Piše:
Krajnje je vrijeme da se ta i mnoga druga pitanja počnu glasnije postavljati i ovdje, na Balkanu i u BiH.
Sve brže promjene koje se dešavaju u cijelom svijetu zadiru u svaku poru naših života, ali uzalud je to ponavljati ako se ne shvata da mi nad tim promjenama nemamo nikakve kontrole. Upravo je to suština problema. Drugim riječima, životi nam se iz korijena mijenjaju, a nas niko ništa ne pita. Tim promjenama se nadijevaju razna imena, u naš svakodnevni govor ulaze nove fraze i riječi koje usvajamo bez dvoumljenja, kao da su same po sebi jasne, kao da iza tih fraza ne stoji cijelo klupko procesa koji već oblikuju ljudske živote, i to najčešće ne za dobro svih nas.
U fraze koje ubrzano postaju dio našeg svakodnevlja spada i zelena tranzicija. Već smo programirani da zeleno po definiciji smatramo dobrim: zelene politike, zeleni razvoj, zelena ekonomija i sl. O zelenoj tranziciji iz dana u dan slušamo u kontekstu krize okoliša u kojoj su klimatske promjene jedan od najopasnijih faktora. Naravno, klima se oduvijek mijenja – ali ne ovako brzo i ne ovako silovito. Upravo se zbog te brzine i silovitosti živi svijet ne uspijeva prilagoditi promjenama, zbog čega odumiru cijele vrste. A to isto čeka i ljudske zajednice izložene ekstremnim vremenskim uslovima.
Zelena tranzicija se predstavlja kao put ka izlasku iz krize. O tranziciji se govori u futuru, samo što ona baš i nije budućnost, nego nam se već dešava. Od nas se traži da je prihvatimo, prigrlimo, pa čak i da se žrtvujemo. Jer je za krizu odgovoran Čovjek – dakle, cijeli ljudski rod. Zato sad, da bi se spasila Zemlja i živi svijet na njoj, uključujući i čovječanstvo, Čovjek mora provesti zelenu tranziciju. Ali se ne kaže ko je Čovjek, ni da li smo odgovorni baš svi mi, obični radni ljudi.
Za mnoge od nas fraza “zelena tranzicija” ostaje samo to, fraza, bez podrobnog objašnjenja. Opisuje se šturo, kao kompleksan set mjera i politika, mnogima od nas nerazumljivih. Te politike podrazumijevaju zaokret u proizvodnji i upotrebi energije – od fosilnih goriva poput nafte i uglja ka tzv. čistim ili obnovljivim energentima. Obnovljiva energija podrazumijeva nove načine proizvodnje, iz izvora kao što su sunce i vjetar. A to iziskuje nove tehnologije. A za sve te novine nužne su sirovine koje se rudarenjem vade iz utrobe Zemlje. U tom procesu, međutim, mnogo toga nije novo. Da bi se novi rudnik otvorio i počeo raditi, prethodno se na toj lokaciji mora iskrčiti šuma. Za rad rudnika neophodno je snabdijevanje vodom i strujom – što takođe podrazumijeva krčenje šume u širem pojasu. Teške mašine, poput bagera i buldožera, kojima se priprema lokacija za rudarenje, troše velike količine goriva i imaju visoku emisiju stakleničkih gasova. Mora se obezbijediti i novo zemljište za odlaganje jalovine. Ukoliko odlagalište nije pripremljeno na odgovarajući način, rudnička jalovina zagađuje okolne površinske i podzemne vode, zemljište i zrak – i to desetinama, pa i stotinama godina nakon zatvaranja samog rudnika. Zavisno od rude koja se kopa i tipa procesa koji se koristi za njenu osnovnu preradu, može doći čak i do pojave teškog zagađenja. A pri svemu tome se, s obzirom na mehanizaciju i automatizaciju, zapošljava relativno malo radnika, i to najčešće u uslovima koji onemogućavaju formiranje jakih radničkih kolektiva i struktura solidarnosti. Same sirovine se munjevitom brzinom crpe i izvoze u treće zemlje čiju industriju hrane, sve u nastojanju da se ostvari ili zadrži ekonomska i tehnološka premoć na svjetskim tržištima.
Ništa od navedenog ne obećava prosperitet zajednica oko novih rudnika. Naprotiv.
Ništa od navedenog ne ukazuje na to šta će biti s radništvom tzv. starih industrija i rudnika uglja i njihovim zajednicama izraslim oko rudnika i tvornica.
Ali o tome šta će se s njima zbivati možemo stvoriti vrlo jasnu sliku na osnovu iskustava iz Velike Britanije, gdje su 1980-ih zatvarani rudnici uglja, kao i na osnovu ovdašnje tranzicije 1990-ih. Zajednice se nikad ne oporave. Još uvijek su slabije razvijene, manjka im stabilnih i dobro plaćenih poslova, mladi se iseljavaju, javni budžeti nisu dostatni ni za potrebe opstanka a kamoli razvoja, javna dobra i strukture se privatizuju, a organizacijske strukture radništva i solidarnosti ne mogu povratiti nekadašnju snagu.
No, rudarenje i izvoz ruda samo su jedan vid ekstraktivizma kojem su izloženi nerazvijeniji i izrabljivani dijelovi svijeta. Sve postaje sirovina: voda, šume, prostor, kreditna zaduženja, a na koncu i ljudi – što je udar koji društva ne mogu preživjeti.
Zato mnoge zajednice širom svijeta ne vide u najnovijoj tranziciji ništa pretjerano novo. Vide bjesomučnu eksploataciju resursa koja je i ranije vijekovima gurala svijet u nove sukobe, istrebljenje cijelih naroda, jačanje represije i produbljivanje podjela. Vide nove tehnologije koje su predmet već viđenog nadmetanja starih i novih ekonomskih sila i za sobom povlače munjevite promjene životnih i radnih uslova, ne nužno nabolje. Vide bogaćenje već bogatih. Vide rast novih prljavih industrija, betoniranje gradova, proizvodnju oružja. Vide da zbog zagađenja ili radi privatizacije ostaju bez pitke vode, starih šuma, plodnog tla, sigurnih radnih mjesta, zajednica u kojima su odrasli i žive. A sve im se to oduzima da bi se rudarili neki novi i stari minerali – koji se potom odvoze iz zemlje rudnika u razvijene zemlje, gdje postaju skupi gotovi proizvodi, recimo električni automobili. A njih si ne mogu priuštiti ni oni koji rade u rudnicima ni oni koji rade u automobilskim tvornicama, pa su utoliko u sličnoj situaciji, samo što to ne vide. Ne vide jer im se ne dopušta da to vide i udruže snage u borbi za neku drugačiju tranziciju – pravednu.
Izložba koju @RiD ove godine postavlja u nekoliko bosanskohercegovačkih mjesta predstavlja pokušaj da se osvijetle bar neki fragmenti te neispričane priče. Stoga i ova knjižica koja prati izložbu. U sveopštem ubrzavanju promjena o kojima mi, obični ljudi, nismo odlučivali, ovom izložbom i knjižicom pokušavamo prikočiti, zastati, uhvatiti dah i upitati: Šta zapravo vidimo oko sebe, iza blještavog marketinga zelene tranzicije? Zašto se kriza izazvana bjesomučnom eksploatacijom radi brzog i enormnog profita sada i liječi bjesomučnom eksploatacijom radi brzog i enormnog profita, samo što su sirovine (donekle) drugačije? Za čije dobro se to radi – za dobro živog i neživog svijeta planete Zemlje ili za profit šačice korporacija? Da li se u jagmi za resursima opet žrtvuju siromašni i neuticajni krajevi svijeta? Šta će biti s radništvom starih industrija? Zašto oni koji rade, privređuju i grade društvene zajednice ne odlučuju o načinu rada, pravcima razvoja i raspodjeli dobara?
Krajnje je vrijeme da se ta i mnoga druga pitanja počnu glasnije postavljati i ovdje, na Balkanu i u BiH. Otud i ova izložba i ovaj izbor citata pred vama. Naša zadaća i dužnost: izravno progovoriti o korijenima, društveno-istorijskom kontekstu i idejnoj podlozi jagme kojoj smo meta, nazvati zbivanja njihovim pravim imenom, postaviti pitanja koja se inače ne postavljaju, upozoriti na ono što ostaje skriveno iza kojekakvih konferencija i sastanaka na visokom nivou, projektnih kampanja. I konačno, a možda i najvažnije: učiniti da se čuju glasovi otpora, u nadi da tako pomažemo borbama i u našem dijelu svijeta.
@RiD, u Sarajevu, novembra 2024. godine