S njemačkog preveo: M. Manojlović

marx21: Kelvine, zakon o izručenju je stavljen van snage [proglašen 'mrtvim', ali zapravo nije povučen, što nalikuje retoričkom manevru radi smirenja situacije, tako da se protesti ipak nastavljaju – op.ur.], a predsjednica vlade Carrie Lam je ponudila izvinjenje. [Predsjednica je svojevremeno nudila i ostavku, ali se predomislila – op.ur.] U kojoj mjeri je ovo uspjeh za vaš pokret?

Kelvin: To je zaista velika promjena. Prije samo sedmicu dana nisam očekivao ni ovako masovno učešće na demonstracijama, niti ovako brzu reakciju vlasti. Konteksta radi treba napomenuti da je 9. maja na ulice izašlo milion ljudi, a vlada je uprkos tome još iste večeri objavila da će zakon biti usvojen. Sljedećeg dana donijet je i jednosedmični plan za sprovođenje te odluke. Za naš pokret, dakle, moratorij na zakon predstavlja teško izvojevanu pobjedu.

No pokret još nije postigao sve svoje ciljeve. Moramo policiju pozvati na odgovornost zbog zloupotrebe sile, a potrebne su nam i političke i socijalne reforme.

Smatram da je stanovništvo u cjelini veoma skeptično prema kineskom pravosudnom sistemu koji služi za progon disidenata, studenata i sindikalnih aktivista. Po mojem mišljenju, naša borba protiv izručenja je borba protiv rastuće represije kineske vlade prema neistomišljenicima i protiv njenog upliva u Hongkongu.

Da li ste uspjeli odbraniti principe pravne države u Hongkongu?

I jesmo i nismo. S jedne strane, predloženi zakon o izručenju sigurno bi predstavljao prijetnju po pravosudni sistem u Hongkongu i slobode koje on garantuje. S druge strane, ni taj pravosudni sistem nije bezgrešan, budući da privileguje političke i privredne interese bogatih.

Na primjer, još uvijek je na snazi zakon iz kolonijalnih vremena koji služi potiskivanju društvenih pokreta. To pokazuje i propis o javnom redu i miru, na osnovu kojeg je podignuta optužnica protiv najmanje pet učesnika protesta od 12. juna, a koji predviđa kaznu zatvora do deset godina.

Za šta su optuženi?

Prisustvovali su demonstracijama. Šta su konkretno činili nije relevantno; svako može biti optužen za „nerede“ ako učestvuje na protestima koje policija okarakteriše kao „pobunu“. Čak i ako samo stoji na mjestu.

Kako je to moguće?

Hongkong je oduvijek bio pod direktnom vlašću velikih kompanija i pod indirektnom vlašću kineske vlade. Obje strane pokušavaju da sačuvaju status quo, zajednički nastupajući protiv opozicije.

Nemamo podatke o tome koliko je demonstrantkinja i demonstranata policija povrijedila. Znamo da su korišteni suzavac i gumeni metci, između ostalog. Mnogi povrijeđeni nisu zatražili ljekarsku pomoć zato što je policija i po bolnicama hapsila ljude koji su ozlijeđeni na takozvanim neredima.

Kakvo je stanje s demokratskim institucijama?

Nemamo demokratsku vlast. Premijerka Lam nije izabrana na direktnim izborima; premijera bira izborni komitet koji se sastoji od 1200 osoba. Njih imenuju privredni subjekti, funkcioneri i pro-kineski element vlade. Kandidovati se može samo ko sakupi potpise 150 članova ovog komiteta.

I zakonodavni proces je pod čvrstom kontrolom vlasti i privrede. Samo je polovina članova hongkonškog parlamenta direktno izabrana. Drugu polovinu, koja se definiše kao interesna zajednica, postavljaju funkcioneri, interesne grupe i privredni subjekti. U proteklih pet godina je iz izbora isključeno više kandidata koji su se zalagali za samoopredjeljenje ili veći stepen autonomije u odnosu na Kinu.

Takav politički sistem je...

... prilično poremećen, zar ne? Ovakav eksplicitno kapitalistički sistem potiče iz vremena prije 1997. godine, kada je Hongkong bio britanska kolonija. Kineske vlasti su ga u suštini samo preuzele i koriste ga u vlastite svrhe.

Zalažeš li se za ostavku premijerke Lam?

Naravno da sam protiv premijerke. Ipak, ne očekujem da će u ovom političkom sistemu oni koji stupe na njeno mjesto donositi drugačije odluke. Ona zastupa koaliciju privrednih interesa i kineske centralne vlade. Mi zahtijevamo opšte pravo glasa i ukidanje zabrane kandidovanja za pojedine partije. Ali smatram da moramo činiti više kako bismo srušili ovaj političko-ekonomski status quo. Tek onda ćemo postići prave promjene u Hongkongu.

Još jedna važna tema je i rasizam usmjeren protiv Kineza, te protiv migrantske populacije u Hongkongu. Na njih se svaljuje krivica za političke i socijalne probleme. I naš pokret je djelomično potaknut ovim strahom od Kine, jer je važno naglasiti da nas ne tlače Kineskinje i Kinezi, nego kineska vlada. Kineski narod pati više od nas, ne smijemo ih još i mi okrivljavati za svoju situaciju.

Kako je bio moguć protest s dva miliona učesnika u gradu od 7,4 miliona stanovnika?

U situaciji gdje predstavnička demokratija još nije razvijena, a učešće javnosti u političkom sistemu nije moguće, demonstracije postaju važno sredstvo izražavanja mišljenja i pružanja otpora vlastima.

Istorijski gledano, 1989. godine milion ljudi je marširalo u znak podrške demokratskom pokretu u Kini i protiv njegovog brutalnog sloma na trgu Tjenanmen. Godine 2003. pola miliona je izašlo na ulice protiv predloženog zakona o državnoj sigurnosti. A 2010. godine pred savjetom ministara se okupilo desetine hiljada da izraze neslaganje s projektom gradnje brze željeznice. Da ne spominjemo „pokret kišobrana“ 2014. godine. [Cilj pokreta bila je reforma izbornog sistema – op.ur.]

Ovaj pokret je potaknut mnoštvom političkih problema u Hongkongu: prijetnjom izručenja, nedovoljnim demokratskim učešćem u vlasti, ali i mnogim socijalnim problemima.

Kakva je socijalna situacija?

Hongkong je jedan od gradova s najvećim stepenom društvene nejednakosti na svijetu. Imamo ogroman nesrazmjer u primanjima. U 2016. prosječni mjesečni dohodak 10% najbogatijih bio je 43,9 puta veći od dohotka 10% najsiromašnijih. Naše nekretnine su najskuplje na svijetu. Osamnaest posto stanovnika zarađuje manje od 460 eura mjesečno, dok prosječna mjesečna plata iznosi oko 1900 eura.

To je više no što sam mislio...

... ali je ipak mnogo manje no što se čini, posebno ako uzmemo u obzir troškove stanovanja u Hongkongu. Stan od 30 kvadrata u gradu košta preko 600 eura mjesečno. Mnogi ljudi više od polovine dohotka izdvajaju za stanarinu, i to ne za luksuzan smještaj, nego za krov nad glavom. Razlog tome je nedostatak regulacije na tržištu nekretnina. Privatizovan je i javni prevoz, a privreda je u rukama monopola.

Istovremeno u Hongkongu živi 68 milijardera. Jedan od njih, Li Ka-Shing sam posjeduje imovinu u vrijednosti od 27 milijardi eura. To već godinama podstiče ogorčenost u narodu i doprinosi jačanju našeg pokreta.

Kako se vlada nosi s tim problemima?

Hongkonška vlada nastavlja sa svojom pro-kapitalističkom neoliberalnom politikom. To je naročito vidljivo na stambenom tržištu: ukinuti su svi zakoni koji su štitili (pod)stanare, smanjen je obim javne gradnje, povećana podjela zemljišta privatnim investitorima. Ovdje vlada slobodno tržište, na štetu ljudi.

Da li vaš pokret ima dugoročan značaj?

Još je rano da to procijenimo. No već je osjetna promjena atmosfere. Nakon neuspjeha pokreta kišobrana 2014. godine, mnogi su izgubili nadu u mogućnost promjene političkog i socijalnog sistema. Izgledalo je besmisleno protestovati protiv kineskih vlasti.

No sad smo vidjeli da ih je moguće natjerati da povuku veoma značajan zakon. Ovo je iskustvo nove generacije demonstrantkinja i demonstranata. Vjerujem da će to pokrenuti novu diskusiju o tome šta nam je ubuduće činiti.

Da li je vaš pokret imao odjeka u Kini?

Zvanični stav kineskih vlasti je da je pokret pod uticajem stranih sila, te da doprinosi destabilizaciji Hongkonga. Poznato nam je da se u Kini cenzurišu informacije o pokretu. Ako se nešto i objavi na društvenim mrežama, ubrzo bude skinuto. No podrazumijeva se da ljudi nalaze načina da zaobiđu ovakve blokade i da prošire glas o ovdašnjim dešavanjima. Na protestima učestvuju i kineske migrantkinje i migranti.

Izvor: Marx21.de

Objavljeno: 24/6/2019.