S engleskog prevela: M. Evtov

Sve otkako su nas pametni telefoni svojim neograničenim mogućnostima i dopaminskim hitovima učinili ovisnicima, gradonačelnici i gradski birokrati nas zasipaju idejama o ‘pametnom’ ušminkavanju gradova. Gradski oci tako zvuče dinamično i privlačno za biznise. Pa ko ne bi volio da njegovu odgovornost za pokretanje usluga, optimiziranje efikasnosti i zaštitu građana neki mladi maheri pretoče u gomilu zabavnih aplikacija?

Koja korist od pametnih gradova?

Konkretne definicije pametnog grada nema, ali nam se obećava da će visokotehnološke verzije gradova koristiti kamere i senzore za praćenje svakoga, svega i svačega – od kanti za smeće do mostova – pa te podatke koristiti u svrhu nesmetanog funkcionisanja grada. Čuveni prijedlog koji je Googleova sestrinska kompanija Sidewalk Labs dala za pametno preobraženje 12 jutara Toronta suočava se s ogromnim nezadovoljstvom javnosti. Prošlog septembra je jedan nezavisni izvještaj ove planove označio „frustrirajuće apstraktnim“, a potom je američki tehnološki investitor Roger McNamee upozorio da se ta vrsta podataka ni slučajno ne smije povjeriti Googleu, te cijeli ovaj projekat nazvao tipičnim primjerom „nadzornog kapitalizma“.

Ima tu mnogo praktičnih pitanja, kako ističe Shoshanna Saxe s Univerziteta u Torontu. Ona je jula prošle godine u New York Timesu napisala: „Upravljanje pametnim gradovima biće izuzetno složeno i podložno svim vrstama nepredvidivih slabosti.“ Tehnološki proizvodi brzo stare: šta će biti kad senzori zakažu? I mogu li si gradovi, uz i dalje neophodne terenske radnike, priuštiti nove timove skupog tech osoblja? „Ako pametni podaci identificiraju put koji treba asfaltirati,“ piše Saxe, „svejednako trebamo ljude koji će donijeti asfalt i upravljati valjkom“.

Saxe nas u suštini poziva da bar dio energije usmjerimo ka izgradnji „funkcionalnih glupih gradova“. Nije ona protiv tehnologije; žena samo misli da nam pametni gradovi možda i ne trebaju: „Za rješenje mnogih naših problema nisu potrebne nove tehnologije ni nove ideje, nego volja, predostrožnost i hrabrost da iskoristimo najbolje stare ideje.“

Saxe je potpuno u pravu, ali mogla je otići i korak dalje. I od starijeg ima starije – a urbani krajolici sve opterećeniji poplavama, nepovoljnim vremenskim uslovima, ugljikom, zagađenjem koje nas guši i nezdravim odnosom ljudi prema prirodi, predstavljaju itekako dobar razlog da se ugledamo ne samo na stare, nego i na prastare tehnologije.

U oblikovanje gradova budućnosti možemo vrlo lako utkati mudrost drevnih saznanja o simbiotskom životu s prirodom – prije no što se zauvijek izgube. Možemo krenuti od podivljavanja urbanih krajolika. I možemo na odvodnju i obradu otpadnih voda, preživljavanje poplava, lokalnu poljoprivredu i zagađenje primijeniti ekološka rješenja niske tehnologije koja starosjedioci primjenjuju već hiljadama godina – bez potrebe za elektroničkim senzorima, kompjuterskim serverima i dodatnom informatičkom podrškom.

Imaginacija bez granica: mostovi od korijenja, zeleni krovovi

Taschen je ovog mjeseca objavio knjigu Julie Watson (koja predaje urbani dizajn na Harvardu i Columbiji) pod naslovovom: Lo-Tek: Design by Radical Indigenism /Lo-Tek: Urbanizam po radikalnom starosjedilaštvu. Knjiga je nastala na osnovu više od 20 godina istraživanja izvornih pametnih naselja širom svijeta.

Watsonova je u Iraku boravila s narodom Ma'dana koji od trske plete zgrade i plutajuće otoke, u Novom Meksiku s narodom Zuni koji u „saće-vrtovima“ hvata, skladišti i manipuliše vodom za uzgoj pustinjskih usjeva, a na Baliju proučavala terase riže već više od hiljadu godina navodnjavane po sistemu subak. U Indiji je hodala mostovima od živog korijenja koji nepovoljne vremenske uslove izdržavaju bolje od svih vještačkih građevina. Pleme Khasi tim mostovima putuje od sela do sela čak i za monsunskih poplava.

„Ima mnogo vidova takvog urbanizma“, kaže Watsonova, „i ne treba sad te drevne sisteme naprosto sručiti u gradove, nego složene ekosisteme prilagoditi različitim vrstama mjesta i njihovim jedinstvenim potrebama. Uzmimo za primjer projekat na kojem trenutno radim. Grad Shenzhen (na ušću rijeke Pearl kraj Hong Konga) od ribarskog sela je postao tekstilni gradić, a sad se širi vrtoglavom brzinom. Nestaju svi ribnjaci i polderi, nasipi i močvare – sve što je dosad upijalo vodu te delte. Grad se razvija uništavajući autohtonu otpornost krajolika.“

„Ali razvoj ne mora podrazumijevati uništenje“, kaže ona. „Možemo koristiti prečice i u sve novo ugrađivati lokalna znanja koristeći tradicionalnu kinesku tehnologiju zasnovanu na prirodi otpornoj na klimu, otpornoj ekološki i kulturološki. I tako napraviti prekrasne urbane prostore.“

S ovim se slaže i Kongjian Yu, profesor urbanizma na univerzitetu Peking. Poznat kao arhitekt „gradova-spužvi“, Yu u Kini stvara urbane krajolike koji pasivno apsorbuju kišnicu preko propusnih pločnika, zelenih krovova i terasastih močvarnih parkova koji plave za vrijeme monsuna. Ako su močvarna područja smještena uzvodno od zgrada, poplave ne stižu do samog grada.

Yu kaže da su ti parkovi vratili u gradove ribe i ptice, što je ljudima drago. Ovi projekti „dobro funkcionišu – testirani su u razdoblju od 10 godina i sigurno ih je moguće replicirati i u drugim dijelovima svijeta.“ Yu je ovog mjeseca bio u Bangladešu, da bi, ironično, „pomogao u jednom projektu pametnog grada“, gdje je „nadležnog ministra uspio uvjeriti u to da je priroda dovoljno pametna i da nam drevna mudrost kazuje kako se s prirodom pametno živi.“

I Kopenhagen se, suočen sa sve većim rizikom od poplava, odlučio za glupo tj. „zeleno i plavo“ rješenje, kako lokalni urbanisti nazivaju niz parkova koji za jakih kiša postaju jezera. Ovo rješenje je za trećinu jeftinije od izgradnje nasipa i nove kanalizacije, a podivljavanje ima i dodatne ekološke prednosti. Napušteno vojno područje je 2010. godine očišćeno i uređeno u rezervat prirode Amager, ogroman park gdje životinje slobodno pasu i koji sad vrvi od sretnih šetača i biciklista, jelena, zaštićenih vodozemaca, rijetkih ptica i insekata.

Simbioza kao temeljni princip

Ali glupi gradovi mogu biti još pametniji. Funkcionalne močvare ne samo da brane gradove od poplava i obnavljaju prirodu, nego i čiste otpadne vode – i to efikasnije od svakog postrojenja. Apsorbuju ugljik, dušik, sumpor i metan i stvaraju ribarsku industriju i plodno poljoprivredno zemljište, a pri tome ne troše vodu, energiju i hemikalije, pa čak ni hranu za ribe. Najveći takav sistem na svijetu (u istočnoj Kalkuti, Indija) uključuje gradsku kanalizaciju koja hrani ribe, čime Grad godišnje štedi oko 22 miliona dolara, koliko bi koštalo održavanje postrojenja za preradu otpadnih voda. Ta voda se koristi i za navodnjavanje, što donosi dodatnu uštedu od 500.000 funti – koliko bi bilo potrebno za navodnjavanje i fertilizaciju poljoprivrednog zemljišta gdje se uzgaja većina poljoprivrednih proizvoda koji hrane grad.

A, dok se vode globalno uzdižu, možemo učiti i od Makoka (Lagos), nevjerovatnog grada-na-štulama s 80.000 stanovnika. Njihova održiva „plutajuća škola“ na solarni pogon inspirisala je i Rotterdam da uvede plutajuću šumu i farmu, te sad već planira i održivi plutajući grad.

Što se tiče glupog transporta, pješačenje i vožnja biciklom na kraćim gradskim relacijama nesumnjivo imaju prednost nad vožnjom auta: nula zagađenja, nula emisija ugljika, besplatno vježbanje.

A i za sve veći broj klima-uređaja (koji spadaju u najveće urbane žderače energije) postoji glupo rješenje: što više drveća. Studija obavljena u Madisonu (Wisconsin) otkriva da je povećanjem broja stabala za 40% temperatura u gradu snižena za 5%. Zeleni krovovi s gustom vegetacijom mogu rashladiti zgrade i do 60%. A možemo se ugledati i na bube: arhitekt Mick Pearce je pri gradnji centra Eastgate (330.000 m²) u Harareu (Zimbabve), oponašao prirodne rashladne struje u kolonijama termita. Centar, završen 1990-ih, sad se smatra uzorom glupe klimatizacije: za hlađenje troši desetinu energije koje troše susjedne zgrade.

Ali nas ipak neće izvući samo drveće i nekoliko simboličnih zelenih zidova. Watsonova poziva da se fokusiramo na permakulturu: samoodržive ekosisteme. „Recimo, šuma u gradu“, kaže ona, „u centru, na periferiji, a može i u interijeru – u atriju osmišljenom da smjesti složen ekosistem koji je i poljoprivredno produktivan.“

Postoje stotine neistraženih tehnologija baziranih na prirodi. Watsonova predviđa da će mostovi od živog korijenja kakve koristi pleme Khasi naći zapanjujuće namjene u gradovima: „Drveće bismo mogli uzgajati radi smanjenja učinka otoka urbane topline: povećamo nadstrešnice zelenila duž ulica, a korijenje usmjerimo u snopove integrisane u arhitekturu ulice – u suštini uklanjajući razliku između stabla i zgrade.“ Za vrijeme sezonskih poplava korijenje bi zadržalo svoju prvobitnu namjenu – živih fizičkih mostova.

U aprilu 2019. godine Greta Thunberg i kolumnista Guardiana George Monbiot snimili su video u kojem pozivaju na povećanje broja drveća, močvara i biljnih pokrivača – da bismo se izborili s klimatskom krizom. I gradovi mogu biti dio tog napora.

„Ideju o pametnim gradovima rađa isti onaj kompleks ljudske superiornosti koji je proizveo i uvjerenje da prirodu treba kontrolisati“, kaže Watsonova. A ono što tu nedostaje je – simbioza. „Život na Zemlji je zasnovan na simbiozi“, kaže Watsonova, te predlaže da izreku „preživljavanje najprilagođenijih“ zamijenimo s „preživljavanje najspremnijih na simbiozu“. Možda ne zvuči podjednako melodiozno, ali sigurno zvuči pametnije.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 15/01/2020.