S engleskog prevela: M, Evtov

Doba uglja bliži se kraju – i to ne prije vremena, složila bi se većina.

U aprilu je Agencija za zaštitu okoliša SAD-a objavila da se elektrane na ugalj do 2039. godine moraju ili zatvoriti ili pohranjivati gotovo sve svoje emisije koje uzrokuju globalno zagrijavanje. Istog mjeseca su države G7 dogovorile da do 2035. godine postepeno ukinu sve elektrane na ugalj koje nemaju opremu za pohranjivanje ugljen-dioksida.

Velika Britanija je već bila ispred njih: postepeno ukidanje uglja najavila je još 2015. i iste godine zatvorila svoj posljednji duboki rudnik uglja, Kellingley u Sjevernom Yorkshireu. Posljednji otvoreni ugljenokop, Merthyr Tydfil u Južnom Walesu, zatvoren je 2023. godine. A tokom ove godine zatvara se i posljednja elektrana na ugalj u ovoj zemlji, Ratcliffe-on-Soar u Nottinghamshireu. Tako će skončati dugo umiruća britanska industrija uglja.

U sjevernoj Engleskoj, gdje sam odrastao i gdje živim, rudarenje uglja je dugo isprepleteno s kulturom i zajednicama: spaja gradove i generacije, njeguje ponos na industriju i decenijama nadahnjuje muziku, pjesme, filmove, priče i likovnu umjetnost. Limena glazba u kojoj sam svirao kad sam bio klinac ne bi postojala bez ugljenokopa i rudnika. Moj grad nije bio rudarsko selo, ali niko ko je odrastao oko ugljenokopa nije mogao biti potpuno nedirnut tom djelatnošću. Isto je i u mnogim drugim regijama Velike Britanije, pa i diljem svijeta.

Kako ulazimo u novo doba proizvodnje energije koja se ne bazira na fosilnim gorivima nego na solarnoj i energiji vjetra i vode, na nuklearnoj i bioenergiji, šta bismo trebali odbaciti, a šta pokušati da zadržimo? Ima li baština rudarenja uglja elemente koji se mogu ne samo zadržati nego i prenamijeniti u svrhu pomoći razvoju i pokretanju nove energetske revolucije?

„Jamu čine ljudi“

„Rudarenje je stvarno, ali stvarno težak posao“, rekla je 2018. godine u jednom intervjuu Kate Rusby, folk pjevačica iz Yorkshirea. „Rudari su bili čvrsti i žilavi ljudi. I ponosni na svoj rad, ponosni na svaku minutu tog rada. Ali rudarstvo je te ljude uništilo, slomilo ih. A jedan od tih ljudi bio je moj djed.“

Moj mladić nosi kaput,

Nekad, davno, lijep kaput.

Moj mladić ga je nosio ponosno.

A sad ga ja njim ogrnem.

Mladića da ću voljeti uvijek,

to je izvjesno,

Ali pogled na taj rudarski kaput,

to ne mogu da podnesem.

Ponosa na taj teški i opasni život sjeća se i sjajni velški glumac Richard Burton, čiji su otac i braća bili rudari. Jednom je govoreći o ocu i njegovoj ljubavi prema jami i ugljenom sloju, rekao:

Nisu svi rudari gledali tako romantično na same slojeve uglja; važna je bila veza s njihovim radnim kolegama. Istoričar Brian Elliott sastavio je 2005. godine zbirku intervjua s jorkširskim rudarima od kojih su neki u ugljenokopima sjeverne Engleske radili još prije Prvog svjetskog rata. Rijetki o ugljenom sloju govore kao da je žena; o jami se, naprotiv, obično govori kao o protivniku ili, naprosto, o teškoj životnoj činjenici.

„Jamu čine ljudi“, kaže Dougie Pond koji je 47 godina radio u rudnicima uglja u južnom Yorkshireu, a kasnije kroz poeziju istraživao rudarski život. U jednoj od svojih pjesama bavi se pitanjem često postavljanim bivšim rudarima (koji su se to sigurno i sami pitali): Da kreću ispočetka, da li bi ponovo otišli u jamu? Odgovor: „Kad pomislim na prašinu, znoj i muku, kažem da ne bih /a kad pomislim na ljude, kažem da bih.“

I drugi Elliotovi sagovornici govore isto.

U The Man Beneath, romanu Lena Dohertyja o životu u rudnicima sjeverne Engleske (1957.), vođa rudarskog sindikata daje svoje viđenje odnosa između teškog života rudara i trajnog osjećaja zajednice među rudarskim porodicama:

„To što znamo da patimo, i ponekad patimo“, kaže on, „čini nas sjajnom skupinom ljudi.“

Nostalgija za dimnjacima i uloga manipulacije

Jasno je da tu postoji nešto bogato, nešto smisleno; jasno je da kulturno i emocionalno naslijeđe uglja seže duboko i da se decenije ili stoljeća proživljenog industrijskog iskustva ne bi smjeli olako odbaciti ni nemarno zaboraviti. Ali je neophodan i oprez.

Deborah Rudacille je 2015. godine za filozofski časopis Aeon istraživala fenomen „nostalgije za dimnjacima“ u postindustrijskom SAD-u – „čežnju“ za „industrijskim Sjedinjenim Državama koje nestaju“ zapaženu među zajednicama radničke klase koje „žale zbog zatvaranja visokih peći, koksara, rudnika i fabrika“ mada dobro znaju kakav su danak ove industrije uzele njihovom zdravlju.

To je razumljiv osjećaj – ali ova vrsta „nostalgije za dimnjacima“ čini zajednice podložnim manipulacijama. Rudarske kompanije su, na primjer, u Zapadnoj Virginiji finansirale navodno „narodnu“ organizaciju Prijatelji uglja čiji je cilj bio da obnovi veze između uglja i lokalnih zajednica i da rudarenje uglja ponovo uspostavi kao centralni stup identiteta te države. To je zapravo bilo u suprotnosti s padom ekonomske važnosti te industrije u regiji, što Prijatelje uglja nije spriječilo da viđenije mještane regrutuju da poguraju njihovu poruku: „Ugalj je Zapadna Virginija!“

Ta epizoda, tvrde 2010. godine autori rada o projektu Prijatelji uglja, ilustruje „kako industrija radi na održavanju lojalnosti zajednice i kad joj više ne služi kao glavni izvor zapošljavanja“.

„Ne opet, nikad više“

Druge industrijske zajednice, međutim, nisu nasjele pozivima na nostalgiju.

Kad je u južnom Walesu 2013. godine jednoj mještanki uručen letak s prijedlogom o otvaranju novog rudnika uglja blizu bivših rudarskih zajednica Rhymney i Merthyr Tydfil, ona je rekla: „Ne opet, nikad više.“ Njene riječi postale su slogan saveza mještana koji se protive rudniku (United Valleys Action Group/UVAG).

„Ovdje je još uvijek ukorijenjeno mišljenje da je kralj Ugalj spasitelj ovih Dolina – sjećanje na ono što je ugalj donio u Doline vrlo je selektivno i ružičasto“, rekao je jedan aktivist UVAG-a istraživačima koji su 2017. godine posjetili to područje.

Rhymney je grad najpoznatiji po rudarskoj tužbalici Zvona Rhymneyja (Bells of Rhymney) koju je Pete Seeger adaptirao prema pjesmi velškog pisca (i rudara) Idrisa Daviesa:

„O, šta ćete mi dati?“

kažu tužna zvona Rhymneya.

„Ima li nade za budućnost?“

plaču smeđa zvona Merthyra.

„Ja sam ovu planinu gledala crnu i tek sad vidim kako je lijepa“, rekla je jedna mještanka u razgovoru s istraživačima. „Pa zašto sad ne bismo počeli razmišljati o proizvodnji energije koja neće uništavati prirodu i nanositi štetu okolnom stanovništvu? Zašto za promjenu ne mislimo na ljude?“

UVAG je istjerao svoje. Plan za novi rudnik konačno je odbijen 2018. godine, a 2023. godine zatvoren i obližnji rudnik Ffos-y-Fran.

Uskoro bi ova regija mogla iz prve ruke vidjeti novo lice proizvodnje energije, budući da je glavni poslodavac u Rhymneyju, kompanija za medicinsku tehnologiju Convatec, najavila planove za izgradnju „centra obnovljivih izvora energije“ iz kojeg će napajati svoje proizvodne pogone. S tri vjetroturbine visoke 150 m i oko 10 hektara solarnih ploča, ovaj projekat bi mogao proizvoditi do 20 MW struje, što je ekvivalent količini električne energije za snabdijevanje oko 5.000 domaćinstava.

Međutim, ova operacija je relativno mala. (Poređenja radi, tipična elektrana na ugalj proizvodi oko 600 MW.) Za odgovorom na pitanje da li obnovljivi izvori energije stvarno proizvesti osjećaj zajedništva, identitet i ponos viđene u industriji uglja i drugim teškim industrijama, možda moramo tragati drugdje.

Na vjetar

Šta je s vjetroelektranama, na primjer? Uz istočnu obalu Engleske, oko 40 km u negostoljubivom Sjevernom moru, vrte se turbine East Anglia One. Ova instalacija vrijedna više milijardi funti ima više od 100 turbina visokih oko 120 metara, a već se radi na onome što će postati East Anglia Array, središte povezanih vjetroelektrana koje bi, kad budu dovršene, mogle proizvoditi do 3,1 GW.

United By Wind (Ujedinjeni vjetrom), kratki PR film u produkciji španske energetske kompanije Iberdrola, predstavlja radnu snagu koja realizuje East Anglia Array. Intrigantno je da se film više fokusira na ljude nego na tehnologiju. Naizmjenično nam se prikazuju snimci obalnog krajolika i pučinskih radnika koji se obučavaju za rad na opasnom otvorenom moru, snimci čišćenja turbinskih lopatica, te muškaraca i žena s kacigama koji se u fluorescentnim jaknama svrhovito kreću među užarenim metalom i teškom mašinerijom. Ne zaboravite da se radi o PR produkciji, cilj je zacementirati vezu između industrije i ljudi („Ovakav projekat je moguće ostvariti samo uz golemi ljudski trud“, kaže Jonathan Cole, direktor Offshore Wind Energy u ScottishPower Renewables).

Energetski projekti zajednica

Naspram projekata poput East Anglia Array stoje inicijative koje podstiču drugačiju vrstu odnosa između društva i energije: energetski projekti zajednica (Community Energy Projects/CE). O njima odlučuju mještani, koji zajednički koriste prednosti lokalne proizvodnje energije prilagođene potrebama njihove zajednice. Energetski projekti zajednica mogli bi biti ključni dio kretanja ka „neto nuli“: „U kontekstu klimatskih vanrednih situacija koje zahtijevaju brzo i opsežno ublažavanje klimatskih promjena“, upozorava naučnik Patrick Devine-Wright u časopisu Nature Energy 2019. godine, „previđanje doprinosa energetskih inicijativa građana djeluje sve nerazboritije.“

U SAD-u Zakon o smanjenju inflacije iz 2022. (eng. IRA) izričito povezuje razvoj nove, lokalne energije sa zajednicama u ugljenonosnim bazenima, propisujući poreske olakšice za projekte obnovljivih izvora energije u područjima ranije zavisnim od uglja, tzv. „energetskim zajednicama“.

Stvarna energija zajednice, u svakom smislu, postoji u inicijativama kakva je SELCE (South East London Community Energy) koja radi na ublažavanju lokalnog energetskog siromaštva i pomaže mještanima da poboljšaju energetsku efikasnost svojih domova i preduzeća, te instaliraju solarnu fotonaponsku tehnologiju. Ova vrsta eko-društvenog aktivizma daleko je od zajednice izgrađene oko industrije i rada na proizvodnji energije, ali je svejedno korisna svima kojima pomaže.

Nastupajuće doba obnovljive energije neće izgledati isto kao nekadašnja ekstraktivna energetska industrija s rudarskim i fabričkim gradovima, a jedan od razloga je to što veliki dio poslova u vezi s obnovljivim energijama nije geografski koncentrisan: dok Velika Britanija napreduje ka cilju nulte neto stope emisija, trebaće nam ljudi koji rade na izolaciji kuća, pružaju IT i stručne usluge s niskim udjelom ugljika, postavljaju toplinske pumpe i punktove za punjenje električnih vozila.

Novi poslovi

No i dalje će i u industriji s niskom stopom ugljen-dioksida postojati geografska koncentracija radne snage. Izvještaj britanskog Udruženja lokalnih uprava (eng. LGA) sugerira da će tradicionalna industrijska središta Velike Britanije i zadržati svoju ulogu, samo što će stari pas morati naučiti nekoliko novih trikova. Engleski Midlands, godinama poznat kao centar auto-industrije, ima očigledan pravac razvoja jer industrija električnih vozila raste. (...)

A ugljenonosna područja?

Ironično, veliki će dio tamošnjih poslova biti u dekarbonizaciji postojeće infrastrukture: zavisno od britanske strategije industrijskog razvoja, to može biti kroz razvoj vodika, bioenergije ili hvatanja i skladištenja CO₂ (eng. CCS). (...) Očekuje se da će razvoj tehnologija čiste energije moje rodne regije predvoditi velika elektrana Drax, koja leži malo sjevernije, nekoć čudovište koje se hranilo ugljem, a sad postrojenje na biomasu.

A na sjeveroistoku Engleske, gdje je industrija rudarstva uglja prije sto godina zapošljavala oko 223.000 rudara, postindustrijska pomorska luka redefinisana je kao Energy Central. Blyth, nedaleko od Newcastlea, nekoć je bio poznat i po brodogradnji; dugi poluotok Blyth bio je prometna industrijska luka i imao dvije elektrane na ugalj. Grad je 1980ih propao zajedno s većinom britanske teške industrije. Sad pod zastavom Energy Centrala ima novi identitet: središte za obnovljive izvore energije u moru, centar za inženjering i baza bogata resursima za podmorske tehnologije, skladištenje energije, proizvodnju baterija i stavljanje izvan pogona.

Zvuči li to kao išta slično poslu o kojem su ljudi u stara vremena pisali pjesme? Pa, možda ne zvuči – ali trebaće nam nove pjesme. (...) Naše industrije ipak mogu igrati ulogu u identitetima ljudi.

Naravno da ne možemo nazad – u 21. stoljeću neće biti tačnog ekvivalenta rudarskim mjestima. Današnje su zajednice drugačije oblikovane i povezane na drugačije načine. „Posao“ više ne znači ono što je značio nekad. Ali iako su strukture promijenjene, trebalo bi ostati nešto od istog duha. Sjećanja rudara iz Yorkshirea iz 1970ih, rad lokalne zajednice na škotskom otoku i nacrti za razvoj radne snage za obnovljive izvore energije u 21. stoljeću nose istu poruku: uvijek se radi o ljudima.

IZVOR: BBC

Objavljeno: 08/07/2024.