S engleskog prevela: M. Evtov

Posljednjeg dana 2019. godine – obilježene rekordno visokim temperaturama, požarima i tropskim olujama – Kina je izvijestila Svjetsku zdravstvenu organizaciju da je u gradu Wuhan izbila epidemija novog virusa. Iako su ga mnogi zapadni komentatori prvobitno odbacili kao nemili događaj koji je zadesio jednu vrlo daleku zemlju, COVID-19 je ubrzo izazvao svjetsku pandemiju, uzrokovao smrt stotina hiljada ljudi, ubrzano intenzivirao klasne i rasne nejednakosti i potakao svjetsku recesiju, najveću nakon Velike depresije.

U roku od samo nekoliko sedmica među ekonomistima raširena logika nužnog ograničenja državne intervencije okrenuta je naglavačke, kao i svakodnevni životi milijardi radnika širom svijeta. Zatvorene su tvornice i škole, zatvorene su granice; cijele su populacije zatvorene u svoja četiri zida pod prijetnjom ogromnih novčanih kazni i zatvora. Inače prozaični tehnokratski lideri preobrazili su se u ratne zapovjednike koji vode bitku s nevidljivim okupatorom.

Dominantni medijski diskurs prikazuje pandemiju kao egzogeni šok normalnom poslovanju, šok čije je ishodište ili u prirodnim procesima koji nemaju nikakve veze s ljudskim uticajem, ili u propustima izvjesne države ili kulture – što generalno podrazumijeva Kinu. Javljaju se pozivi da se kazni još uvijek nepoznati krivac, bujaju teorije zavjere, a međunarodna radikalna ljevica – gotovo posvuda lišena stvarne moći – svodi se na to da navija za drakonska zatvaranja i da neučinkovito sanja o dolasku boljeg svijeta.

Za to vrijeme je kontinuirana klimatska kriza uglavnom izbrisana iz vladajućeg narativa. Društveni mediji bivaju preplavljeni slikama plavog neba nad gradovima koji se inače dave u smogu, vodenih putova po kojima skakuću delfini, te divljih životinja koje traže hranu po opustjelim gradovima. Mnogi ekološki nastrojeni komentatori izražavaju nadu u zeleni oporavak od krize – ali uglavnom šute o strukturalnim ograničenjima koja koče taj oporavak.

U pokušaju rasvjetljavanja ove pandemije, njenog porijekla i posljedica za pokret klimatske pravde, novinar Jacobina razgovarao je s Andreasom Malmom, vodećim svjetskim znanstvenikom u oblasti ljudske ekologije. Malm je autor pola tuceta knjiga i bezbroj eseja o političkoj ekonomiji klimatskih promjena, antifašizmu i borbama na Bliskom Istoku; njegovi radovi uključuju polemički osvrt The Progress of This Storm (Prodor ove oluje – Priroda i društvo u svijetu koji se zagrijava) i knjige Fossil Capital (Fosilni kapital – Uspon parnog pogona i korijeni globalnog zatopljenja) za koju je osvojio nagradu Deutscher. Malm je i autor knjige o COVIDu-19 koju Verso Books uskoro objavljuje pod nazivom Corona, Climate, Chronic Emergency: War Communism in the Twenty-First Century (Korona, klima, hronično vanredna situacija: ratni komunizam u 21. stoljeću).

DM: Možete li nam za početak objasniti odnos trenutne pandemije COVID-19 i globalnih klimatskih promjena?

AM: Krizu COVID-19 gotovo od samog početka razvoja pandemije brojni komentatori upoređuju s klimatskom krizom. Ja, međutim, tvrdim da su takve direktne poredbe pogrešne u tom smislu što je trenutna pandemija konkretan događaj, dok je globalno zagrijavanje dugoročan trend. U svakom slučaju, suštinu epidemije previđamo ako COVID-19 ne uspijemo prepoznati kao ono što jest, naime ekstremna – ali dugo očekivana – manifestacija jednog drugog trenda: porasta stope zaraznih bolesti koje s divljih životinja prelaze na ljude. Taj trend proteklih decenija sve više jača, a predviđa se da će se ubuduće još više ubrzati.

Naučna literatura jasno pokazuje da je najvažnija pokretačka sila nastanka pandemija – krčenje šuma. A krčenje šuma je i drugi po važnosti uzročnik globalnih klimatskih promjena. Najveću bio-raznolikost na Zemlji nalazite u tropskim prašumama, a ta biološka raznolikost uključuje i patogene. Patogeni koji u divljim staništima kruže među neljudskim životinjama uglavnom ne predstavljaju problem čovječanstvu – sve dok se ono drži podalje od njih. Problem, međutim, nastaje kad ljudska ekonomija počne u ta staništa zadirati sve dublje i dublje. Krčenjem šuma (radi sječe, poljoprivrede, rudarstva i izgradnje cesta) stalno se stvaraju nove sprege kojima ljudi dolaze u kontakt s divljinom. Te sprege omogućuju životinjskim patogenima da mutiraju i pređu na ljude; ovaj proces se naziva zoonotski preliv.

Ovaj trend se ubrzava već i samim globalnim zagrijavanjem. Kako temperature rastu, izvjesne životinje bivaju prisiljene da migriraju u potrazi za klimom kojoj su prilagođene. Tako nastaje opšti haos i životinjske populacije – u koje, naravno, spadaju i šišmiši – sve više dolaze u kontakt s ljudskom populacijom, što neizbježno povećava brzinu prenošenja [patogena]. Postoji više od 1.200 vrsta šišmiša, a sve ih odlikuje sposobnost letenja – po čemu su jedinstveni u redu sisara. Letenje ih čini ne samo pokretnim (i stoga podložnim migracijama uzrokovanim klimatskim promjenama) već zahtijeva i ogromne količine energije koja im metabolizam ubrzava toliko da im tjelesnu temperaturu tokom više sati podiže i na 40°C, što kod većine drugih sisara izaziva groznicu. Ovaj proces se smatra primarnim razlogom što uglavnom šišmiši donose patogene poput koronavirusa. Virusi nastanjeni na ovim životinjama moraju se prilagoditi visokim tjelesnim temperaturama svojih domaćina (šišmiša) te, iako ne oslabljuju njihov imunološki sistem, mogu nadjačati imunološki sistem drugih životinja na koje uspiju preći. Šišmiši se širom svijeta zbog krčenja šuma i porasta temperature raseljavaju u područja veće geografske širine, a tu ni Kina nije izuzetak. Populacija šišmiša sve se više tjera u sjevernu i centralnu Kinu – u sve veću blizinu gustih ljudskih naseobina, čime se stvara sve više novih sprega koje omogućuju zoonotski preliv.

Ovo su samo neke od uzročno-posljedičnih veza krize COVID-19 i klimatske krize. Iako se između globalnog zagrijavanja i globalnog razbolijevanja mora napraviti distinkcija, ova dva trenda su vezana raznim uzročnim faktorima i, kao takvi, predstavljaju dvije dimenzije iste šire ekološke katastrofe.

DM: A ipak se odgovori na ove dvije krize razlikuju kao nebo i zemlja. Dok su klimatske promjene uglavnom dočekane neaktivnošću i neučinkovitim polovnim mjerama, izbijanje COVIDa-19 donijelo je ekonomske intervencije na nivou neviđenom od Drugog svjetskog rata. Kako objašnjavate ovaj kontrast?

AM: Marta 2020. u jednom trenutku su se mnogi od nas iz pokreta za klimatsku pravdu nemalo iznenadili otkrivši da su vlade i u Evropi i drugdje spremne potpuno zatvoriti čitave svoje ekonomije u nastojanju da obuzdaju pandemiju. Što je frapantno utoliko što te iste države nikad nisu razmatrale nikakve intervencije u ekonomiju radi klimatske krize. Primarni razlog za to leži u različitim vremenskim okvirima stradanja u ove dvije krize.

E, sad, sve u svemu, sličnost kriza pandemije i globalnog zagrijavanja svodi se na to što i u jednoj i u drugoj najviše pate i najvjerojatnije najviše umiru pripadnici radničke klase – ponajviše nebijeli pripadnici radničke klase i radništvo u brojnim žarištima na globalnom Jugu. Bogati, osim što imaju pristup privatnoj zdravstvenoj zaštiti, mogli su se u međuvremenu lako samoizolirati bježeći u svoje vile van gradova.

Tu, međutim, postoji i jedna velika razlika: COVID-19 u ranoj fazi pogađa i bogate – koronavirusom su bili zaraženi kapitalisti, slavne ličnosti i politički lideri – dakle, oni koje ova faza klimatske krize ne pogađa. Za razliku od učinaka globalnog zagrijavanja, koronavirus se prenosio avionskim linijama, a bogati, jednostavno rečeno, lete više nego siromašni. Dok se pandemija po dolasku u različite države širila i drugim kanalima, primarne ulazne tačke virusa omogućila je – avijacija. To je razlog što su virusom paradoksalno najprije bili zaraženi bogataši. Virus su u Brazil, na primjer, unijeli bogati dijelovi društva, ali tamo sad masovno umiru obični ljudi iz radničke klase. Ali u katastrofama klimatskih promjena stvari stoje drugačije – ta vrsta katastrofa ne pogađa bogataše, što je ključni faktor objašnjenja frapantne razlike u reakciji vlada na ove dvije krize.

Generalno govoreći, iz percepcije globalnog Sjevera katastrofe se događaju u Haitiju, Somaliji ili na nekom drugom dalekom siromašnom mjestu gdje narod, kako se čini, oduvijek živi u krajnjoj bijedi. Imaju tamo ti neki što imaju svoje potrese, ebolu i HIV… Odavde se to čini tek komešanjem u pozadini modernog života.

Pandemija je, međutim, pogodila i bogate države, i to iznenada i u ranoj fazi – što je predstavljalo prijetnju tjelesnom integritetu upravo onih od kojih se očekuje pokretanje proizvodnje i potrošnje u srži globalnog kapitalizma. Zbog toga je i došlo do državnih intervencija – koje su, naravno, bile i pitanje političkog opstanka aktuelnih vlada. Čime se, na primjer, objašnjava i nagli zaokret torijevske politike u Velikoj Britaniji. Torijevci su u početku podržali strategiju „imuniteta krda“ [u našoj medicinskoj terminologiji: kolektivnog imuniteta, op.ur.] a mjere zatvaranja i druge intervencionističke mjere prihvatili tek shvativši da bi ih smrt stotina hiljada ljudi mogla koštati izbora.

DM: U svakom slučaju se čini da je ljevica ostala zatečena opsegom državne intervencije u borbi protiv pandemije. Politike koje bi prije nekoliko mjeseci većina režimskih komentatora ismijala kao nemoguće, sad se uzimaju zdravo za gotovo. Znači li to da neoliberalnom kapitalizmu odzvonilo? Možda je ovo u stvari prilika da ljevica mobilizira podršku za svoje pokrete i ideje?

AM: Mislim da vlade, generalno gledano, provode ove politike očekujući skori kraj krize, te da se nakon oporavka vrate na staro. Dosad nisam zapazio inicijative čiji prijedlozi za rješavanje problema COVID-19 nadilaze održavanje postojećeg sistema. Prilika je ipak povoljna u smislu privremenog prekida mnogih aktivnosti koje najviše štete okolišu: obustavljeni su masovni letovi i smanjene emisije ugljika, fosilna goriva ostaju u zemlji itd. Ovo je trenutak kad vladama možemo reći: „Ako ste nas svojim intervencijama mogli zaštititi od virusa, možete nas intervencijama zaštititi i od klimatske krize, čije su posljedice daleko gore“. Trenutno stanje stvari pruža priliku da se usprotivimo povratku na staro, da potaknemo transformaciju globalne ekonomije i pokrenemo nešto kao Green New Deal.

U svakom slučaju moramo iskreno sagledati situaciju u kojoj se nalazimo. COVID-19 je doveo do naglog ukidanja pokreta za klimatsku pravdu u smislu svega izgrađenog do kraja 2019. godine. Početkom 2020. godine COVID-19 potpuno paralizuje najperspektivnija događanja u ekološkom pokretu: Fridays for Future, Extinction Rebellion, Ende Gelände itd. Ovo sad je teška katastrofa. Prije ovoga je agresivno ometanje uobičajenog poslovanja dobijalo sve snažniji zamah i bilo je pokušaja da se ove aktivnosti privremeno izmjeste na Internet, ali je digitalnim sredstvima naprosto nemoguće izvršiti istu vrstu pritiska. Direktna akcija i masovna organizacija ne mogu se nadomjestiti držanjem plakata na Instagramu. Digitalizacija politike je, po mom mišljenju, donijela korist radikalnoj desnici, a radikalnoj ljevici nanijela štetu, te ne vidim da nam daljnja digitalizacija može donijeti išta dobro.

Moramo biti realni i u pogledu odnosa snaga. U dobrom dijelu svijeta vlada politički trend uspona krajnje desnice. U mnogim državama, posebno EU, te snage su privremeno marginalizovane, budući da se birači trenutno svrstavaju uz aktuelne vlade. S popuštanjem mjera zatvaranja nastupa vrlo zanimljiv trenutak. Slijedi političko odmrzavanje, pri čemu će se mnoge snage aktivne prije pandemije COVID-19 vratiti u život dok se kriza javnog zdravlja preobražava u ekonomsku krizu koja samu sebe pojačava. Pitanje je koje će snage najbolje iskoristiti situaciju masovne nezaposlenosti i socijalne dislokacije. Možda sam pretjerano pesimističan, ali meni se čini da će to biti snage krajnje desnice, već i zato što su one i prije izbijanja COVIDa-19 bile u mnogo boljoj poziciji, ali i zato što je pandemija ojačala izvjesne paradigme političkog nativizma, recimo one o zatvaranju granica, stavljanju vlastite nacije na prvo mjesto i podozrenju prema strancima.

Ekološkom pokretu to predstavlja ozbiljan problem u smislu da su krajnji desničari – naročito u Evropi, SAD-u i Brazilu – postali jedan od najjačih i najglasnijih zagovornika fosilnog kapitala. Oni negiraju nauku o klimi i zagovaraju ubrzanje masovnog krčenja šuma i ekstrakcije fosilnih goriva. Jasno je da ako, na primjer, želite zatvoriti rudnike uglja u Njemačkoj, morate politički poraziti [krajnje desničarsku] Alternative für Deutschland; ako želite spriječiti uništavanje amazonskih prašuma, morate se upustiti u borbu s političkim pokretom oko Jaira Bolsonara. Što će reći da je učinke klimatskih promjena nemoguće ublažiti bez masovnog poraza krajnje desnice – kako u naprednim kapitalističkim zemljama, tako i u mnogim državama u razvoju.

Uspješna strategija za suočavanje s klimatskom krizom mora iznaći način da ekološku pravdu ispreplete s borbom radničke klase i opozicijom krajnjoj desnici. Izlaz iz rastuće zdravstvene i ekonomske krize predstavlja izgradnja pokreta koji može postići vrlo brz prelaz s fosilnih na alternativna goriva; što ne znači ni neki zeleni kejnzijanizam, a ni par novih investicija u obnovljivu energiju prikačenih na ekonomiju fosilnih goriva, nego stvarno uništenje fosilnog kapitala, uključujući momentalno zatvaranje rudnika uglja i okončanje masovnog avioprevoza. Što se može ostvariti samo masovnim javnim ulaganjima i povećanom kontrolom države nad dobrim dijelom privrede. Za ljevicu je svaka kriza dobra prilika, ali smo dosad iskazali priličnu vještinu u proćerdavanju takvih prilika.

DM: Možete li našim čitaocima predočiti opseg intervencija potrebnih za postizanje održive zelene tranzicije?

AM: Te neophodne intervencije su istovremeno i lakše i teže od onih koje su uvedene u borbi protiv pandemije. Niko radi rješavanja problema klimatskih promjena ne poziva na totalno zatvaranje, kućni pritvor cijelog stanovništva, niti na naglo zaustavljanje privrede. Ali je zato neophodna temeljna – dugoročna i održiva – transformacija energetskog sistema i proizvodnje, a ne samo pauza u postojećoj situaciji. Da bi se porast globalnih temperatura stabilizirao na 1,5 ° C, emisije se moraju smanjivati za 8 % godišnje sve dok ih ne svedemo na nulu. Ovakvu promjenu je apsolutno nemoguće provesti jednostavnim ublažavanjem tržišnih mehanizama ili uvođenjem poreza na ugljik; ovakva promjena zahtijeva masovnu ekspanziju državnog vlasništva i sveobuhvatno ekonomsko planiranje.

DM: Kako odgovarate na prigovore koji se obično iznose protiv takvih argumenata – tj. da su među glavnim izvorima emisija i mnoga komunalna preduzeća u državnom vlasništvu?

AM: Javno vlasništvo samo po sebi nije panaceja, ali znatno olakšava dekarbonizaciju. Prednost komunalnih preduzeća u državnom vlasništvu je u tome što ih vlade mogu vrlo brzo reorganizovati. Njih ne morate prvo eksproprirati, niti morate privatne kompanije prisiljavati da preispitaju svoju trenutnu praksu i ostave fosilna goriva u zemlji.

DM: Vi ste jedan od vodećih kritičara pojma antropocen; umjesto njega ste za opis trenutne geološke epohe skovali termin kapitalocen. Čini se da je izbijanje COVIDa-19 oživjelo ideju o kolektivnoj odgovornosti za krizu koju možda najbolje izražava slogan „Korona je lijek, ljudi su bolest.“ Šta na to kažete?

AM: Ovaj argument – to da je problem u čitavom čovječanstvu – progoni ekološki diskurs poput kakve utvare. Nalazite ga u Planeti ljudi (Planet of the Humans) – nedavnom dokumentarcu Michaela Moorea, nalazite ga u krajnje desničarskoj retorici, nalazite ga u liberalnom ekološkom diskursu – a taj argument je zapravo poguban, duboko pogrešan i politički opasan. Nijedan aspekt pandemije COVID-19 ne doprinosi njegovoj vjerodostojnosti. Odgovornost za krčenje šuma, globalno zagrijavanje i trgovinu divljim životinjama (što su glavni pokretači sve većeg zoonotskog prelijevanja) ne leži na cijelom čovječanstvu, nego na kapitalu.

Politike korištene u borbi protiv pandemije bave se samo simptomom, odnosno samim virusom, a temeljne uzroke tog problema ne samo da ni ne pokušavaju riješiti, nego ih ni ne spominju. Odgovornost za suzbijanje zaraze prenesena je na obične ljude koje se rutinski kažnjava ukoliko nemaju mogućnost samoizolacije. A s faktorima pokretanja ovih pandemija nije se moguće nositi apelirajući na pojedince da promijene svoje navike, baš kao što se ni s klimatskim promjenama nije moguće nositi mijenjanjem individualnih obrazaca potrošnje.

Uzmimo za primjer palmino ulje. Uzgoj palmi je jedan od glavnih uzroka krčenja šuma u tropima, posebno u jugoistočnoj Aziji, gdje zbog proširenja nasada palmi pati ogroman broj šišmiša i ostalih divljih životinja. Ako ja, ovdje u Švedskoj, poželim pojesti komadić tzv. energetske pločice, gotovo mi je nemoguće naći neku koja ne sadrži palmino ulje. A ja kao potrošač ne mogu učiniti apsolutna ništa u vezi s tim – odgovornost je na proizvođaču. Osim toga, glavnina proizvodnje palminog ulja ni ne koristi se za proizvode koje kupuju obični potrošači, nego za industrijske procese na koje pojedinac ni teoretski ne može uticati promjenom vlastite potrošnje.

DM: Treba li onda državne ovlasti uopšte koristiti za ograničavanje potrošnje štetne za okoliš? Ili ih treba koristiti samo za promjenu proizvodnje?

AM: Državne ovlasti definitivno treba koristiti za sprečavanje tzv. luksuznih emisija koje proizvode bogataši – trebalo bi smjesta zabraniti privatne mlaznjake, kao i terenska i druga vozila koja troše ničim opravdane količine goriva. Ovi izvori emisija, budući ponajmanje društveno potrebni, spadaju u najlakše ostvarive ciljeve pokreta za klimatsku pravdu. Situacija je bitno drugačija kad se radi o metanu iz polja riže u Indiji, gdje se problemi uzrokovani emisijama odmjeravaju u odnosu na proizvodnju hrane neophodne za održavanje tamošnje populacije. Uspješan prelaz s fosilnih goriva ne podrazumijeva planiranje kompletne privrede u smislu da države planiraju i ograničavaju individualnu potrošnju – daleko od toga. No neki će se oblici potrošnje zaista morati ograničiti ili potpuno ukinuti – što se ne može učiniti putem tržišta ili poziva na etičku potrošnju, nego isključivo državnim propisima.

Jačanje državne moći sa sobom nosi i opasnost od birokratizacije i autoritarizma. Takav trend zapravo već postoji: Mađarska, na primjer, koristi pandemiju za podrivanje demokratije i jačanje državne prisile. Ali je tu vrstu opasnosti moguće držati pod kontrolom ukoliko se energetska tranzicija uspostavi narodnim snagama, odozdo, pa društveni pokreti imaju moć nad državnim tijelima koja upravljaju tom tranzicijom. Iako u ovoj fazi to može djelovati utopijski, važno je predložiti da se institucije za nadzor i kontrolu stanovništva zatvore i da im namjena postane napad na kapital, zatvaranje izvora globalnog zagrijavanja i zoonotskog prijenosa. U svojoj knjizi predlažem da, na primjer, ukinemo granične agencije i pretvorimo ih u institucije za suzbijanje trgovine divljim životinjama.

DM: Kad smo kod utopija, vi potpuno odbacujete argumente ljevičarskih akceleracionista i pristalica potpuno automatiziranog luksuznog komunizma? Umjesto toga iznosite ideju „ekološkog ratnog komunizma“. Možete li ovdje objasniti svoje argumente?

AM: Čitavu ideju iza te tehno-utopijske perspektive smatram potpuno nezrelom i bez dodira s materijalnom stvarnošću. Pretpostavka da nas očekuje carstvo materijalnog obilja bez presedana racionalno je neodrživa s obzirom na teška materijalna ograničenja koja nas pritišću u gotovo svakom pogledu, uključujući iscrpljivanje tla, smanjenje količine slatke vode koja kruži u prirodi i povećanje razine mora. Čak i da ovog istog trena zaustavimo sve emisije, ipak bismo se još dugo suočavali s ozbiljnim klimatskim posljedicama.

Ideju o ekološkom ratnom komunizmu razvijam u knjizi kao suprotnost dugogodišnjoj ideji po kojoj u suočavanju s klimatskom krizom treba slijediti model Drugog svjetskog rata; ta ideja se nedavno pojavila i u diskursu oko pandemije COVID-19. Ja argumentiram da mobilizacija iz Drugog svjetskog rata može, doduše, predstavljati korisnu analogiju, ali da ona ima izvjesna ograničenja, među kojima nije nimalo nevažno to što se ratni napor temeljio na neumoljivoj potrošnji fosilnih goriva, kao ni to da položaj kapitalističke klase uglavnom ostao netaknut.

Rješavanje klimatske krize i sprečavanje prodora zoonoza u ljudsku populaciju, međutim, zahtijevaju hitne mjere koje idu protiv postojećih interesa vrlo moćnih frakcija dominantnih klasa, kao i mjere koje omogućavaju brzu transformaciju ekonomija. Ratni komunizam pruža analogiju s kojom se da eksperimentisati; naravno, ne u smislu kopiranja svega što su boljševici radili tokom Ruskog građanskog rata, kao što ni primjer Drugog svjetskog rata ne navodi na zaključak da se globalno zagrijavanje treba riješiti bacanjem još jedne atomske bombe na Hirošimu. Ratni komunizam daje primjer brze transformacije proizvodnje i organizacije ekonomije pod upravom države, a uprkos masovnom protivljenju dominantnih klasa. I zelena tranzicija će zahtijevati da se određeni stepen prisilnih mjera nametne kompanijama za fosilna goriva koje iz petnih žila upiru da odgode i opstruiraju ublažavanje klimatskih promjena.

DM: To u knjizi nadograđujete pozivanjem na „ekološki lenjinizam“. Možete li objasniti šta to podrazumijeva?

Pošto se nikakva značajnija tranzicija ne može desiti bez osporavanja kapitalizma, trebamo iskoristiti niz resursa koje nudi socijalistička ostavština. Problem socijaldemokratije je u tome što nema koncept katastrofe jer se zasniva na sasvim suprotnom, naime konceptu da vremena imamo na pretek i da je istorija na našoj strani, što znači da prema socijalističkom društvu možemo postepeno, sitnim koracima. Ako se to nekad u istoriji i jest pokazalo ispravnim, sad sasvim sigurno više ne stoji. Živimo u situaciji hronično vanrednog stanja, a krize se sve više ubrzavaju – što nameće potpuno drugačiji vremenski okvir od onog s kojim se 1950ih i 1960ih suočavala švedska socijaldemokratija, na primjer. Stoga je neophodno ispitati dio socijalističke ostavštine koji zna šta je katastrofa. Ovom zadatku nije dorastao ni anarhizam, s obzirom na to da je po definiciji neprijateljski nastrojen prema državi. Nevjerovatno je teško čak i zamisliti šta bi drugo osim državne vlasti moglo ostvariti neophodnu tranziciju, pošto će se onima koji žele zadržati status quo morati nametnuti prisilne mjere.

U potrazi za tradicijom koja ima koncept korištenja državne moći u situacijama hronično vanrednog stanja, očit izbor predstavlja antistaljinistička lenjinistička tradicija. U nju je ugrađen i uvid u opasnosti i kontradikcije državne moći, uvid koji proizlazi iz pouka Oktobarske revolucije. Lenjin je cijelu strategiju nakon 1914. godine usmjerio na to da Prvi svjetski rat pretvori u fatalan udarac kapitalizmu. A tu istu stratešku orijentaciju moramo prihvatiti i mi danas – eto šta podrazumijevam pod ekološki lenjinizam. Moramo iznaći način da ekološku krizu pretvorimo u krizu samog fosilnog kapitala.

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 15/06/2020.