S engleskog prevela: M. Evtov

Nije isključeno da će budući istoričari smatrati 2020. godinu prekretnicom u svjetskoj istoriji, ali je gotovo sigurno da će Talijani krizu koronavirusa smatrati prekretnicom u istoriji vlastite zemlje. Slabost Evropske unije ogleda se u činjenici da se njene članice u krizi uglavnom bore svaka za sebe. Jače sjeverne države poput Njemačke vjerojatno su u stanju da ograniče štetu i uspješno isplivaju, ali slabijim državama Juga poput Italije prijeti kolaps zdravstvenog sistema i ekonomije.

Šta čeka Italiju poslije epidemije

Srećom se većina onih 60 miliona Talijana pridržava ograničenja slobode kretanja. Mnogi svoju solidarnost iskazuju otvarajući prozore i balkone, pozdravljajući i navijajući za svoje susjede, mašući državnom zastavom, pjevajući narodne pjesme i državnu himnu.

Ali lokalne, regionalne i državne vlasti ne slažu se oko načina rješavanja krize. Neki se žale na ograničenja, a drugi tvrde da uvedene mjere nisu dovoljno stroge. Neki bi da testiraju što više stanovništva, a drugi ukazuju na nedostatak resursa. Opštinske vlasti kritikuju regionalne, a i jedni i drugi kritikuju odluke državne vlasti.

Kada se okonča vanredna situacija, počinje nova politička sezona. Aktuelna državna vlada je labava koalicija Demokratske stranke – lijevog centra, nekoliko manjih ljevičarskih stranaka i Pokreta pet zvjezdica, koji je najjači na jugu zemlje. Ankete pokazuju da vlada u ovom trenutku ima podršku javnosti, ali to se u doba krize može promijeniti vrlo brzo.

Ustavni referendum odgođen je za neodređeno vrijeme. To će se vjerojatno desiti i s lokalnim izborima koji bi se trebali održati ovog proljeća. A kad se izbori dese, nema sumnje da će ključno pitanje biti: ko je odgovoran što je toliko ljudi zaraženo i što su ih hiljade umrle?

Zdravstveni sistem je najdramatičnije zakazao u Lombardiji, najbogatijoj talijanskoj regiji. Posljednjih dvadeset i pet godina njom upravljaju desničarske koalicije koje su postojano rasturale javni zdravstveni sistem – u korist privatnih ustanova. Služba hitne pomoći i intenzivna njega, budući nedovoljno profitabilne za privatne klinike, ostale su gotovo potpuno u okviru javnih ustanova – koje odavno trpe ozbiljne budžetske rezove. Posljedice su tragične: u Lombardiji je 17% ukupnog stanovništva Italije i, po podacima skraja marta, i tri petine umrlih od koronavirusa. Uspostavljanje jasnog odnosa između privatizacije i broja smrtnih slučajeva ne bi bilo naučno; potrebno je istražiti i druge posredne veze. Politički, međutim, poruka je nedvojbena i vjerojatno će dominirati političkom raspravom i na državnom i na lokalnom nivou.

Vlade valja ocjenjivati ne samo na osnovu onoga što su ili nisu učinile, nego i na osnovu strategija koje predlažu za budućnost. A Italiju vjerojatno čeka dug i mučan privredni pad. Većina malih preduzeća neće izdržati dugotrajno zatvaranje, a za oporavak turizma potrebni su mjeseci i mjeseci, ako ne i godine. Milioni ljudi će izgubiti posao, a izvozni sektor – budući da je kriza globalna – teško da će moći ponovo pokrenuti proizvodnju na prijašnjem nivou.

U međuvremenu centralna vlada ulaže napore da radnicima bez stalnog zaposlenja omogući preživljavanje – s po 600 eura pomoći ljudima bez ikakvog izvora prihoda. Mnogi u ovoj grupi dosad su radili nisko plaćene i prekarne poslove u djelatnostima često na rubu legalnosti. Najveći broj siromašnih živi u velikim gradovima na jugu Italije. [...]

Uloga Evropske unije

Rješenje krize će u velikoj mjeri zavisiti od Evropske unije, jasno podijeljene duž dvije linije: Sjever-Jug i Istok-Zapad. Podjela na liniji Jug-Sjever u osnovi je podjela na zemlje dužnice i zemlje kreditore. Italija je među dužnicima. Sad svaka evropska država mora potrošiti znatnu količinu novca da bi izbjegla kolaps vlastite privrede. Budući da je prikupiti poreze nemoguće, politički i ekonomski, jedini način osiguranja potrebnih iznosa jest uzimanje kredita koji povećavaju ionako težak teret duga Italije i ostalih zemalja Juga. Finansijska tržišta omogućavaju Njemačkoj i njenim partnerima (Holandiji, Austriji i skandinavskim zemljama) da novac pozajmljuju po niskim kamatama, dok zemlje Juga moraju plaćati mnogo više kamate.

Na sastanku Evropskog vijeća 25. marta Italija i druge države Juga predložile su da EU preko Evropske centralne banke ili neke druge institucije izda posebne obveznice za finansiranje dodatnih troškova izazvanih krizom. Kako se moglo i predvidjeti, tom prijedlogu su se usprotivile zemlje Sjevera, na čelu s Njemačkom. Vijeće je odlučilo da odluku odgodi na dvije sedmice. Nepostizanje kompromisa moglo bi značiti početak kraja EU.

Ako se ispostavi da kompromis nije moguć, antievropski stavovi dobrog dijela talijanske javnosti nesumnjivo će još više ojačati. Ubjedljivu pobjedu na sljedećim lokalnim i državnim izborima mogle bi odnijeti populističke stranke poput desničarske Lige i, možda, Pokreta pet zvjezdica čija je populistička ideologija nešto rudimentarnija. Hoće li Evropska unija preživjeti krizu uveliko zavisi od sadašnjeg političkog vodstva vodećih zemalja članica i njihove sposobnosti razmišljanja o srednjoročnim i dugoročnim interesima Evrope kao cjeline. Evropi će trebati samofinansirani ekvivalent Marshallovog plana. Problem nije u tome gdje naći novac, nego u tome gdje naći političku volju za oživljavanje privrede cijelog kontinenta.

IZVOR: DISSENT

Objavljeno: 01/04/2020.