KOLAPS DEMOKRATIJE (Dio II): Svakom njegov kavez

Piše: 

Arundhati Roy
Identiteti se dugo, predugo koriste kao osnova za ugnjetavanje ljudi. Sve beščašće svijeta – ubijanje, istrebljenje, mučenje, robovlasništvo itd. – pravdalo se (i još se uvijek pravda) pripadnošću ugnjetavanih nekoj rasi, klasi, rodu, etniji. No šta se dešava kad sami pristanemo na zatvaranje u kaveze, kad ne težimo da iz njih izađemo i da se svako oslobodi svog kaveza, nego insistiramo na svom pravu na kavez, na uvažavanju našeg kaveza, na tome da u kavezu svog identiteta imamo sigurno mjesto i da naš kavez bude ravnopravan sa svim drugim kavezima, ali da se vrata kaveza ne otvaraju, ni nama da izađemo - ni drugima da dopru do nas?
„Ako se zatvorimo u zatvorske ćelije istih onih etiketa i identiteta koje su nam dali oni koji oduvijek imaju moć nad nama, u najboljem slučaju možemo pokrenuti zatvorsku pobunu. Ni slučajno revoluciju. A onda će se brzo pojaviti zatvorski čuvari da uspostave red. U stvari, oni već dolaze.“
Drugi isječak izlaganja o slobodi govora i padu demokratije koji je poznata indijska književnica i aktivistkinja održala pred Švedskom akademijom 22. marta ove godine. @RiD

 

S engleskog prevela: M. Evtov

[…]

Ali danas se cenzura pretvorila u borbu svih protiv svih. Osjećati se uvrijeđenim postalo je globalna industrija. Pitanje je kako iko može pregovarati s ovom mašinom za lov na herezu kad mašina ima glavu Hidre, bezbroj udova, oko sokolovo, nikad ne spava i vječito je na oprezu? Je li to uopšte moguće, ili je ovo plima prije čijeg povlačenja ne možemo ni početi o ovome raspravljati?

Pretvaranje identiteta u oružje otpora postalo je dominantna reakcija na pretvaranje identiteta u oružje ugnjetavanja – u Indiji kao i u drugim zemljama.

Oni koji su kroz istoriju bivali potlačeni, porobljeni, kolonizirani, stereotipizirani, brisani, neviđeni i nisu imali glasa upravo zbog identiteta – rase, kaste, etničke pripadnosti, roda ili seksualnih preferenci – sada te iste identitete prkosno ističu da bi se suočili s tim ugnjetavanjem.

Ovo je snažan, eksplozivan istorijski trenutak u kojem neobuzdani, neukrotivi gnjev – omogućen društvenim mrežama – uništava stare ideje, stare obrasce ponašanja, opravdane pretpostavke koje nikad nisu dovođene u pitanje, riječi nabijene značenjem i jezik kodiran predrasudama i netrpeljivošću. Intenzitet i iznenadnost tog dešavanja šokirali su samozadovoljni svijet natjeravši ga da nanovo promišlja, nanovo zamišlja i pokuša pronaći bolji način činjenja i govorenja.

Ironično, gotovo jezovito, ovaj fenomen, ovo precizno uštimavanje, očito ide ukorak s našim posrtanjem u fašizam.

Revolucija koja to nije

Ova eksplozija ima ne samo duboke, revolucionarne aspekte, nego i one apsurdne i destruktivne.

Lako se baciti na ekstremnije aspekte ovog fenomena i iskoristiti ih za ocrnjivanje i odbacivanje cijele rasprave. (Na primjer: treba li žene sad nazivati ljudima s menstruacijom? Treba li profesoricu umjetnosti koja u SAD-u predaje bogatu raznolikost islama po kratkom postupku otpustiti jer je studentima pokazala sliku poslanika Muhameda iz 14. stoljeća, ali i prethodno najavila da će to učiniti, te pustila s predavanja sve one koje bi to moglo uvrijediti ili uznemiriti? Treba li postojati utvrđena, nepromjenjiva hijerarhija istorijske patnje koju svi moraju prihvatiti?) I to je pogonska sila koju krajnja desnica koristi za svoju konsolidaciju.

Ali i pokleknuti pred ovom transformacijom, sa strahom i nepogovorno, kako čine mnogi koji sebe smatraju liberalima i ljevičarima, znači nepoštivanje te transformacije.

Zato što se politika identiteta prečesto zatvara sama u sebe čime jača, ali i replicira upravo ono čemu se želi oduprijeti. To se dešava kad se identitet raščlani i atomizira u mikrokategorije. […] Tada ti mikro-identiteti razvijaju hijerarhiju moći i mikro-elitu – obično smještenu u velike gradove, na velike univerzitete, s kapitalom društvenih medija – i neizbježno oponašaju istu onu vrstu isključivanja, brisanja i hijerarhije koju su prvobitno i dovodili u pitanje.

Ako se zatvorimo u zatvorske ćelije istih onih etiketa i identiteta koje su nam dali oni koji oduvijek imaju moć nad nama, u najboljem slučaju možemo pokrenuti zatvorsku pobunu. Ni slučajno revoluciju. A onda će se brzo pojaviti zatvorski čuvari da uspostave red. U stvari, oni već dolaze.

Kad pristanemo na kulturu proskripcije i cenzure, od toga na kraju najviše koristi uvijek ima desnica, dakle – status quo.

Zatvaranje u zajednice, vjerske i kastinske skupine, etnicitete i rodove, reduciranje i ukalupljivanje naših identiteta, njihovo utiskivanje u silose – onemogućuju solidarnost.

Ironično, to je bio i jest krajnji cilj hinduističkog kastinskog sistema u Indiji.

Podijelite neki narod u hijerarhiju neraskidivih odjeljaka i nijedna zajednica neće moći osjetiti bol druge, jer su u stalnom sukobu.

To djeluje kao zamršena automatska administrativna/nadzorna mašina u kojoj društvo upravlja/nadzire samo sebe, i u tom procesu osigurava da sveobuhvatne strukture ugnjetavanja ostanu na mjestu. Osim onih na samom vrhu i na samom dnu – a i te kategorije su precizno razvrstane – svi nekoga ugnjetavaju i neko ugnjetava njih. […]

IZVOR: Literary Hub

Objavljeno: 24/03/2023.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

05/04/2023