojiti zakone kojima se kriminalizira pravo Amerikanaca na protest i kritiku stranih saveznika.

Umjesto što potežemo naciste radi dokazivanja da je nešto dobro ili loše – kontracepcija na primjer, ili vegetarijanstvo, ili brkovi – možda bi o nekoj politici trebalo suditi po njoj samoj. A možda bismo nešto gnjeva mogli sačuvati za destruktivne i represivne politike koje u SAD-u sve više jačaju; ne zato što su ih nacisti prvi uveli nego zato što su objektivno alarmantne i katastrofalne.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 18/09/2021.