Piše: Franklin Frederick

„Za vrijeme vojne opsade jednog grada, neki je vodonoša vikao: ‘Vjedro vode šest sua!’ Uto eksplodira bomba i razbi mu jedno od dva vjedra. ‘Vjedro vode dvanaest sua!’, povika vodonoša ravnodušno.“ Caractères et anecdotes, Chamfort (1740. ‒ 1794.)

Cape Town, glavni grad Južnoafričke republike, mogao bi sa svojih 3.700.000 stanovnika postati prva svjetska metropola koja ostaje bez vode. Više je razloga za tu ekstremnu situaciju, između ostalog izostanak odgovarajućeg planiranja i upravljanja krizom. No, glavni je razlog trogodišnja suša nastupila usljed globalnog zatopljenja. U slučaju izostanka padavina, a na prijedlog Vlade, 11. maja, na „Nulti dan“, sva vodoopskrba u gradu bit će obustavljena, izuzev za škole i bolnice. Stanovništvo će se morati osloniti na punktove za distribuciju vode, gdje će dobivati 25 litara dnevno po osobi. Po jednom članku magazina Time, najava izglednog kraja vodoopskrbe već dovodi do kaosa u gradu i procjenjuje se da će ova kriza koštati oko 300.000 radnih mjesta u poljoprivredi i još desetine hiljada u uslužnom sektoru, prije svega u hotelijerstvu i gastronomiji. Budu li radnici dio radnog vremena provodili čekajući da dođe voda, posljedice po privredu bit će još veće.

Međutim, jedan sektor enormno profitira od krize: industrija flaširane vode. Nestašica uzrokuje navale na supermarkete Cape Towna, pri čemu svako pokušava kupiti što više boca. Kako bi rasteretila potrošače, kompanija aQuellé, jedna od najpoznatijih punionica vode u Južnoafričkoj republici, objavila je da cijene nije povisila od 2016. godine i da svoje proizvode redovno dostavlja supermarketima kako bi gradu pomogla u prevladavanju krize.

Realnost klimatskih promjena u svijetu globalnog kapitalizma ide u korist velikim firmama koje se bave vodom. Sve veća nestašica vode pridonosi rastu njihove ekonomske vrijednosti. Još gore, ista ta poduzeća koriste opetovane krize vodoopskrbe kao polugu za ostvarenje svojih privatizacijskih planova i nametanje svojih „rješenja“ za problem, pri čemu nastupaju kao veliki znalci i posjednici „tehničkog znanja“, „menadžerskih sposobnosti“ i „odgovornosti“, a te tri stvari bi imale biti neophodne za bavljenje krizama. U tom smislu je na suverenim državama da kontrolu nad ovim dragocjenim prirodnim resursom prepuste „kompetentnom“ privatnom sektoru. Kapitalizam, naročito u svojoj aktualnoj neoliberalnoj verziji, snosi glavnu odgovornost za globalno zatopljenje čije su posljedice naša stvarnost, ali se permanentno ignoriraju.

Jedna od strategija koje kapital koristi u vremenima krize vodoopskrbe sastoji se u prebacivanju težišta djelovanja na razinu pojedinačnog potrošača. U Cape Townu vlasti opravdano pozivaju građane da štede vodu. No kada to u jednoj vanrednoj situaciji poput ove bude važna ili čak temeljna mjera, bavljenje uzrocima problema izostaje. Vanredna situacija se koristi kako bi se javnost ostavilo u neznanju da se iza krize krije jedna povijest, jedan proces, a razumijevanje tog procesa od fundamentalnog je značaja za rješenje problema. Jasno je da potrošači pri potrošnji vode trebaju biti oprezni i izbjegavati svaki oblik rasipanja. Ali iza pristupa koji se ograničava na ulogu potrošača krije se enormno rasipanje vodom u režiji kapitalističkog sistema i samog tržišnog ustroja, koje je odgovorno za uzastopne krize u vodoopskrbi.

Međutim, po logici kapitalizma, „mudrost“ tržišta koje odlučuje o načinima upotrebe prirodnih resursa ne dovodi se u pitanje, jer tržište je racionalno po definiciji, baš kao i kapitalistički sistem u cijelosti. Iracionalni su pojedinci, obični potrošači, kojima se nameće sistem u kojem imaju sve manje i manje kontrole i mogućnosti. Jedna od glavnih strategija uvođenja neoliberalizma kao hegemonijske paradigme u današnjem društvu jeste stvaranje iluzije življenja u permanentnoj sadašnjosti, u kojoj nema prošlosti, nema povijesti, i prije svega nema alternative. Krize u vodoopskrbi, poput ove u Cape Townu, savršeno su sredstvo za konstruiranje i nametanje te iluzije.

Niko ne spominje, na primjer, da se za proizvodnju jedne PET plastične flaše od jednog litra potroši tri litra vode, ili da se materijali za proizvodnju takvih flaša dobivaju iz nafte, te da milioni PET flaša proizvedenih diljem svijeta značajno pridonose globalnom zatopljenju. Transport miliona flaša u sve dijelove svijeta za sobom povlači potrošnju goriva, pri čemu se u atmosferu oslobađaju dodatne karbonske emisije, što također pridonosi globalnom zatopljenju.

Nigdje se ne spominje ni da se PET flaše na pojedinim mjestima proizvode i prevoze po sasvim sumanutoj logici. U Europi, na primjer, svakog dana desetine kamiona iz Italije prevoze boce vode San Pelegrino u Francusku i druge europske zemlje. U isto vrijeme neki drugi kamioni prevoze boce vode Evian iz Francuske u Italiju i druge zemlje itd. U pitanju je apsurdno rasipanje resursima, pri kojem se u atmosferu ispuštaju ogromne količine ugljendioksida. Da zapadnoeuropske zemlje ozbiljno shvaćaju globalno zatopljenje, davno bi zabranile proizvodnju i prodaju mineralne vode kao nepotrebnu i beskorisnu djelatnost. Bila bi to jednostavna i provediva mjera koju bi podržali svi građani s minimumom svijesti. U zemljama poput Francuske, Njemačke, Švicarske ili Italije, da navedemo samo neke, voda iz vodovoda izvrsnog je kvaliteta i u potpunosti sigurna za piće. Ako to ne možemo ostvariti, onda ne možemo očekivati učinkovito poduzimanje drugih mjera za smanjenje emisija CO2, mjera koje su znatno kompliciranije i zahtijevaju dalekosežnije promjene u privredi i ustroju društva.

Ogromni su i učinci poljoprivrede na globalno zatopljenje i produkciju i održavanje vode. U ovom slučaju tržište provodi model zasnovan na upotrebi đubriva koja se također dobivaju iz nafte te uništavaju tlo i njegov kapacitet zadržavanja vode. Da ne govorimo o nasumičnoj upotrebi pesticida, u čemu je Brazil svjetski prvak, a koja na koncu dovodi do zagađenja rijeka, jezera i podzemnih voda.

Nedavno preminuli marksistički filozof István Mészáros napisao je u svojoj knjizi „Marxova teorija otuđenja“:

„Još jedna fundamentalna proturječnost kapitalističkog sistema kontrole sastoji se u tome što on nije u stanju progres odvojiti od uništavanja, a ni od rasipanja – ma koliko katastrofalne posljedice bile. Što više proizvodne snage kapitalizam oslobađa, to više destruktivne snage mora pustiti s lanca; i što se više povećava obim proizvodnje, to se više gušimo zatrpani planinama otpada. Pojam ekonomije je u radikalnoj mjeri nespojiv sa ‘ekonomijom’ kapitalističke proizvodnje, koja već proživljenu traumu nužno pogoršava tako što najprije pohlepno i rasipnički troši limitirane resurse naše planete, te istodobno prlja i truje okoliš ogromnim količinama smeća i otpadnih voda.“

Još bi se nekoliko velikih gradova moglo u bližoj budućnosti suočiti s ozbiljnom nestašicom vode: Melbourne u Australiji, Jakarta u Indoneziji, Mexico City i, naravno, São Paulo. U očajničkoj potrazi za vodom, ti gradovi vrše enorman pritisak na okolna područja, naročito ruralna. Tako se intenziviraju konflikti između grada i sela, a intenzivira se i uništavanje prirode pošto megalopolisi vodu moraju tražiti u sve udaljenijim regijama, kojima tako oduzimaju pristup njihovim vlastitim resursima i time oštećuju cijele ekosisteme.

To je scenarij koji prijeti, primjerice, regiji Circuito das Águas u brazilskoj Saveznoj državi Minas Gerais, vjerojatno na svijetu najbogatijoj mineralnim izvorima. Vode ovog regiona, manje-više podjednako udaljene od tri velika brazilska grada ‒ São Paula, Rio de Janeira i Belo Horizontea ‒ predmet su žudnje privatnih firmi koje predviđaju lagane i ogromne profite na prodaji vode žednim gradovima. Nestlé već posjeduje vodeni park općine São Lourenço i pravo na istraživanje i prodaju vode iz lokalnih izvora. Susjedni gradovi Caxambu, Cambuquira i Lambari ‒ kao i neke druge manje općine ‒ još uvijek čuvaju svoje vode kao javno dobro. Postoji jak lokalni pokret protiv privatizacije vode, a borba koja se tamo vodi zaslužuje svačiju podršku i poštovanje jer u pitanju je region s jedinstvenim kvalitetama. U kovitlacu kapitalističke eksploatacije nestaje jedinstvenost svakog izvora mineralne vode, njegovi terapijski učinci i značaj za lokalni ekosistem, njegova kulturalna i povijesna vrijednost itd. A voda ostaje samo kao roba.

Samozvano Svjetsko vijeće za vode (World Water Council) koje okuplja velike sanitarne i vodoopskrbne firme, te državne ustanove u sklopu skupine 2030 Water Resources Group ‒ inicijative koju su pokrenuli Nestlé, Coca-Cola i Pepsi, udruga je jakih međunarodnih lobista spremnih da za probleme iz oblasti vodoopskrbe nameću svoja rješenja zasnovana na privatizaciji i tržišnim aspektima. Idućeg marta će predstavnici ove organizacije prisustvovati Svjetskom forumu o vodama koji se održava u brazilskoj prijestolnici. Izvršni direktor Foruma, Ricardo Andrade, koji je i direktor brazilske nacionalne agencije za upravljanje vodama (Agência Nacional de Águas), nedavno je dao intervju u kojem je, poput gradskih vlasti Cape Towna, skrenuo pažnju na potrebu odgovornosti individualnih potrošača.

No, u intervjuu nema niti riječi o odgovornosti privatnog sektora za uzroke problema s kojima se suočavamo, a ni o tome da je potrebno mijenjati ekonomski sistem ukoliko se želimo pozabaviti neodložnim svjetskim problemima u vezi s vodom. Prema nalazima jedne studije objavljene 2016. godine, u Brazilu su sukobi oko vode porasli za 150% unutar perioda od pet godina.

U cijelom svijetu su ti konflikti u porastu, i sve su nasilniji. Prema procjenama instituta World Resources, godine 2025. oko 3,5 milijarde ljudi bit će pogođeno nestašicom vode.

Kaos i mogući nasilni sukobi zbog svakim danom sve lošije vodoopskrbe u Cape Townu uvelike zabrinjavaju gradske vlasti. Kao moguća mjera za umirenje stanovništva navodi se pojačanje policijskih redova, ili čak slanje oružanih snaga na teren. No, takve mjere lako mogu poslužiti donošenju antidemokratskih odluka koje idu u korist tržištu, a ne društvu i zajedničkoj dobrobiti. A radi se o tome da je oslanjanje na kaos – prouzročen krizama vodoopskrbe i drugim ekstremnim pojavama u vezi globalnim zatopljenjem – u svrhu provođenja vlastite politike zapravo dio neoliberalnog strateškog planiranja. Kada klimatskim promjenama manipulira krupni kapital, te promjene mogu biti moćan alat za potiranje demokratskih prava i postignuća, kao i za uništavanje javnog dobra i privatizaciju javnog bogatstva.

Preneseno sa: https://amerika21.de/autor/franklin-frederick

Datum objavljivanja: 21. mart 2018. godine