S engleskog prevela: M. Evtov

Ovog Prvog maja stotine su hiljada ljudi na ulicama Francuske demonstrirale snagu pokreta čak i nakon višemjesečnih protesta protiv penzionih reformi predsjednika Macrona. Ovaj protestni pokret upao je i na berzu, blokirao pruge i fizički zaustavio policiju od prisilnog odvođenja radnika na posao.

Pokret u Francuskoj usporio je prvenstveno zbog pasivnosti sindikalne birokratije, ali je ipak dovoljno jak i prisutan da zabrine klasu kapitalista širom svijeta – stvaralački gnjev francuske radničke klase ne jenjava. I služi kao primjer radnicima i potlačenima širom svijeta koji osjećaju slične posljedice ovog sistema u krizi.

I u SAD-u moramo povratiti to naslijeđe dok se kapitalisti pripremaju da radničku klasu i sve potlačene natjeraju da plate za krize koje stvaraju kapitalisti.

Za radničku klasu, Francuska je samo početak.

Sistem u krizi

Sve je jasnije da su kapitalistički sistem i neoliberalni svjetski poredak u krizi. Radnici ovu kriza možda najsnažnije osjećaju kroz inflaciju koja svakodnevno obezvređuje naše plate dok korporacije od našeg rada svejednako ostvaruju profite.

Reakcionarni posrednički rat u Ukrajini i povećane tenzije s Kinom naglašavaju pad imperijalističke hegemonije SAD-a i mogućnosti eksplozivnijih situacija između svjetskih sila. SAD i dalje povećavaju svoj vojni budžet i pune džepove vojne industrije, a tvrde da nema novca za zdravstvo, obrazovanje i kvalitetan javni prevoz.

U kontekstu sve većih napetosti između svjetskih sila, rat u Ukrajini usmjeren je na unapređenje interesa vladajuće klase. Ovaj sukob nije u interesu radničke klase – ni one u SAD-u, ni one u Ukrajini, ni one u Rusiji. [...]

Buđenje radničkog otpora

Neoliberalnoj ofanzivi na radništvo pomogla su i sama sindikalna vodstva, koja su [socijalni] mir stavljala iznad borbe za interese radnika. Ta vodstva su funkcionisala kao strojevi za proizvodnju pasivnosti pred napadima gazda. U SAD-u su postala privjesci Demokratske stranke, pa radnike mobilizirala da glasaju za neoliberale poput Clintonovih i Baracka Obame. Poslovni sindikalizam od vrha prema dole bio je norma. Kompanije kao poslovne platforme, poput UPS-a, nametnule su mjere koje su iz temelja promijenile rad u cijelom svijetu, uključujući stvaranje dvorazinskog sistema plata koji potkopava istorijska dostignuća radničke klase. Zajedno s drugim kompanijama, poput Amazona, te su korporacije stvorile vojsku slabo plaćenih radnika, radnika s nepunim radnim vremenom koji rade više poslova samo da bi mogli spojiti kraj s krajem.

Ali vremena se mijenjaju. Neoliberalizam i hegemonija antisindikalizma sad su u krizi, kao i prokapitalističke ideologije. Radnici odbacuju laži protiv sindikata i radnika karakteristične za neoliberalizam, radnička klasa se budi iz dugog sna da bi se obranila od napada vladajuće klase koja očajnički pokušava pronaći izlaz iz ovih kriza.
 

Nova generacija

U proteklih nekoliko godina svjedočili smo važnim štrajkovima u SAD-u, od vala štrajkova prosvjetnih radnika 2018.-2019. do niza radničkih štrajkova u oktobru 2021. godine, tokom pandemije COVIDa-19 (Striketober). Teren za klasnu borbu u SAD-u sad mijenja nova politička generacija – Generacija U od engleskog union, sindikat.

Ova generacija proživjela je ne jednu, nego dvije recesije koje se dešavaju „jednom u životu“ i zna da je kapitalizam sistem pun kriza koji radničkoj klasi nema šta ponuditi. Mnogi od tih mladih ljudi poistovjećuju se sa socijalizmom, a neki su zaključili da je organizovanje najbolji način borbe protiv monstruoznosti koje stvara kapitalizam.

Generacija U iskusila je Black Lives Matter 2020. i Ženski pokret 2017. i 2018. i na osnovu tih iskustava počela uviđati da za borbu – ne samo protiv izrabljivanja koje vrše gazde, nego i protiv potlačenosti koje proizvodi ovaj sistem – treba koristiti metode radničke klase, što podrazumijeva i to da se kao oružje koriste naši sindikati.

Novi radnički pokret ne samo da bi naše najjače oružje – štrajk – mogao koristiti za povećanje plata, nego i za osiguranje sredstva za reproduktivna i trans prava, kao i za to da ni novčić ne ode policiji i vojsci. [...]

Ali moramo biti spremni da upotrijebimo svoju radničku snagu. Zato što će napadi i dalje dolaziti s mnogo različitih frontova.

Sve uspješnijim napadima krajnje desnice na reproduktivna prava, trans prava i nastavu istorije u školama može se suprotstaviti samo snažan i ujedinjen radnički pokret – radnički pokret koji odbija provoditi zakone „don’t say gay“ [drakonski anti-queer zakon koji bi u školama zabranio svaku raspravu o rodu i seksualnosti – prim. prev.] i koji je spreman i voljan da se protiv ovih napada bori čak i kršenjem zakona.

Sindikati klasne borbe

Novi radnički pokret još je uvijek slab. Novi sindikati još uvijek nisu uspjeli dobiti ugovore, recimo od Starbucksa i Amazona. U mnogim slučajevima gazde neće ni pregovarati s radnicima. Ovo nije problem samo novih sindikata. Gazde često odbijaju pregovore sve dok ugovor ne istekne. Prosvjetni radnici u New Yorku rade bez ugovora već skoro godinu dana. U međuvremenu, plate i naknade ne prate inflaciju.

Trebamo se boriti za kršenje svih klauzula o zabrani štrajka i nametanje čvrstih ugovora na svim radnim mjestima. To podrazumijeva stvarne povišice koje ne samo da drže korak s inflacijom, nego podižu naše plate iznad stope inflacije. Potrebni su nam sindikati klasne borbe koji odbacuju podjele među radničkom klasom jer je očito da smo zajedno jači. To znači […] zajedničku borbu za cjelokupni radni kolektiv, posebno za zahtjeve radnika s najnižim platama.

[…]

Nezavisni radnički pokret

Situacija nije bez kontradiktornosti.

U posljednjih nekoliko mjeseci radnički pokret u SAD-u doživio je veliki poraz: odluka Bidenove administracije da spriječi štrajk željezničara, uz podršku „progresivnih“ Demokrata, bila je ogroman udarac radničkom pokretu. Biden tvrdi da je on „u čitavoj istoriji SAD-a, predsjednik koji najviše podržava sindikate“, ali je odlukom da nametne ugovor i uskrati bolovanje radnicima željeznice dokazao na čijoj je strani: na strani gazda, a ne na strani radnika.

Ovo iskustvo jasno pokazuje da se radnici za svoje interese moraju boriti nezavisno od kapitalističke klase koja ih eksploatiše. Ustupke možemo osvojiti samo ako se posvetimo borbi, uz punu spoznaju da se gazde i njihovi predstavnici u vlasti ničega neće dobrovoljno odreći.

Nasljeđe Prvog maja moramo ponovo preuzeti boreći se protiv poraza koje nam je donio neoliberalizam. Radnička klasa i svi potlačeni trebaju vlastito političko predstavljanje, da bi se organizovali za predstojeće borbe. Za ovaj novi radnički pokret je pitanje života i smrti da shvati da se treba organizovati protiv svih naših neprijatelja: i gazda i njihovih partija. Ovom novom radničkom pokretu potrebna je naša vlastita partija, naše vlastito političko predstavništvo: partija radničke klase koja se bori za socijalizam.

IZVOR: Left Voice

Objavljeno: 01/05/2023.

FOTO: AmsterdamFox