S engleskog prevela: M. Evtov

U kolibi od blata i bambusa u južnim ravnicama Nepala, Ram Priya Ray (63) gleda pogrebnu sliku svog sina i plače. Probdio je cijelu noć.

Ram Priya kaže da je tako već više od godinu dana: more ga sjećanja i ne može spavati.

Sanjib je čistio krš oko novoizgrađenih autocesta i punio građevinsku opremu gorivom, mazivima i hemikalijama. Zarađivao je 1.000 katarskih rijala mjesečno, oko 275 dolara, i često radio prekovremeno za nekoliko rijala više. Umro je u 28. godini.

Niko u Sanjibovoj porodici nije zaposlen; svi su živjeli od novca koji je on slao kući. Njegov 18-godišnji brat, koji uzalud traži posao, kaže: „Sad je na meni da se staram o porodici. Ja bih da radim, ali ko će mi ponuditi posao? Nemam neko obrazovanje. Ranije sam mislio da ću i ja u inostranstvo, ali se nakon bratove smrti bojim.”

Porodica je u konačnom obračunu primila od kompanije 7.076 katarskih rijala (1.943 dolara), zajedno s pismom saučešća u kojem se navodi da je kompanija sve učinila da mu spasi život, koristeći sve raspoložive medicinske ustanove. Ali je jedan Sanjibov kolega rekao da je on već bio mrtav kad su ga pronašli. Tijelo mu je otkriveno u krevetu; vidjelo se da mu je iz nosa i usta tekla krv. U umrlici se kao uzrok smrti navode „komplikacije hipertrofične kardiomiopatije“, jedne vrste srčanog oboljenja. Smrt je proglašena „prirodnom“.

Smrt u službi prestiža

Procjenjuje se da će domaćin FIFA-inog Svjetskog nogometnog prvenstva 2022. godine do proglašenja pobjednika potrošiti oko 229 milijardi dolara. Veliki dio tog novca, koji dolazi od naftnog bogatstva Katara, otišao je u izgradnju nove infrastrukture. Vrhunski stadioni, novi metro, novi aerodrom, luksuzni hoteli i stanovi u neboderima, novi putevi – sve su to izgradile stotine hiljada migranata koji su došli u Katar nakon što je 2010. godine izabran kao domaćin ovogodišnjeg takmičenja.

To je bilo prije skoro dvije godine, a čak se i tada smatralo da je realan broj daleko veći. Sad je broj umrlih sasvim sigurno veći.

Samo je Nepal u posljednjih 15 godina izgubio u Kataru najmanje 2.200 radnika migranata, prema podacima nepalskog Biroa za zapošljavanje u inostranstvu. Njihova evidencija pokazuje da je u tom periodu 716 radnika umrlo od srčanog udara ili srčanog zastoja, 198 u saobraćajnim nesrećama, 198 izvršilo samoubistvo, 183 poginulo u nezgodama na radnom mjestu, 331 umro od „prirodne smrti“ i 576 iz drugih razloga.

Rajan Shrestha, bivši izvršni direktor Biroa, kaže da bi veliki broj smrtnih slučajeva mogao imati veze s okolinom i visokom temperaturom: „Klima u Zalivu nije kao u Nepalu. Radnicima je veoma teško da se prilagode. Pokušali smo radnike informisati o nesigurnostima posla, prije polaska su pohađali orijentacijski kurs. Nadam se da će to donijeti promjene.”

Anjali kaže da su te brojke, koliko god zapanjujuće, vjerovatno manje od realnih, jer Biro prati samo smrti radnika čije porodice podnesu zahtjev za naknadu. Uslove za naknadu ne ispunjavaju svi. Da bi porodica ostvarila pravo na naknadu, preminuli radnik je morao imati dvogodišnju radnu dozvolu Ministarstva za zapošljavanje u inostranstvu, a smrt je morala nastupiti najkasnije u roku od jedne godine od datuma isteka dozvole. Ako su ovi uslovi ispunjeni, porodica preminulog ima pravo na 700.000 rupija (5.350 dolara) odštete, a još 1.400.000 rupija (10.700 dolara) mogu dobiti od nepalskog osiguranja za radnike migrante ukoliko radnik umre unutar razdoblja osiguranja.

Porodice kažu da nepalska ambasada u Kataru nije proaktivna i da smrti radnika migranata nisu propisno istražene. Same porodice tu malo šta mogu: bez dokaza i finansijskih sredstava nisu u stanju voditi pravne bitke ni vršiti pritisak na kompanije u inostranstvu.

Dhanakala Belbase, iz zapadnog Nepala, nije od Katara dobila nikakvu odštetu ni sedam godina nakon smrti svog supruga. Kompanija je platila repatrijaciju tijela, ali Belbase nikada nije dobila objašnjenje o tome kako je njen suprug umro.

Njen suprug Kashiram Belbase pravio je oplate u koje je ulijevan beton za metro u Dohi, onaj blještavi kojim sad mase navijača idu do stadiona. Kashiram se jedne martovske večeri 2015. godine vratio u radnički kamp nakon 13-satnog radnog dana, večerao i otišao u krevet, kao i obično. „U ponoć smo se svi razbudili jer je Kashiram žestoko lupao šakama o zid”, prisjeća se jedan kamper. „Dozivali smo ga Kashirame, Kashirame, ali nije odgovarao. Zvali smo hitnu pomoć i hitna ga je odvezla u bolnicu. A kad smo sutradan otišli tamo, rečeno nam je da je umro.”

U Kashiramovoj umrlici piše da je umro od „zatajenja disajnih puteva“. Smrt je, kao i u slučaju Sanjiba Raya, proglašena „prirodnom“. Kashiramova supruga kaže da joj je teško u to povjerovati: „Bio je zdrav, snažan i u formi. Kod kuće se nikada nije razbolio. Ne znam šta mu se dogodilo.“

Kashiram nije bio obučeni stolar, a rukovanje mašinama i podizanje teškog drveta na velikoj vrućini vrlo je zahtjevno. Ali nije imao izbora. To je bio jedini način da uzdržava svoju osiromašenu porodicu. Goleme finansijske obaveze natjerale su ga da napusti srednju školu i zaposli se u inostranstvu. Htio je da mu djeca odrastu dobro obrazovana, želio je izgraditi dom i otvoriti vlastito preduzeće. Ali nije stigao.

Dhanakala sad živi u neuslovnom iznajmljenom sobičku u južnom Nepalu. Jedini je hranitelj porodice, zarađuje 12.000 rupija mjesečno (93 dolara) radeći u lokalnoj trgovini devet sati dnevno, šest dana u sedmici. Tamo čisti i služi čaj osoblju.

Riskirati sve da bi se opstalo

Kroz razgovore s mladim Nepalcima postaje jasno da su svi oni očajni. I da o odlasku na rad u inostranstvo razmišljaju svi, čak i oni koji su tamo izgubili članove porodice.

Ram Kumar Rokka (26) je u martu 2020. godine tako ostao bez oca, i kaže: „Bojim da me čeka slična sudbina kao mog tatu, ali šta mogu ako ostanem ovdje? Ne mogu zaraditi više no što zarađujem. Moram ići.“

Ram Kumar trenutno radi kao građevinski radnik u Katmanduu, glavnom gradu Nepala, i zarađuje 900 rupija (7 dolara) dnevno.

Tim novcem izdržava djeda, baku i vlastitu porodicu; ima četverogodišnju kćer. „To ni slučajno ne zadovoljava naše potrebe“, kaže. „U nevolji sam. Ali šta da radim? Niko nam ne pomaže.”

Njegov otac Dhan Bahadur Rokka radio je kao zidar na raznim gradilištima u Kataru, uključujući i nogometni stadion. Umro je u 43. godini. Njegova smrt pripisana je „akutnom zatajenju srca zbog prirodnog uzroka“, ali Ram Kumar u to sumnja, a ne može naći nikoga ko bi mogao razjasniti očevu smrt. Kao kompenzaciju je primio 6.080 katarskih rijala (1.670 dolara), što je ukupan iznos očeve dospjele mjesečne plate, naknade za godišnji odmor, naknade po okončanju službe i troška repatrijacije tijela.

IZVOR: Open Democracy

Objavljeno: 23/11/2022.

FOTO: Alex Sergeev via Creative Commons