Piše:
Na našim ulicama su rudari – na čijem radu je ovo društvo razvijano i modernizovano, a koji su prvo žrtvovani u poslijeratnoj tranziciji, a sad i u ovoj energetskoj.
Podpredsjednik Evropske komisije upozorava da je rješavanje klimatske krize prije svega socijalno pitanje i da zahtijeva pravičnost, ali i društvenu solidarnost. Nakon decenija neoliberalizma i insistiranja na privatnom interesu kao pogonskoj sili razvoja, političari su se – sad kad planeta gori – sjetili da postoji društvo, kolektivni napor i žrtvovanje za druge, kao i odgovornost bogatijeg dijela svijeta spram onih siromašnijih. U tekstu se ne spominje kapitalizam, pa je utoliko nejasno kako ćemo taj sistem ustrojen na tiraniji privatnog interesa i profita sad natjerati da poštuje princip solidarnosti. (@RiD)
U borbi protiv klimatskih promjena stariji moraju nešto i žrtovati – inače našu djecu u budućnosti čekaju ratovi oko hrane i vode, upozorava podpredsjednik Evropske komisije Frans Timmermans. Klimatske se mjere moraju kombinovati s mjerama socijalne politike – da bi se pravično podijelili i troškovi i dobrobit ekonomije niskih emisija ugljen-dioksida. U protivnom će taj proces trpiti zastoje zbog ljudi koji strahuju za svoje poslove i egzistenciju, kao i zbog populističkih političara i biznisa s fosilnim gorivima. „Problem je ne samo urgentan, nego i težak. Moramo transformisati ekonomiju. To će nam donijeti veliku korist, ali je izazov ogroman. Najveća prijetnja je socijalne prirode. Ne sredimo li mi ovo sad, djeca će nam ratovati oko vode i hrane. U to ni najmanje ne sumnjam.”
Rješavati klimatsku krizu višestruko je jeftinije nego rješavati poremećaje uzrokovane globalnim zagrijavanjem. Rješavati klimatsku krizu je neophodno i zbog ljudskog zdravlja, a zadnjih su godina troškovi novih rješenja dramatično pali. No prestanak upotrebe fosilnih goriva znači da će nestati i nekih tradicionalnih poslova, recimo u rudnicima uglja i, ukoliko ne interveniše politika, cijenu promjena neće podjednako plaćati sve društvene skupine. Najveći rizik Timmermans vidi u potencijalnom savezu onih koji se protive promjenama zato što im ugrožavaju interese, bilo da je riječ o ekonomiji fosilnih goriva ili tradicionalnim ekonomskim krugovima: „Ti se interesi kombiniraju sa strahom od negativnih socijalnih posljedica. To bi moglo unazaditi proces – ljudi će tražiti da se uspori jer ne mogu svariti prebrze promjene.” Timmermans dodaje: „Zato mi koji shvatamo da se mora brzo djelovati treba da u centar promjene stavimo socijalna pitanja. Pozivam sve u klimatskom pokretu da mi se u tome pridruže, jer dosad to nije bio prioritet. A upravo bi socijalni problemi mogli biti najveća prepreka.”
Podpredsjednik Evropske komisije dalje upozorava da se starije generacije moraju u nekoj mjeri žrtvovati da bi mladi živjeli u sigurnijem svijetu. Sadašnje starije generacije uživale su plodove žrtve koju su podnijele generacije prije njih, a sad je na nas red da nešto promijenimo: „Ponekad se i sam pitam jesmo li svjesni kakva nas transformacija čeka i koliko je duboka. Taj poduhvat se može uporediti s obnovom nakon oružanog sukoba. Pitao sam svoje roditelje i njihove roditelje kako je izgledala obnova poslije rata; kažu da su se puno žrtvovali jer su znali da će njihovoj djeci biti bolje. E tog osjećaja u našem društvu još uvijek nema.”
Biće teško promijeniti živote današnjih ljudi, ali to je za dobrobit svih onih koji su sad djeca: „To je za politiku ogroman, ogroman izazov. Moramo nekako povratiti taj osjećaj svrsishodnost napora – da se nešto radi ne za sebe, nego za druge, jer mislim da upravo taj osjećaj izvlači ono najbolje iz cijelog društva.”
Od mnogih se neće tražiti osobito velika žrtva – dovoljno će biti da svoje domove prilagode novim standardima gradnje niske emisije CO2, koriste električna prevozna sredstva ili jedu manje mesa. Ali za druge će to značiti promjenu zanimanja i načina života. „Ne tražimo da se ljudi vrate u tridesete godine 20. vijeka, niti da žive u pećinama i pasu travu. Treba se vratiti tek korak-dva, zaleta radi – da skočimo što dalje u budućnost.”
Ova upozorenja odražavaju sve veću strepnju koju stručnjaci za klimu osjećaju zato što političari nisu ljudima demonstrirali kakve će sve koristi imati od društva s niskim emisijama ugljen-dioksida, a to su nezagađen vazduh, čista voda, gradovi za ljude, zdraviji život, kao i smirivanje klimatske krize. Političari kao Donald Trump i američki republikanci prikazuju rješavanje klimatske krize štetnim, te mnogi strahuju za svoje poslove. Jasno je, ističe Timmermans, da će ovo značiti promjenu za ljude u tradicionalnim industrijskim granama, ali je zadaća političara da im tu promjenu olakšaju. Ključno je prekvalifikovati radnike tih grana industrije. Timmermans navodi primjer Poljske, ekonomski jako ovisne o uglju: „Imaju veoma visok nivo tehničkog obrazovanja; za zemlju poput Poljske tu [u ekonomiji niskih emisija] leži ogroman razvojni potencijal. A u uglju nema budućnosti. Što se promjena duže odlaže, to će biti bolnija i skuplja.”
Podpredsjednik Timmermans ima značajnu ulogu u ovom procesu i unutar Evropske unije i globalno: na čelu je transformacije evropske ekonomije i tranzicije ka niskim emisijama, a predvodi Uniju i u dogovorima Ujedinjenih naroda o klimi planiranim za novembar ove godine u Glasgowu. […]
EU je svoje klimatske ciljeve regulisala zakonom. Plan je da se do 2030. godine emisije ugljen-dioksida smanje za minimalno 55% u odnosu na nivo iz 1990. godine. To je jedan od najambicioznijih planova, uz britanski i plan Sjedinjenih Američkih Država, iako aktivisti smatraju da se moglo ići i na cilj od 60%. Timmermans odriče da je to moguće, ali napominje da je od članica Unije tražio da izdvoje više novca za finansiranje klimatskog programa, odnosno da bogate zemlje pomognu siromašnim da smanje emisije i da se izbore s efektima klimatske krize.
Tekst je priređen za objavljivanje na RiDu.
IZVOR: Guardian
Objavljeno: 30/4/2021.