Piše:
Osim tog impresivnog učešća ljudi u protestima, sve napisano u ovom članku dalo bi se gotovo bez ikakve prilagodbe primijeniti i na BiH: bogaćenje elite iz svih stranaka naspram siromašenja naroda, korupcija, raspad javnog sektora i kojekakvi modeli štednje, javno-privatnih partnerstava i biznisa po diktatu velikih sila. Sve to u atmosferi podjela i tenzija između različitih grupa koje čine libansko stanovništvo, što vladajuće stranke obilato koriste da bi narod držale u podređenom položaju.
Ovoga puta, međutim, ljudi se solidarišu i svi zajedno okreću protiv pravog uzroka njihovih problema, a to su sve stranke – kako ističe jedan od slogana: „Svi znači: baš svi“. (@RiD)
S engleskog prevela: M. Evtov
Liban tokom posljednje sedmice uzburkavaju protesti, masovniji od svih koji su se u ovoj zemlji dešavali zadnjih decenija.
Demonstracije su izbile nakon što je vlada najavila da će primijeniti nove poreze, čak i na aplikacije za razmjenu poruka (kakav je Whats App). U uslovima mjera štednje i sve dublje socijalno-ekonomske krize, radništvo i ostalo stanovništvo bez bogatstva odlučuju da je to prevršilo svaku mjeru.
Izašli su na ulice osporavajući same temelje političkog i ekonomskog sistema. Po njima su za njihovu bijedu krive sve glavne stranke podjednako.
Protiv društvene nepravde i sektaštva
Narod i radništvo u Libanu već godinama trpe pad životnog standarda.
Između 2010. i 2016. godine prihodi najsiromašnijih domaćinstava ili stagniraju ili opadaju, ali nezaposlenost sve vrijeme uporno ostaje visoka: u ovom periodu je samo trećina radno sposobnog stanovništva imala posao, a nezaposlenost je među mlađima do trideset pet godina dostizala čak 37%. Između 40 i 50% stanovnika Libana nije imalo pristup socijalnoj pomoći. Privremenim stranim radnicima, čiji se broj procjenjuje na jedan milion, uskraćen je svaki oblik socijalne zaštite. Prema istraživanju Centralnog zavoda za statistiku, u ovom periodu je ispod granice siromaštva živjelo pola radnika i više od trećine poljoprivrednika.
A društvene elite? Između 2005. i 2014. godine najbogatijih 10% u prosjeku je inkasiralo 56% nacionalnog dohotka. Najbogatijih 1%, nešto više od 37.000 ljudi, inkasiralo je 23% ostvarenih prihoda – isto koliko i najsiromašnijih 50%, što je više od 1,5 milion ljudi.
[...] Protesti su se dešavali i početkom 2011. godine (Arapsko proljeće), i 2012. i 2014. godine zbog uslova rada, a u ljeto 2015. godine zbog stanja zdravstva. Ali opseg i širina sadašnjih demonstracija znatno nadmašuju sve prethodne. Protesti nisu eksplodirali samo u glavnom gradu; tu su i Tripoli, Nabatiyeh, Tyr, Baalbeck i Zouk. U nedjelju se na ulicama Bejruta pojavilo oko 1,2 miliona ljudi, od ukupno dva miliona demonstranata širom zemlje – a govorimo o ukupnoj populaciji od šest miliona!
Društveni sastav današnjeg pokreta drugačiji je u odnosu na protekle proteste utoliko što je mnogo više ukorijenjen u narodim masama i radničkoj klasi, za razliku od demonstracija 2011. i 2015. godine u kojima je mahom učestvovala srednja klasa. Kako piše sociologinja i aktivistkinja Rima Majed: „Mobilizacije u proteklih nekoliko dana pokazale su nastanak novog klasnog saveza između nezaposlenih, podzaposlenih, radnika i srednje klase protiv vladajuće oligarhije. Ovo je značajan iskorak.“
U prilog njene teze govori masovnost demonstracija u sjevernom Tripoliju i okolini. Na sjeveru Libana živi 20,7% stanovnika države, ali oni čine 46% izuzetno siromašnih i 38% siromašnih. Zdravstvena zaštita je ispod standarda, a stope napuštanja škole, nezaposlenosti i nepismenosti žena među najvišima u zemlji. Ovdje se od 1990-ih nije dogodio nijedan značajniji razvojni projekt.
A ipak su protesti u Tripoliju opisani kao „karneval revolucije“, zbog praznične atmosfere i činjenice da DJ-evi puštaju muziku desetinama hiljada demonstranata na glavnom gradskom trgu. Danas su predstavnici strukovnih sindikata ljekara, inženjera i pravnika objavili zajedničko saopštenje kojim izražavaju podršku protestnom pokretu tog grada.
Konačno razlikovno obilježje ovog pokreta jest njegova izrazito nesektaška postavka. Od pojave protesta množe se znakovi i poruke solidarnosti među regijama, kao i među vjerskim sektama – recimo između tripolijskih četvrti Bab al-Tabbaneh (većinski alavitske) i Jabal Mohsen (većinski sunitske) među kojima su posljednjih godina bjesnili oružani sukobi. Ili između većinski sunitskog Tripolija i većinski šiitskih južnih gradova Nabathieh i Tyr. Demonstranti osuđuju ne samo neoliberalnu ekonomsku politiku i korupciju, već i cijeli sektaški i pro-poslovni režim. Kako veli jedan od glavnih slogana popularnog pokreta: „Svi znači: baš svi“.
Prosvjednici sad pozivaju na generalne štrajkove, što su određeni sektori već itekako osjetili. Demonstranti su blokirali puteve da bi zaustavili privrednu aktivnost i već su zatvorene neke škole, univerziteti, privatna preduzeća i banke.
Predsjednik Michel Aoun je ranije izjavio da je spreman za dijalog s demonstrantima kako bi „pomogao da se država spasi od kolapsa“ i naglasio mogućnost reorganizacije vlade.
Reakcija vladajuće klase
Politička zastupljenost u Libanu organizuje se po sektaškim linijama na najvišim nivoima države. Predsjednik mora biti maronit, premijer sunit, a predsjednik Komore poslanika šiit. Libanski sektaški sistem (kao i uopšte sektaštvo) jedan je od glavnih instrumenata kojim vladajuće stranke jačaju kontrolu nad narodnim klasama, držeći ih podređenima sektaškim vođama.
Nekad su vladajuće elite gušile pokrete ili represijom ili sektaškim podjelama. Ovog puta su vladajuće stranke odgovorile malim mrkvama i debelim štapovima.
Vlada je već nakon prve noći protesta odustala od nekih predloženih poreza. Kako su mobilizacije i dalje cvjetale, premijer Saad Hariri daje oponentima vlade ultimatum od 72 sata da podrže njegove reforme, ali već u ponedjeljak objavljuje svoj budžet za 2020. godinu: u tom budžetu nema novih poreza, a predviđa se simbolično prepolovljivanje plata ministara i legislatora, te koraci ka smanjenju troškova u vidu spajanja ili ukidanja nekih javnih institucija, kao i privatizacija državnog elektroenergetskog sektora.
Ove mjere, koje su podržale sve vodeće stranke, sasvim sigurno neće poboljšati život običnih ljudi, kako to tvrdi Hariri. Te mjere uglavnom ispunjavaju zahtjeve Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda i zaključke konferencije za podršku reformama (Conférence économique pour le développement, par les réformes et avec les entreprises / CEDRE) koje je Liban potpisao u Parizu aprila 2018. godine. Tad je vlada pristala da – u zamjenu za oko 11 milijardi dolara zajmova i pomoći – nastavi javno-privatna partnerstva, smanji nivo duga i uvede mjere štednje.
Pored ovog skupa reformi, vladajuće stranke pokrenule su i bujicu napada, kako verbalnih (optužujući neke sektore pokreta da su „infiltrirani“ ili „petokolonaši“ koji služe stranim interesima), tako i fizičkih (uvodeći ozbiljne represivne mjere protiv demonstranata). Amnesty International je osudio sigurnosne snage zemlje zbog nasilnih napada na mirne demonstracije u Bejrutu: ispaljivanje ogromnih količina suzavaca u masu naroda, batinanje i gonjenje prosvjednika držeći ih na nišanu. U južnom gradu Nabathie, demonstrante su napali sljedbenici i službenici opština u kojima vladaju šiitske političke stranke Amal i Hezbollah.
Sve u svemu, otkako su protekle sedmice izbile demonstracije, ranjeno je na stotine, a ubijeno šest demonstranata.
Očekivanja i izazovi
Iako trenutno jača, libanski protestni pokret tek očekuju znatni organizacijski izazovi ukoliko namjerava izboriti napredne reforme. Glavni od njih je nedostatak narodnih institucija koje bi kanalisale zahtjeve, organizovale prosvjednike bez obzira na sektaške i geografske razlike, te prevladale konzervativnije elemente koji već pozivaju na tehnokratsku vladu ili vojni režim.
Slabost institucija radničke klase odavno predstavlja problem. Sektaške stranke se još od 1990-ih aktivno trude da oslabe radnički pokret formirajući u velikom broju sektora zasebne federacije i sindikate kako bi osvojile značajnu moć u Generalnoj konfederaciji libanskih radnika (CGTL). Rezultat tih napora je činjenica da CGTL nije uspio mobilizirati radnike uprkos intenziviranju neoliberalnih politika. Radništvo je vidno odsutno iz trenutnog protestnog pokreta.
Slično je onesposobljen i Sindikalni koordinacijski odbor (UCC) koji je u radničkim protestima između 2011. i 2014. godine bio vodeći akter. Na izborima za UCC u januaru 2015. godine, sektaške stranke ujedinile su se protiv borbenog sindikaliste Hanne Ghariba, koga su podržali samo nezavisni i članovi libanske Komunističke partije. Uticaj UCC-a slabi sve od tih izbora.
Radništvo očito treba demokratski i nezavisan sindikalni pokret koji ne zavisi od sektaških političkih stranaka, a obuhvata i strane radnike. Za osporavanje dominacije sektaške i buržoaske vladajuće stranke apsolutno su ključne alternativne strukture reprezentacije i organizacije.
Jedan obećavajući znak: feminističke i studentske organizacije pridružuju se protestima i vrše koordinirane intervencije širom zemlje. U pokretu je naročito primjetno masovno učešće žena, a feministkinje se zalažu za ženska prava i jednakost u okviru pokreta.
Protiv vladajuće elite
Zahtjevi za socijalnu pravdu i ekonomsku preraspodjelu neodvojivi su od protivljenja protestnog pokreta sektaškom političkom sistemu koji štiti privilegije bogatih i moćnih. Libanske vladajuće sektaške stranke i razne buržoaske frakcije iskoristile su privatizacijske šeme i kontrolu ministarstava kako bi izgradile i ojačale svoju mrežu podrške, nepotizma i korupcije, a za to vrijeme većina libanskog stanovništva, i domorodačkog i doseljenog, trpi siromaštvo i poniženje.
Masovnim izlaskom na ulice, libanski prosvjednici su svoju zemlju svrstali u panteon regionalnih narodnih ustanka započetih krajem 2010. godine, ustanaka koji traju i danas, o čemu svjedoče događaji u Sudanu, Alžiru i Iraku. Njihov zahtjev je koliko direktan toliko i ambiciozan: „Narod hoće pad režima.“
IZVOR: JACOBIN
Objavljeno: 24/10/2019.