Piše:
Podsjećanje na misli Simone de Beauvoir, francuske autorice, feministkinje i marksistkinje.
S engleskog prevela: M. Evtov
Želim li sebe definisati, prvo moram reći, “Ja sam žena”; sve drugo proizlazi iz te osnovne istine. Muškarac nikad ne počinje predstavljanjem sebe kao osobe određenog pola; podrazumijeva se da je muškarac.
Predožba o svijetu, kao i svijet sam, djelo je muškaraca; oni ga opisuju sa svoje tačke gledišta koju brkaju s apsolutnom istinom.
Malo je zadataka sličnijih Sizifovim mukama od kućanskih poslova, koji se beskonačno ponavljaju: čisto se zaprlja, zaprljano se očisti, stalno i iznova, dan za danom. Domaćica se iscrpljuje ne čineći ništa značajno: ne pravi ništa, naprosto ovjekovječuje sadašnjost... Jesti, spavati, čistiti – godine se više ne uzdižu ka nebesima, nego leže raširene ispred nje, sive i identične. Bitka protiv prašine i prljavštine nikad nije dobivena.
Svako ugnjetavanje stvara ratno stanje; ovo nije iznimka.
Nečiji život ima vrijednost sve dok daje vrijednost životu drugih – ljubavlju, prijateljstvom, ogorčenjem, saosjećanjem.
Homoseksualnost je sama po sebi jednako ograničavajuća kao i heteroseksualnost: ideal bi trebao biti da voliš bilo koje ljudsko biće, ženu ili muškarca, bez osjećaja straha, ograničenja ili obaveze.
Naprotiv, „podjela“ čovječanstva otkriće svoj istinski značaj i ljudski će par pronaći svoju pravu formu tek kada ukinemo ropstvo polovine čovječanstva i cijeli sistem licemjerja koje ono podrazumijeva.
Onog dana kad ženama bude moguće da vole ne u svojoj slabosti nego u svojoj snazi, da voleći ne bježe od sebe nego da sebe pronađu, da se voleći ne ponižavaju nego sebe potvrđuju – tog dana će ljubav i za njih, kao za muškarce, postati izvor života, a ne smrtne opasnosti. U međuvremenu, ljubav u svom najdirljivijem obliku predstavlja prokletstvo koje opterećuje žene zatvorene u ženskom svemiru, žene osakaćene, nedostatne samima sebi.
Svako je od nas odgovoran za sve i svakom ljudskom biću.