Protesti u Francuskoj ne jenjavaju. Mada se i to može očekivati u dogledno vrijeme – naročito otkako vlada najavljuje odustajanje od odluke o povećanju poreza na gorivo. Iako mediji bombarduju javnost slikama zapaljenih automobila (a u februaru 2014. godine vidjeli smo kako taj mehanizam diskreditacije bunta radi i kod nas) podrška demonstrantima je ogromna čak i među nekadašnjim Macronovim pristalicama.
Macron se pokazao tipičnim produktom krize režima: kad se stranke establišmenta, zbog gubitka političkog kredibiliteta, pokažu nesposobnim da efikasno zaštite poziciju kapitala, uvode se novi igrači koji obećavaju brze i odlučne promjene od kojih bi, po njihovim tvrdnjama, svima trebalo biti bolje. Zamagljuje se granica između ljevica i desnice, i čak se proglašava politički potrošenom. Ljude se uvjerava da problem nije sistem, nego tek pojedinci unutar njega.
Koju godinu kasnije postane očigledno da je u pitanju bio samo taktički manevar elita u kriznoj situaciji i da su sve promjene usmjerene na osiguranje položaja finansijskih i političkih moćnika. Tim je ovaj bunt žešći - izbijaju na površinu sva iznevjerena očekivanja. Kao i drugdje, upitno je da li iz svega toga može izrasti organizovana politička snaga. Ali politička korist od uzdrmanog režima nikad nije upitna na duge staze.
Za nas u BiH bilo bi dobro iz ovoga naučiti barem dvije jednostavne lekcije: 1) navodno antisistemski politički igrači koji obećavaju odlučne korake ne dovodeći u pitanje cijeli poredak - nisu nosioci istinske promjene već odgovor režima na krizu, odnosno način pacifikacije otpora i nezadovoljstva; 2) naša pasivnost nije moralna već politička kategorija koja je posljedica dugogodišnjeg razaranja društvenih spona - ovako dugotrajan i širok bunt u Francuskoj samo dokazuje značaj raznih organizacija koje su kod nas uništene, poput jakih sindikata i studentskih skupina.
Piše: John Mullen
Prevod s engleskog: M. Evtov
Pokret Žuti prsluci, započet kao spontani narodni protest protiv povećanja poreza na gorivo, širi se Francuskom. Mediji uglavnom prikazuju par desetina gorućih automobila, što ni slučajno nije glavni element vala otpora.
Širom zemlje blokirano je najmanje stotinu srednjih škola (u Francuskoj srednje škole rade i subotom). U brojnim su gradovima sa Žutim prslucima marširali i sindikati, a u Parizu su na zajednički marš sa Žutim prslucima pozvale i neke organizacije aktivista Crnog bloka. Blokade raskrsnica na auto-putevima uveliko usporavaju trgovinu, a međuvremenu su Žuti prsluci na ostrvu Reunion, francuskoj prekomorskoj teritoriji, blokirali kompletnu privredu.
Područje Pariza
Ja sam otišao na Elizejska polja (Champs Elysées) gdje su najavljene demonstracije završile dugom bitkom s policijom, industrijskim količinama suzavca, stotinom ranjenih i nekoliko stotina hapšenja. Iza Trijumfalne kapije (Arc de Triomphe), u izuzetno bogatom dijelu grada gdje vam za jednosoban stan treba milion eura, vidio sam obrise barikada sastavljenih od uličnog namještaja. Vidio sam da su ekspoziture banaka temeljito razbijali neki pripadnici Crnog bloka, neki s anarhističkim logotipom, ali bez žutih oznaka. Ali nisam stekao utisak da Žute prsluke zabrinjava to što se razbijaju bankarske podružnice. Elegantne male bistroe, supermarkete s organskom hranom i luksuzne trgovine odjeće niko nije ni dotakao: medijska priča o bestijalnom divljanju, kao i obično je bila gomila besmislica. Atmosfera je bila vrlo srdačna. Neki građevinski radnik ostavio je ključeve u rovokopaču, a prosvjednici su pokušali otkriti kako taj JVC-ev rovokopač radi i pitali su se kako bi se mogao koristiti protiv policije.
Naravno, ne znamo koliko je policijskih agenata-provokatora bilo uključeno u razbijanje banaka i automobila, ali treba imati na umu da to nije nimalo neuobičajena policijska taktika.
Najvidljiviji elemenat u masi od nekoliko hiljada Žutih prsluka bili su pripadnici radničke klase Bretanje (s bretonskim zastavama) i drugih dijelova Francuske. Bilo je i pet-šest francuskih trobojnica. U jednom trenutku se među dijelom demonstranata zaorila francuska himna, koja građane poziva „na oružje“ i „formiranje bataljona“ te priželjkuje navodnjavanje francuskih farmi krvlju moćnika.
Marseljeza se već nakon prvog stiha pretvorila u skandiranje „Macron, daj ostavku!“ Ova kombinacija pjevanja i skandiranja predstavlja novinu i nesumnjivo pokazuje kontradikcije političke baze pokreta.
Nigdje se nisu vidjeli stranački politički simboli, baneri ni plakati. Bilo je više no očito da ih većina Žutih prsluka ne želi – ni na demonstracijama u Parizu ni na blokadama autoputa, mada je u drugim gradovima situacija drugačija. Neki su demonstranti na svojim žutim prslucima ispisali slogane: antikapitalističke kao i slogane u stilu „Diži se, Francuska!“ ili reference na francusku revoluciju 1789. Štampa tvrdi da je tamo bilo i manjih grupa krajnje desnice, ali ja ih nisam vidio.
Tako je bilo na Elizejskim poljima. U drugim dijelovima Pariza napadnuta je Berza, održan zajednički skup Žutih prsluka i sindikata, a Žuti prsluci su učestvovali i u paralelnoj demonstraciji unije sindikata. U drugim francuskim gradovima izbile su borbe (Bordeaux i Toulouse, na primjer) a u trećim održane manifestacije gdje su Žuti prsluci i sindikati očito zajednički protestovali (recimo Rennes i Marseilles).
Može li Macron ovo preživjeti?
Neki britanski mediji tvrde da ne može. A ja mislim ovako.
Broj ljudi i finansijski efekti ovog pokreta na privredu znatno su manji od onih koje je angažovao i ostvario pokret pod vodstvom sindikata prošlog Proljeća, onog kad je Macron pobijedio. Tada je Macronu pomogla činjenica da su gazde bili spremni čekati da pokret odumre, jer im je Macronova igra „ni lijevo ni desno“ bila posljednja karta budući da za njihov ukus ni desna ni socijaldemokratska vlada nisu dovoljno ubrzale neoliberalizam.
Ali važni su i drugi pokazatelji. Po sadašnjim anketama ovaj pokret podržava oko 83% stanovništva, uključujući i preko 50% onih koji su za Macrona glasali već u prvom krugu predsjedničkih izbora. A broj onih koji Macrona smatraju uspješnim ne prelazi 20%. Kako se dobro zna, javno mnijenje ne svrgava predsjednike, ali ovi brojevi zvuče prilično ozbiljno i održavaju se uprkos tome što mediji sveudilj lažu – 24 sata dnevno. Pored toga, kad su u pitanju svjetski mediji, simbolička moć redovnog subotnjeg paljenja automobila na Elizejskim poljima nikako ne ide u prilog Macronu (nagrada idiot sedmice pripala je ovog puta magazinu Time i njegovom naslovu o građanskom ratu).
Ima i treće: glavno tijelo Žutih prsluka dolazi iz dijela radničke klase koji dosad nije bio sklon pobuni. Meni se čini da to Macronu predstavlja veću prijetnju nego, na primjer, nemiri u siromašnim predgrađima.
Koje opcije ima predsjednik odmilja zvani Manu?
Mislim da će predsjednik pokušati sačekati da sve ovo prođe, a u međuvremenu, na primjer, sljedeće sedmice zabraniti sve demonstracije u Parizu. U nedjelju, dok ovo pišem, on izgleda oklijeva i, dok odlučuje šta da radi, organizuje sastanke svog premijera sa svakom od političkih partija koje imaju predstavnike u parlamentu.
Prije deset dana pokušao je s „prijateljskim“ pristupom, pa su se dva Žuta prsluka sastala s ministrom okoliša. Nekoliko dana kasnije premijer je vrlo javno pozvao na sastanak čitavu njihovu delegaciju, što je većina njih na kraju odbila, neki zato što premijer nije dopustio da se sastanak uživo prenosi preko društvenih medija.
Macron je izgleda odlučan da ne pravi značajne ustupke – osobito ne želi zamrznuti januarsko povećanje poreza za gorivo, što bi bio očiti ustupak, a njegov je premijer Édouard Philippe najavio da neće biti povećanja minimalne plate (trenutno 1188 eura mjesečno za 35-satnu sedmicu). Razaslao je svoje najžustrije ministre sa sve dostupne televizijske programe.
U posljednjih 25 godina francuske vlade su, suočene s masovnim pobunama, često znale usporiti neoliberalne napade na nas ostale. Ali Macron se kapitalističkoj klasi prodao kao neko ko neće tako, nego će umjesto toga zemlju pretvoriti u „državu malih preduzetnika“.
A gazdama se silno žuri. Spremaju, u masi manjih, i dva silna neoliberalna napada. Jedan je reforma penzionog sistema po kojoj bi penzioneri, posebno iz javnog sektora, dobili daleko niže penzije nego što su očekivali, a drugi je plan znatnog povećanja univerzitetskih školarina. Početnu fazu ovog drugog plana predstavlja odluka da studenti van EU umjesto nekoliko stotina eura godišnje – plaćaju nekoliko hiljada eura godišnje. Ove subote su studentske organizacije demonstrirale protiv toga.
Ključno pitanje je da li će širenje pokreta na srednje škole i sindikate i/ili povezivanje s trenutnim štrajkovima radnika naftne industrije naredne sedmice odlučnije postaviti ovo pitanje oštro i ugroziti Macronov položaj.
Reakcije ljevice i desnice: budućnost pokreta?
Političke reakcije velikom brzinom sustižu jedna drugu. Mélenchon, lider ljevičarske Nepokorene Francuske (La France Insoumise), istakao je odgovornost agresivne policijske reakcije u izazivanju nasilja (demonstranti su bili izloženi gasnim bombama već u 9 ujutro, čim su se približili Elizejskim poljima: štampa je intervjuisala penzionerku koja je to ispričala). Možda Komunistička partija i France Insoumise zajednički podnesu prijedlog parlamentu da izglasa nepovjerenje vladi.
Juče je Marine Le Pen morala razjasniti svoju poziciju u odnosu na glavne zahtjeve pokreta; izjavila je da se protivi svakom porastu minimalne plate. Njena stranka predlaže da vlada pomogne malim preduzetnicima koji imaju visoke račune za gorivo, što jasnije prikazuje klasnu osnovu ove stranke.
Već postoje pozivi da se u subotu 8. decembra akcije nastave, a tokom narednih nekoliko dana srednjoškolci u nekim mjestima planiraju blokade. Nekoliko gradova je za 8. decembar zakazalo klimatske marševe. Upravo je okoliš Macronov prozirni izgovor za povećanje poreza na gorivo, dok zapravo njegova vlada užurbano radi na zatvaranju hiljada kilometara regionalnih željezničkih pruga, smanjivanju budžeta za lokalnu samoupravu i rezanju programa socijalnog stanovanja koji radnicima omogućavaju da žive blizu svojih radnih mjesta. Zato bi bilo dobro uvezati sve ove borbe.
Preneseno sa: Counterfire
Objavljeno: 2/12/2018.