S engleskog preveo: M. Manojlović

Podmlađena progresivna ljevica etablirala se kao ozbiljna snaga u američkoj politici u prethodnih pet godina. Inspirisani predsjedničkom kampanjom senatora Bernija Sendersa (Bernie Sanders) 2016. godine, progresivni kandidati Demokrata okupili su donatore i volontere oko smjelo egalitarističke ekonomske platforme, i tako pobijedili na velikom broju lokalnih, državnih i kongresnih izbora. Relativni izborni uspjeh nove ljevice spada u najveće političke priče našeg vremena.

No ipak, ove su pobjede progresivnih političara mahom koncentrisane u okruzima s visoko obrazovanim i relativno imućnim stanovništvom, koje je ionako naklonjeno Demokratskoj partiji. Čak i kada pobijede u radničkim oblastima, uglavnom ne postignu veću izlaznost i ne pridobiju nove glasače. A izvan prijateljskog terena najvećih gradova u demokratski naklonjenim saveznim državama, izborni rezultati su većinom skromni. Progresivci još uvijek nisu ispunili jedno od ključnih predizbornih obećanja: da će preobraziti i proširiti glasačko tijelo.

To ne ostavlja prostora za nadu da će doći do svedržavnog zaokreta politike ka progresivnim ciljevima. Skorašnja dešavanja sugerišu da će ljevičarski kandidati nastaviti da smjenjuju umjerene demokrate u demografski povoljnim urbanim okruzima, što bi moglo dovesti do usvajanja progresivnijih mjera na komunalnom i državnom nivou. Na saveznom nivou, stanje je drugačije. Jednostavno nema dovoljno ovakvih okruga da bi se ostvarila većina u Predstavničkom domu, a kamoli u Senatu. Kako bi dobili većinu potrebnu za usvajanje univerzalne zdravstvene zaštite ili bilo kojeg drugog cilja na socijaldemokratskoj agendi, progresivni kandidati će morati da pobijede u daleko većem broju izbornih jedinica. Do tada će njihov politički uticaj na svim nivoima vlasti ostati ograničen.

Zašto progresivcima treba radnička klasa

Naša je temeljna pretpostavka da progresivni kandidati mogu da poboljšaju rezultate – i ostvare svoje ciljeve – samo uz veću podršku glasača iz redova radničke klase. Ovo mišljenje se zasniva na dvije činjenice.

Kao prvo, radnička klasa čini daleko najveći dio američkog glasačkog tijela. U 2020. godini, 63% glasača nije imalo visoko obrazovanje, a 74% je živjelo u domaćinstvima koja zarađuju manje od 100.000 dolara godišnje. Još od Ruzveltovog Nju Dila (New Deal, nacionalni program borbe protiv nezaposlenosti putem javnog zapošljavanja i programa socijalne zaštite 1930ih godina, op. prev.), ovi glasači sa relativno nižim obrazovanjem i nižim primanjima na izborima bili su vjerni Demokratskoj partiji. No od 1970ih, a naročito u protekloj deceniji, radnici su se počeli udaljavati od Demokrata. Teško je zamisliti uspješnu progresivnu koaliciju bez preokretanja ovog trenda i pridobijanja mnogo većeg broja glasova iz radničke klase.

Kao drugo, radnička klasa ima poseban odnos prema progresivnoj agendi: niko više od nje neće profitirati od egalitarnih i redistributivnih reformi koje su okosnica ljevičarske politike. Istorijski gledano, najveća postignuća američkih progresivaca u dvadesetom vijeku – od Nju Dila, preko pokreta za građanska prava sredinom vijeka, do Velikog društva (The Great Society, set socijalnih reformi krajem 60ih godina protiv siromaštva i rasne nejednakosti, op. prev.) – ostvarena su isključivo zahvaljujući podršci radničke klase. Isto važi i za socijaldemokratska postignuća u drugim zemljama. Progresivna politika koja danas ne traži podršku glasača iz radničke klase rizikuje da ostane bez glavne snage koja je iznijela egalitarne reforme u cijelom svijetu.

Ovo nije jednostavan problem sa jasnim rješenjem.

Postavljaju se tri ključna pitanja za naš rad:

1. Kako progresivci mogu pridobiti radničku klasu u Americi?

2. Konkretnije, kako progresivci mogu uspješnije mobilisati glasače među radnicima koji im nisu već naklonjeni, i to bez obzira na rasnu i regionalnu pripadnost, pogotovo izvan velikih gradova?

3. Koje su prednosti, a koji nedostaci različitih pristupa progresivaca u predizbornoj komunikaciji? Treba li poruke prilagođavati različitim publikama?

Sažetak istraživanja

Naša eksperimentalna studija pruža nov pogled na političke stavove radničke klase. U saradnji sa firmom za istraživanje javnog mnijenja YouGov, osmislili smo istraživanje o tome kako glasači iz radničke klase reaguju na konkretne izborne opcije. Tražili smo od glasača da biraju između hiljada hipotetičkih kandidata – umjesto između izolovanih političkih slogana – kako bismo dobili bogatiju i realističniju sliku glasačkih stavova od one koju nam daju uobičajene predizborne ankete. A fokusiranjem studije na dvije hiljade glasača iz radničke klase u pet ključnih saveznih država na izborima – što je mnogo veći uzorak no u većini anketa – dobijamo mnogo dublji uvid u njihovu motivaciju. Evo sažetka najznačajnijih zaključaka:

Glasači iz radničke klase prednost daju progresivnim kandidatima koji se bave prvenstveno konkretnim temama ekonomske egzistencije, i koji te teme formulišu razumljivim riječima. Ovo naročito važi u područjima gdje su demokratski glasači u manjini.

Kandidati koji se fokusiraju na egzistencijalna pitanja (zaposlenje, zdravstvena zaštita, privreda) i govore o njima na jednostavan i univerzalan način, imali su znatno bolje rezultate od onih koji su se bavili drugim temama i koji su se služili drugačijom terminologijom. Ovo pravilo je naročito upadljivo u ruralnim i provincijskim područjima, gdje su Demokrati proteklih godina loše prolazili na izborima.

Populističke, klasno utemeljene predizborne poruke progresivnih kandidata imaju barem podjednak uspjeh kod radnika kao i uobičajeni slogani Demokratske partije. Kandidati koji su elite imenovali kao glavni uzrok problema u Americi, pozivali na revolt prema statusu kvo i hvalili radničku klasu ostvarili su dobre rezultate među radnicima, čak i u usporedbi sa umjerenijim kandidatima Demokrata.

Progresivci se ne moraju odreći pitanja socijalne pravde da bi pridobili radničke glasove, ali neke parole zasnovane na pitanjima identiteta mogu da im donesu više štete no koristi. Potencijalno progresivni glasači nisu imali zazora od kandidata koji su se snažno protivili rasizmu. Ali kandidati koji su to protivljenje formulisali specijalizovanom identitetskom retorikom imali su mnogo slabije rezultate od onih koji su se služili populističkim ili svakodnevnim govorom.

Radničkim glasačima su draži radnički kandidati. Ni rasa ni pol kandidata nemaju velik značaj za potencijalne demokratske glasače iz radničke klase. Ali zato kandidati iz viših slojeva nisu imali dobre izglede. Klasno porijeklo je bitno.

Neglasači iz radničke klase nisu automatski progresivni. Nema dokaza da se ljudi koji ne izlaze na izbore uzdržavaju od glasanja zato što ne vide dovoljno progresivnih stavova u programima glavnih kandidata.

Radnici u proizvodnji su naročito osjetljivi na predizborne poruke – i naročito intenzivno reaguju na razlike između populističkih slogana i slogana u funkciji ‘podizanja svijesti’. Radnici iz proizvodnje i uslužnih djelatnosti skloniji su kandidatima koji izbjegavaju pomodne aktivističke teme i posvećuju se konkretnim egzistencijalnim pitanjima, dok radnici u administraciji na ovo drugačije gledaju.

Cijeli izvještaj možete pročitati ovdje.

Izvor: Jacobin

Objavljeno: 9/11/2021.