S engleskog prevela: M. Evtov

Vlade moraju učiniti sve što mogu – i šta košta da košta – u interesu opšteg zdravlja i kolektivnog bogatstva.

Je li moguće da je taj lijek gori od bolesti? The Times danas tvrdi: „Ako zaustavljanjem proizvodnje zbog koronavirusa BDP padne za više od 6,4%, u recesiji će biti izgubljeno više godina života nego što će ih biti spašeno svladavanjem virusa.“ Čovjek lijepo ne zna odakle da počne kad se nađe suočen s takvom budalaštinom – baziranom na radu (trenutno recenziranom u časopisu Nanotechnology Perceptions/Nanotehnološke percepcije) koji naprosto pretpostavlja da pad BDP-a mehanički i direktno znači i pad životnog vijeka.

Čini se da upravo ovakvo rezonovanje navodi i predsjednika Trumpa da poziva na što skoriji prestanak ograničenja u SAD-u tvrdeći da bi se daleko više ljudi ubilo zbog „užasne ekonomije“ nego što bi ih umrlo od virusa.

A ta pretpostavka je naprosto – pogrešna. Recesija (kratkotrajni, privremeni pad BDP-a) niti mora smanjiti niti zapravo smanjuje očekivani životni vijek. U stvari, koliko god se činilo nelogičnim, svi valjani i utemeljeni dokazi pokazuju da recesija zapravo dovodi do toga da ljudi žive – duže. U recesiji, doduše, zaista raste broj samoubistava, ali se zato smanjuje broj smrti uzrokovanih, recimo, saobraćajnim nesrećama i bolestima povezanih s alkoholom.

Što će reći da navedeni argument zanemaruje postojeće dokaze. Ali, što je daleko važnije, taj argument zapravo iznosi stravičnu ideju da ograničenja uvedena radi suzbijanja širenja virusa treba ukinuti i prije no što obave funkciju zbog kojih su uvedena – samo zato da bi se umanjila ekonomska šteta.

Ništa više nije normalno

Vjeruje li iko da bismo se, šta god rekla vlada, uskoro mogli vratiti u „normalu“ ili išta tome slično? Da nam se sad svima dozvoli da se vratimo na posao, mnogi bi (ili većina) s pravom odlučili da to ne učine – iz straha od zaraze. A ako bi labavljenje ograničenja rezultiralo ubrzanjem zaraze – kako naučnici predviđaju, mnoge bi firme ubrzo prestale s radom ili zato što su im se radnici porazbolijevali ili zato što su ostali kod kuće da brinu o bolesnim članovima porodice.

Generalno, za vraćanje ekonomije u normalu potrebno je prije svega – povjerenje. U kontinuiranoj neizvjesnosti u pogledu vlastitih finansija i šire ekonomije, niti će domaćinstva trošiti niti će kompanije ulagati. I tako će biti sve dok se ne obuzda širenje bolesti.

Tu nema kompromisa. I zdravstveni i ekonomski interesi kratkoročno ukazuju na isti smjer. U interesu opšteg zdravlja i kolektivnog bogatstva valja učiniti sve moguće – i šta košta da košta – i to što prije.

A šta nakon toga? Sasvim je razumno naglasiti da će ozbiljna šteta koju trpi privreda, ako se dugoročno nastavi, smanjiti naše blagostanje, a možda čak i životni vijek. Ali isto je učinila i politika štednje. Potraživanja univerzalnog kredita [socijalna pomoć za radnike s niskim primanjima] u posljednjih 10 dana su uvećana više no petostruko – na pola miliona [funti] a podaci YouGov sugeriraju da je možda i dva miliona ljudi ostalo bez posla. Već smo u recesiji.

Što, međutim, ne treba i ne bi smjelo biti trajno. Rizik je ovdje dopustiti da pad BDP-a (neizbježan pri zastoju privrede) dovede do toga da firme propadnu, a radnici dugoročno ostanu bez posla. A to ni slučajno nije neizbježno.

Uostalom, BDP u mnogim evropskim zemljama, recimo Francuskoj i Italiji, pada za 10% ili 20% svakog augusta – kad radnici odlaze na ljetne praznike. To niko ne primjećuje budući da su ti brojevi „sezonski prilagođeni“ tj. uzimaju u obzir i praznike, što znači da se u zvaničnim podacima ne prikazuju kao umanjenje BDP-a. Radnici i dalje primaju platu, a preduzeća ne propadaju samo zato što ne zarađuju tokom tog perioda. U septembru se svi radnici vrate na posao i sve se normalno nastavlja.

Naravno, sad više ništa nije normalno i tako šta se neće automatski dogoditi i nakon COVIDa 19. Efekti virusa su daleko širi i dugotrajniji (ni ne znamo koliko) od efekata prisilnog odmora. Ali zato tu itekako mogu pomoći hitne mjere vlade čiji prioritet mora biti da radnike zadrži na poslu a preduzeća u poslovanju.

Dakle, ono zbog čega treba brinuti – i s ekonomskog i sa zdravstvenog stanovišta – nije pad BDP-a. BDP će znatno pasti – što je dobro. Jer ako BDP ne padne, ako ljudi nastave raditi uprkos tome što im je rečeno da ne rade, znači da blokada ne funkcioniše i da nas ekonomske posljedice tek očekuju. Važno je šta će se sa BDP-om desiti za godinu ili za godinu i po.

A dugoročne posljedice? Skraćenje očekivanog životnog vijeka najsiromašnijih u našem društvu (prvi put u zadnjih sto godina) nije nastalo usljed naglog pada BDP-a 2008/9. godine nego usljed odluke vlade da efekte globalne finansijske krize rješava kroz rezove budžeta za NHS [britanska služba javnog zdravstva] i ostale službe socijalne zaštite – čime je narušena osnovna mreže socijalne zaštite u teškim vremenima. Kako sad otkrivamo, ta lažna ekonomičnost nas ni slučajno nije pripremila za ovu krizu, nego nas je ovoj krizi potpuno izložila.

Ako i – znajući ono što znamo – dopustimo da Covid-19 trajno ošteti naše ekonomsko i socijalno tkivo, to će biti do nas, a ne do virusa. Ovog puta možemo i moramo bolje.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 25/03/2020.