S engleskog prevela: M. Evtov

Rođen sam u Republici Trinidad i Tobago; to je najjužnija ostrvska država Kariba, a kolonizovali su je Španci, Francuzi, Nizozemci i, što je najvažnije, Britanci.

Odrastao sam s vrlo malo novca. Moja majka je izdržavala mene i moju braću i sestre radeći brojne slabo plaćene poslove. Kad sam imao 13 godina, majka je emigrirala u SAD, postala kućna pomoćnica i slala nam novac za hranu i nastavak obrazovanja.

Izbjegao sam višegeneracijsko siromaštvo zahvaljujući državnim stipendijama i rastu prihoda Trinidada i Tobaga od eksploatacije rezervi nafte i plina koja je nekad činila i do 60% proizvodnje nafte Britanskog carstva.

Robovanje Imperiji

Plantažna ekonomija na Karibima osmišljena je tako da brutalno izvlači i izvozi prirodne resurse poput šećera, nafte, boksita, kafe i kakaa – sistem koji je prvenstveno počivao na prisilnoj radnoj snazi iz Afrike, a kasnije i na indentiranom radu Azijaca [moderno ropstvo – najamni rad u zamjenu za hranu, stanovanje, otplatu duga i slično, op.ur.].

Ovo kolonijalno naslijeđe i dalje prožima zemlju, zrak i – naša tijela. Stoljeća uzgoja monokultura, iscrpljenost tla i neadekvatna infrastruktura učinili su Trinidad i Tobago i druga karipska ostrva podložnijim periodičnim poplavama, klizištima, tropskim olujama i nestašici vode.

Stanovnici Trinidada i Tobaga afričkog i indo-porijekla danas su daleko više nego bijela populacija skloni preuranjenoj smrti zbog nezaraznih bolesti (poput bolesti srca, dijabetesa, moždanog udara i raka), kao i od COVIDa-19. Otočke elite u međuvremenu nastavljaju bogatiti sebe i svoje međunarodne saveznike u finansijskoj, turističkoj i naftnoj industriji.

Trinidad i Tobago i Jamajka spadaju u deset država koje per capita imaju najveći broj ubistava koje vrši policija. A policijsko nasilje je i dalje u porastu: posljednjih godina je broj ubistava koja su počinili policajci porastao za alarmantnih 86%.

Ovaj policijski sistem je relikvija kolonijalizma. Uspostavljen je da crne i dužničke robove kažnjava kad otporom ugroze zaradu plantaža.

Međutim, prošlogodišnji svjetski protesti Black Lives Matter doveli su do zahtjeva za ukidanje ovog rasističkog kapitalističkog sistema. Zadivljujuće je bilo to što su crnci i njihovi saveznici zahtijevali reparativnu pravdu – uprkos državnom nasilju koje obezvređuje naše kolektivno postojanje. [...]

Većina rasprava o reparacijama ipak je i dalje ograničena na unutardržavna pitanja i ne odražava zajedničku borbu crnaca protiv nadmoći bijelaca u postkolonijalnim i društvima doseljeničkog kolonijalizma. Za uspostavljanje sveobuhvatnog reparativnog ekonomskog programa – i uklanjanje kolonijalnog naslijeđa i nasilja – potreban nam je međunarodni pristup.

Transnacionalizam je od vitalnog značaja

Borba koju crnci, starosjedioci i nebijelci posvuda vode za oslobođenje i samoodređenje jest univerzalna, ali sa specifičnostima koje diktiraju lokalne okolnosti.

U SAD-u se rasprava o reparacijama često svodi na državni okvir – podnošenje novčanih potraživanja saveznoj vladi zbog odgovornosti za porobljavanje i segregaciju po zakonima Jima Crowa. Tako se zanemaruje činjenica da je ropstvo bilo stvar cijele regije. Na primjer, SAD su sudjelovale u trgovini robljem i pružale vojnu i ekonomsku podršku britanskim kolonijama na Karibima; SAD i danas nastavljaju dominirati globalnom ekonomijom i okupirale su mnoge zemlje s većinski crnim stanovništvom, poput Haitija.

Radikalniji elementi pokreta za reparacije u SAD-u – predvođeni Pokretom za živote crnaca / Movement for Black Lives – uključuju crne useljenike s Kariba i Afrike. Ovaj oblik smatram uvjerljivijim zato što priznaje panafričku paradigmu i transnacionalne posljedice globalne nadmoći bijelaca.

Potrebama lokalnih zajednica moramo osigurati prioritet, ali pri tome dobro paziti da ne doprinesemo postojećem ekstraktivnom i neravnopravnom ekonomskom sistemu. I moramo se organizovati preko državnih granica. Ne uvežemo li naše borbe, možemo očekivati lošiji ishod po panafričku zajednicu u cjelini.

Reparacije se moraju fokusirati na klimatske promjene

Unutardržavni okvir reparacija neodrživ je u eri klimatskih promjena koje nerazmjerno pogađaju zajednice Karibljana, crnaca i starosjedilaca.

Američke, britanske i evropske države ubrzale su gubitak imovine crnaca u inostranstvu i kod kuće kroz trilione dolara subvencija industriji fosilnih goriva i njihovim nerazmjernim emisijama ugljičnog dioksida. Programu reparacija trebale bi direktno doprinijeti i same kompanije za fosilna goriva. ExxonMobil, Shell, BHP Billiton i BP nalaze se među 100 proizvođača fosilnih goriva koji su ukupnim emisijama stakleničkih plinova od 1988. godine doprinijeli više od 71%.

Ove reparacije trebale bi poslužiti za osnaživanje institucija koje se bave njegom, hranom, obnovljivim izvorima energije i otvaranjem radnih mjesta s niskim udjelom ugljičnog dioksida. Umjesto toga je vlada Velike Britanije – inače jedan od najvećih kumulativnih emitera stakleničkih plinova – odlučila zatvoriti svoje Ministarstvo za međunarodni razvoj i smanjiti budžet za međunarodnu pomoć za 30%.

Reparacije nisu ni dobročinstvo ni pomoć – nego priznanje industrijalizovanih nacija da su odgovorne da plate ono što su po pravdi dužne.

Mi se moramo organizovati preko državnih granica i u svojim lokalnim mrežama. Moramo razgovarati o tome kako je kolonijalizam oblikovao naša društva; kako su naši narodi i resursi izgradili industrijsku Evropu, te kako su sada žrtveni jarci za klimatsku katastrofu, državno nasilje, neprijateljske granice i loše organizovane zdravstvene, obrazovne i prehrambene sisteme.

Istinsko oslobođenje i reparativnu pravdu možemo postići samo solidarnim udruživanjem naših borbi.

IZVOR: openDemocracy

Objavljeno: 30/08/2021.