TANZANIJA: Preseljavanje naroda Masai - kao u vrijeme kolonijalizma

Piše: 

Lotte Hughes
Narodu Masai je još prije sto godina prisilnim preseljavanjem oduzet veći dio zemlje i gotovo uništen način života. A sada se njihovo preseljavanje nastavlja pod izlikom očuvanja prirodnih staništa. Zaboravlja se da su Masai, kao i drugi starosjedilački narodi širom svijeta, oduvijek znali i umjeli živjeti s prirodom. Opasnosti su stigle s ekonomskim poretkom zasnovanom na beskonačnom gomilanju profita. Prirodna staništa postala su unosan turistički biznis i Masai su tu višak. Za one koji misle da je ovo samo usud jednog tradicionalnog plemena: pogledajte kako oko nas, pa i u zaštićenim područjima, niču luksuzna apartmanska naselja i infrastruktura za sezonske goste, dok obični ljudi postaju suvišni ako nisu istaknuti potrošači. Rezervata ima u raznim oblicima. (@RiD)

 

S engleskog prevela: M. Evtov

 

U junu je na društvenim mrežama zavladala zabrinutost zbog slika ojađenih pripadnika zajednice Masai koje u sjevernoj Tanzaniji policija i vojska premlaćuju i maltretiraju, nasilno ih istjerujući iz njihovih domova. Gnjev javnosti se razbuktao i zbog zemljišta i zbog ljudi – a za to u istoriji ovog naroda postoji dobar razlog.
 

Masai – istorija progona

Masai žive u Keniji i u Tanzaniji. Mnogi od tih tradicionalno nomadskih stočara sad su se nastanili i diversificirali svoje djelatnosti.

Ali su odavno u sukobu s vladom – i s kolonijalnim i s postkolonijalnim vladama. Uglavnom zato što žive u područjima koje vlade žele za druge svrhe. Jedna od njih je i očuvanje divljeg svijeta – a sukob nastaje zato što se (pogrešno) vjeruje da ljudi ne mogu koegzistirati s divljim životinjama.

Da bi se obezbijedilo mjesto za turiste, divlje životinje i lov na krupnu divljač, tanzanijska vlada pokušava istjerati hiljade Masaija iz regija Ngorongoro i Loliondo. To su teritorije u kojima ljudi žive uz divlje životinje i koja graniče sa zaštićenim područjima divljine.

 

Zabrinjava to što je ova situacija već viđena.

Prije nešto više od 100 godina, slične scene odvijale su se u tadašnjem protektoratu Britanska Istočna Afrika (kasnije Kenija), što je opisano u mojoj knjizi Moving the Maasai: A Colonial Misadventure (Premještanje Masaija: kolonijalna nezgoda). Dva prisilna preseljenja uslijedila su nakon „sporazuma“ potpisanih 1904. i 1911. godine između masajskih vođa i britanskih upravitelja.

Masai su premješteni u rezervate gdje su ih mogli lakše oporezovati i kontrolisati, a da bi se napravilo mjesta za bjelačka naselja. Kasnije su u rezervate otjerane i druge etničke grupe, kao na primjer Kikuyu.

Pravi je trenutak da ljude podsjetimo na ovu istoriju, zbog njenog kontinuiteta i zbog svih implikacija za ovu zajednicu koja se – budući raseljena sa svojih pradjedovskih zemalja – suočava s neizvjesnom budućnošću.
 

Prisilna preseljenja i oduzimanje zemlje

Moja knjiga je bazirana na informacijama iz arhivskih izvora i na usmenom svjedočenju Masaija. Pronašla sam devedesetogodišnjake, a i nekoliko Masaija starih preko 100 godina, koji su kao djeca bili preseljeni nekad između 1912. i 1913. godine. Uprkos svojim godinama, o tim događajima i tome kako ih Masai doživljavaju pričali su lucidno, kao da su se dogodili prethodnog dana.

Očevidac Thomas Ole Mootian jasno se sjeća:

Izgurao nas je silom, bijelac zvani Bilownee [britanski službenik E.D. Browne], u pratnji afričkih vojnika. Askari [vojnici] su imali puške, tukli su narod. Kad staneš, udare te kundakom. A ako bi se žene našalile ili usporile, bile bi bičevane. A kad su ovce i krave oslabile, poubijali su ih.

Britanija 1895. godine uspostavlja protektorat nad teritorijem koji 1920. godine postaje njena Kolonija Kenija.

Područja koja su Masai sezonski koristili (tad nije bilo privatnog vlasništva nad zemljištem) evropski i južnoafrički doseljenici priželjkivali su zbog bogatih pašnjaka, plodnog tla i izdašnih izvora vode.

Zato meta bjelačkih doseljenika postaju najprije Velika rasjedna dolina, a onda planinsko područje Laikipia.

Sedam godina nakon prvog preseljenja, uprkos tome što su Masaiima obećali da će sjeverni rezervat u Laikipiji moći zadržati „sve dok Masai postoje kao rasa“ (riječima Sporazuma koji su Masai s Britancima potpisali 1911. godine), Britanci krše obećanje i pod prijetnjom oružja ponovo premještaju Masaije – u prošireni južni rezervat na granici s Njemačkom Istočnom Afrikom.

Južni rezervat bio je daleko inferiorniji u odnosu na Laikipiju, naročito zato što su stoka i ljudi umirali od bolesti na koje nisu bili imuni. Danas je ovo područje poznato kao okrug Narok, koji uključuje Nacionalni rezervat Masai Mara.

Procjenjuje se da su Masai izgubili 50%, možda čak i 70% svoje zemlje.

 

Sudski proces

Ta prisilna preseljenja navodno su odobrena „Sporazumima s narodom Masai“ iz 1904. i 1911. godine. Vođe Masaija su na oba dokumenta stavili otiske palčeva a da možda nisu ni znali čega se odriču.

Ali su ubrzo postali svjesni posljedica. Prema informacijama koje sam pronašla u arhivama, Masai su pokrenuli pravni postupak. To je učinjeno uz pomoć evropskih simpatizera, uključujući Normana Leysa, škotskog ljekara koji je radio za administraciju Britanske Istočne Afrike.

Leys je britanskim zastupnicima poslao niz žestokih pisama u kojima je objasnio šta se događa. To je u parlamentu podiglo buru i privremeno zaustavilo raseljavanje iz Laikipije. Ali je Leys kasnije otpušten zbog nelojalnosti.

Masai su 1913. godine iznijeli svoj slučaj Vrhovnom sudu Britanske Istočne Afrike i, uz podršku britanskih advokata sa sjedištem u protektoratu, osporili legalnost Sporazuma iz 1911. godine. Izgubili su zbog proceduralne greške.

Ali to je svojevremeno bila prekretnica – prvi put, koliko ja znam, da je jedan autohtoni narod u Africi preduzeo takvu pravnu radnju protiv neke kolonijalne sile.
Nakon toga su Masai u rezervatu stavljeni pod strogu kontrolu. Nametnuti su im visoki porezi, prisilno školovanje, karantin i druge vrste kontrole stoke, a ratnici su bili primorani da grade puteve, što je dovelo do nereda u kojima je veliki broj ratnika ubijen.


Nepravde

Kenijski Masai su bili prisiljeni da prihvate život u novim rezervatima. Zajednica koja je tradicionalno preživljavala sezonskim premještanjem svojih stada bila je ograničena na rezervat, prisiljena da se s drugim masajskim grupama takmiči za resurse i da se prilagodi novom okruženju.

S pozitivnije strane, Nacionalni park Masai Mara (otvoren na području u koje su se preselili) dugo je već krava muzara. Zato što Parkom upravlja Vijeće okruga Narok u kojem dominiraju Masai, a prihodi se dijele sa zajednicom.

Bez obzira na to, neki aktivisti Masaija nastavljaju tražiti kompenzaciju ili povratak zemljišta i od britanske i kenijske vlade.

Protjerivanjem Masaija iz Velike rasjedne doline i Laikipije, Britanci su očito počinili veliku nepravdu čije se posljedice osjećaju i danas.

Sramotno je da nezavisna Tanzanija čini nešto vrlo slično – više od 100 godina nakon što su kolonizatori prisilno preselili kenijske Masaije da bi napravili mjesta doseljenicima.

 

IZVOR: Conversation
Objavljeno: 22/07/2022.
FOTO: William Warby/Creative Commons 3.0

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

05/08/2022