„Perite ruke“ vjerovatno je najčešće ponavljana preporuka od početka pandemije. Čini se veoma jednostavnim i svima lako dostupnim načinom prevencije širenja zaraze. To međutim važi samo za bogatiji dio svijeta.

Institut za studije razvoja (Institute of Development Studies - IDS) utvrdio je da pristup čistoj vodi za piće nema oko dvije i po milijarde ljudi širom planete, što je trećina ukupne svjetske populacije. Oko četiri i po milijarde ljudi živi bez odgovarajuće kanalizacije. Zarazu je u tim uslovima nemoguće djelotvorno kontrolisati.

Navršava se deset godina otkad je Generalna skupština Ujedinjenih nacija priznala ljudsko pravo na vodu. Rezolucijom su države i međunarodne organizacije pozvane da obezbijede finansijska sredstva za izgradnju kapaciteta i transfer tehnologije, naročito u zemljama u razvoju, kako bi se pitka voda i adekvatna kanalizacija učinile dostupnim svima i po pristupačnim cijenama.

Ovo pravo se za mnoge nije materijalizovalo ni nakon deset godina. Iz IDS-a upozoravaju da je pravo na vodu suviše usko definisano i ne uzima u obzir teškoće izazvane klimatskim promjenama koje dodatno otežavaju pristup vodi za opstanak ljudi i njihovih zajednica, posebno ruralnih. Upravo to je sad najveći problem u gusto naseljenim krajevima globalnog Juga gdje su i zdravstveni sistemi u lošem stanju. Ljudi tu žive u neuslovnim objektima, a pristup vodi je veoma ograničen tako da, kad voda napokon dođe, nastane gužva u kojoj se nemoguće pridržavati pravila fizičkog distanciranja. Da sve bude još gore, vode obično ima nedovoljno i lošeg je kvaliteta, što doprinosi širenju infektivnih bolesti.

Cijela situacija posebno opterećuje žene – računa se da žene širom svijeta svakodnevno utroše ukupno 200 miliona sati na pribavljanje vode.

Nekog dobra i od pandemije?

Izvještaj Instituta za svjetske resurse (World Resources Institute - WRI) pokazuje da veći gradovi globalnog Juga ne mogu stanovništvu obezbijediti pouzdano snabdijevanje vodom po pristupačnim cijenama. Zbog toga se u Daki i Karačiju voda ilegalno nabavlja npr. ručnim pumpama i sličnim napravama. A Victoria Beard, jedna od autorica dotičnog izvještaja, kaže da bi dobar dio tog problema bio riješen već i popravkom cijevi budući da se kroz vodovodne mreže zbog kvarova i ilegalnih priključaka gubi od 25 do 60% vode. Drugo očigledno rješenje je subvencioniranje vodosnabdijevanja siromašnih.

Svijet već dugo i predugo ignoriše ovu krizu. Pandemija ju je učinila vidljivijom. Nakon izbijanja epidemije ebole, u Zapadnoj Africi je pristup vodi povećan u izvjesnoj, ali ni približno dovoljnoj mjeri. Možda sad s ovom pandemijom svima postane jasnije da je čista i dostupna voda za sve ljude na planeti apsolutni prioritet.

IZVOR: The Canary

Objavljeno: 07/04/2020.