Pišu: Paolo Carsetti i Simona Salvini

Prevod s talijanskog: M. Evtov

Komitet za zaštitu životne sredine talijanskog Doma poslanika razmatra još od kraja oktobra prijedlog zakona Odredbe o javnom i participativnom upravljanju integralnim ciklusom vode, u „razradi” s već trećom legislaturom. Tekst prijedloga nastao je na osnovu zakona koji je popularna inicijativa Talijanskog foruma pokreta za vodu podnijela još 2007. godine, uz rekordnu podršku preko 400.000 građana. (...)

Ulozi u ovoj igri su visoki i Zakon je već izazvao burne reakcije multinacionalnih kompanija zato što predstavlja radikalnu inverziju sadašnjih tendencija. Zakon, naime, predviđa upravljanje uslugama koje je potpuno javno, participativno, ekološki održivo, s pravednim tarifama za sve građane, upravljanje koje garantuje investicije van logike profita i počiva na „finansijski neuslovljenom” pristupu vodi, konačno je čineći ljudskim pravom.

Istinska reforma, politička koliko i tehnička, polazi od toga da temeljna svrha upravljanja vodosnabdijevanjem nije profit […] nego isključivo (kvalitet) esencijalne usluge.

Predloženi zakon propisuje da se upravljanje i isporuka integrisanih vodnih usluga ne mogu odvajati i da se moraju povjeriti isključivo javnopravnim tijelima (namjenskim preduzećima ili konzorcijima). Zakon, dakle, predviđa ukidanje postojećih garancija, i definiše postupnu transformaciju prema javnom modelu, uz potpunu zaštitu trenutno zaposlenog osoblja. Što vjerovatno objašnjava bijes s kojim sadašnji upravitelji otpočetka oko ovog zakona grade alarmantni i iskrivljeni narativ, koji su izvjesne političke snage ponovo pokrenule. U toku je pokušaj proturanja ideologije po kojoj je tržište jedini regulator društva. Ta ideologija je već poražena voljom naroda izraženom kroz referendum 2011. godine, a inače nije potkrepljena nijednom ekonomskom tezom ni podatkom.

Troškovi i tarife
 

Valja naglasiti da je apsolutno neodrživa i lažna teza po kojoj vraćanje komunalne usluge vode u javno vlasništvo, što je jezgro predloženog zakona, u startu podrazumijeva jednokratni trošak od nekih 15 milijardi eura, uz neprecizirani broj milijardi koji bi odlazećim upraviteljima trebalo isplatiti na ime kompenzacije i za ponovno pregovaranje već ugovorenih kredita za potporu postojećim ulaganjima.

U stvari se taj jednokratni trošak odnosi isključivo na otkup dionica u vlasništvu privatnih subjekata i trenutno iznosi oko 2,4 milijarde eura – što je izračunato na osnovu trenutne tržišne kapitalizacije četiri velika višenamjenska i druga privatna preduzeća. Toliko je ulaganje u baštinu koja bi se vratila u javno vlasništvo.

S druge strane, ne može se poreći da su dodatne investicije, koje po predloženom zakonu iznose oko 2,5 milijarde godišnje, apsolutno neophodne za modernizaciju mreže i smanjenje gubitaka. Nazvati ovo troškom usvajanja zakona ne samo da je laž, nego i očito priznanje činjenice da sadašnji upravitelji nemaju namjeru modernizirati mrežu ni smanjiti gubitke. Što dodatno pokazuje potrebu za promjenom upravitelja. (...)

U procentima, po kumulativnim podatcima četiri velika višenamjenska komunalna preduzeća (ACEA, HERA, IREN i A2A), bruto operativna marža sa 17,4% u odnosu na ukupne prihode 2010. godine raste na 24,6% 2016. godine.

Za to vrijeme se ulaganja u odnosu na bruto operativnu maržu postepeno smanjuju: s 58,6% 2010. godine spadaju na 40,2% 2016. godine.

Radi povećanja bruto operativne marže dolazi do većeg zaduživanja na finansijskom tržištu i ostvaruje onaj proces „finansijalizacije” koji u središte strateških odluka preduzeća stavlja rast cijene dionica. S druge strane, gubitci vodnih mreža na nivou države iznose 41,4% po službenim podatcima iz 2015. godine.

Više je no jasno da se o stanju akcija vodi daleko više računa nego o stanju vodovodnih mreža.

Ova zapanjujuća situacija jasno ukazuje na stanje vodne usluge, ali i na neuspjeh izbora koji se već najmanje 20 godina usmjerava ka privatizaciji. Ne treba naročite pameti da se ustanovi veza između modela upravljanja, statusa vodne mreže i potpuno neadekvatnih ulaganja.

Dotle tvrdnja da usvajanje ovog zakona znači povećanje tarifa od 10% do 15% poprima konture medijskog terorizma. Stvar je potpuno suprotna jer će se konačno ukinuti mogućnost da se u tarifu uključi bilo kakva profitabilna stavka. Analiza koju je Talijanski forum pokreta za vodu izvršio na temelju poslovnih i privrednih planova državnih tijela pokazuje da bi, odstranjujući svu dobit i „neispravno kvantificirane troškove”, sve troškove upravljanja i ulaganja pokrila tarifa umanjena za 25 do 30%.

Zaštita vodnih resursa
 

Na kraju treba napomenuti da se prijedlog zakona ne bavi samo integrisanim vodnim uslugama, nego proširuje horizont intervencije i obuhvata ciklus vode kao cjelinu, na osnovu koncepta vodnog bilansa, tj. poređenja raspoložive vode i vode potrebne ne samo za piće, već za opstanak prirodnih ekosistema.

Treba naglasiti još dvije temeljne tačke:

• voda je obnovljivi resurs, neophodan za život ekosistema i svih živih bića;
• voda se mora koristiti obavezno štiteći očekivanja i prava budućih generacija na uživanje netaknutog ekološkog naslijeđa.

Da bi se sproveli ovi principi, prijedlog zakona predviđa niz instrumenata za kvalitativnu i kvantitativnu zaštitu vodnog resursa: od mjerenja uzoraka i veće transparentnosti analize vode do ograničenja resursa za flaširanje vode.

Ne samo u Italiji
 

Usvajanjem ovog zakona Italija bi se uskladila s globalnim trendom: sve više gradova, regija i država zaključuju poglavlje privatizacije: zadnjih 15 godina bilježi 235 slučaja povratka u javno vlasništvo u 37 država, od kojih 130 u Evropi. Tiha građanska revolucija koja je obuhvatila preko 100 miliona ljudi ukazuje na sve prilike koje povratak u društveno vlasništvo predstavlja za društveni razvoj i održivi okoliš.

Svakim danom postaje sve važnije radikalno mijenjati trend privatizacije i iznova potvrđivati paradigmatske vrijednosti vode kao zajedničkog dobra, ponavljajući:

• voda je univerzalno i temeljno ljudsko pravo i osnovni resurs za ravnotežu ekosistema;
• vodom moraju upravljati isključivo javna tijela (namjenska preduzeća i konzorciji), što je jedini model koji izbjegava tržišnu logiku i lokalnim zajednicama jamči učešće u upravljanju;
• sistem finansiranja treba uspostaviti ne samo na bazi tarifa, nego i javnih finansija i opšteg oporezivanja; treba uspostaviti mehanizam pravednog određivanja cijena koji nije usmjeren na profit i garantuje adekvatna ulaganja.

Narednih sedmica bitka za zajedničku vodu ulazi u odlučujuću fazu. (…) Talijanski forum pokreta voda pokreće mobilizaciju u raznim krajevima države; centralna manifestacija zakazana je u subotu 23. februara u Rimu.

Preneseno sa: Dinamopress

Datum objavljivanja: 19/1/2019.