Pišu: Sophie Chapelle i Agnès Rousseaux

Odabrao i s engleskog preveo: M. Purić

Basta!: Čini se da idemo ravno u klimatsku katastrofu. Znamo šta će se desiti ne poduzmemo li ništa u vezi s klimatskim promjenama, ali ništa se ne mijenja. Zašto?

Naomi Klein : Ne radi se o tome da ne radimo ništa – radimo, ali upravo ono što ne treba. Imamo ekonomski sistem koji uspjeh i napredak definira kao beskrajnu privrednu ekspanziju. Bilo kakva ekspanzija smatra se dobrom. Emisije štetnih tvari rastu brže nego 1990-ih. U proteklom desetljeću imali smo visoke cijene nafte, što je firmama koje se bave fosilnim gorivima dalo poticaj da ovladaju novim, skupljim, prljavijim oblicima ekstrakcije, kao što su uljni škriljci i hidrauličko frakturiranje. Imamo i sistem koji multinacionalnim kompanijama dopušta da traže najjeftinija sredstva za proizvodnju, jeftin rad i jeftinu energiju – što je dovelo do deregulacije loženja uglja. Sve to pogoršava problem.

Kažete da su transnacionalne korporacije, kao što su ExxonMobil, BP i Shell, objavile rat našem planetu?

Poslovni model tih firmi je nalaženje novih ležišta fosilnih goriva, što je upravo suprotno od svega što trebamo poduzeti da bismo se uhvatili u koštac s klimatskim promjenama. (...) To objašnjava zašto se firme koje prodaju fosilna goriva tako aktivno bore protiv diseminacije znanstvenih nalaza o klimatskim promjenama i svih pokušaja da se na klimatske promjene odgovori, bilo da se radi o porezu na ugljik ili energiji iz obnovljivih izvora.

Otkud ta pravna nedodirljivost kompanija?

Kompanije koje prodaju fosilna goriva, prije svega naftu, najmoćnije su kompanije na svijetu. Naše vlade pokreću ratove kako bi zaštitile njihove interese. Fosilna goriva su po prirodi stvari koncentrirana u određenim područjima, skupo ih je vaditi iz zemlje, prevoziti i prerađivati. Dakle, u pitanju je plodno tlo za koncentriranje moći i bogatstva u rukama malog broja igrača, državnih i privatnih, a koncentracija moći i bogatstva je pak plodno tlo za političku korupciju, kako zakonitu tako i nezakonitu. Otud nedodirljivost.

Znači li to da bi prvi korak u borbi protiv klimatskih promjena trebao biti oduzimanje moći transnacionalnim korporacijama?

To može značiti mnogo različitih stvari. Ali sasvim sigurno im ne trebamo dati još veću moć. Iz tog razloga klimatski pokret sve aktivnije sudjeluje u blokiranju novih sporazuma o slobodnoj trgovini, poput onog između Europe i Sjedinjenih Američkih Država pod nazivom TransPacific Partnership (TPP), ili onog između EU i Kanade, moje zemlje. Ti sporazumi daju multinacionalnim korporacijama pravo da sudski gone vlade zemalja na osnovu klauzula o zaštiti investitora, te naročito da osporavaju razumne klimatske politike. Imamo više nego dovoljno dokaza za to. (...)

Dakle, korporacijama moramo oduzeti moć koju zahvaljujući takvim sporazumima već imaju. Ali ovisi i o tome gdje živite. U Sjedinjenim Državama je jasno da se mora osporiti koncept pravne osobnosti [po kojem korporacije uživaju neka od prava fizičkih lica, prim. ur.] kao i tvrdnja da se doniranje političkim kampanjama može tretirati kao izraz slobode govora. Potrebni su puno stroži propisi o korporativnom financiranju kampanja i lobiranju. A to se svakako odnosi i na Europsku uniju. Potreban nam je takav pristup, ali nam isto tako treba i strategija zasnovana na djelovanju odozdo, kakvu vidimo kod pokreta za povlačenje investicija iz industrije fosilnih goriva, strategija zasnovana na delegitimiziranju firmi koje se bave tim gorivima. Nije cilj samo navesti neko sveučilište ili grad poput Pariza da povuče investicije u fosilna goriva. Radi se o tome da su poslovni modeli tih tvrtki duboko nemoralni i da je profit stečen na osnovu takvog poslovnog modela odiozan profit, te da vlade imaju pravo uzeti te novce i njima platiti troškove prelaska s fosilnih na druga goriva. To je cilj koji moramo postići, to je ono što će ih oslabiti, jer ih moćnima čini upravo ogroman profit.

Kakav dijalog možemo povesti s uposlenicima tih firmi-zagađivača? Može li biti ikakvog savezništva s njima?

Potreban nam je odgovor na klimatske promjene zasnovan na pravdi. A to je potrebno prvo kodificirati u politikama: moramo definirati kako izgleda pravedna tranzicija i boriti se za nju. Konkretno, to znači da bi radnici koji izgube posao u sektoru fosilnih goriva trebali dobiti prekvalifikaciju i nove poslove. U sektoru energije iz obnovljivih izvora otvorilo bi se više radnih mjesta, jer sektori energetske efikasnosti i javnog prijevoza generiraju šest do osam puta više radnih mjesta nego ekstraktivni sektor. Posljednjih godina bilo je velikih investicija u ekstraktivni sektor, učinjeni su veliki napori da se dozvoli hidrauličko frakturiranje i bušenje u priobalnom pojasu. U isto to vrijeme, u ogromnoj mjeri se smanjila spremnost vlada da investiraju u energetsku tranziciju. Vidjeli smo da su vlade u cijeloj Europi srezale sredstva za energiju iz obnovljivih izvora. Ako su radna mjesta u ekstraktivnom sektoru jedina radna mjesta koja postoje u oblasti energije, naravno da će se sindikalni pokret boriti za njih.

Dakle, uloga saveza radničkog i klimatskog pokreta jest borba za viziju otvaranja radnih mjesta u sklopu ostvarenja klimatske pravde. To se već počinje događati: na primjer, jedan savez sindikata u Velikoj Britaniji poziva na otvaranje milion klimatski neškodljivih radnih mjesta i obrazlaže kako bi to sve izgledalo. Moramo imati na umu da nisu eko-aktivisti ti koji kradu poslove radnicima u sektoru fosilnih goriva. Samo u posljednjih nekoliko mjeseci, otkad je cijena nafte dramatično opala, u Sjedinjenim Državama izgubljeno je 100.000 radnih mjesta u sektoru nafte i gasa. Nije to zbog ekološkog ili klimatskog aktivizma, već zbog toga što je izuzetno opasno i nepredvidivo kad sve svoje nade prikačite za robu kao što je nafta, ili zemni gas, čije cijene rastu i padaju. Jedna od dobrih stvari kod solarne i vjetroenergije jest to što su besplatne, cijena im je uvijek ista i nisu na isti način podložne tim ciklusima ekspanzije i kontrakcije. Ovo je zapravo ključni trenutak za gradnju takvog saveza, jer su ugovor između radnika, sindikata i multinacionalnih korporacija razvrgle same korporacije.

Kažete da klimatske promjene možemo promatrati kao priliku, i da prelazak na nove izvore energije može biti jako uzbudljiv. Kako možemo aktivizam na polju borbe protiv klimatskih promjena učiniti privlačnim ljudima koji možda misle da je to jako težak proces?

Ne mislim da bi trebao biti ni približno težak kao što se čini. Mi imamo posla sa zaostavštinom klimatskih politika iz prethodne dvije decenije, a koje nisu zasnovane na pravdi i koje su troškove prelaska prebacile na potrošače, na radničku klasu. Tako su ljudi počeli povezivati djelovanje klimatskih promjena i rast životnih troškova. Jer su za eko-prihvatljive proizvode ili energiju iz obnovljivih izvora morali plaćati dodatno. Neko vrijeme se činilo da su voljni prihvatiti tu logiku, ali onda je udarila ekonomska kriza. Ljudi su shvatili da već plaćaju izvlačenje banaka iz dugova, i upitali se zašto bi plaćali više da bi izvukli velike zagađivače. A vidjeli su da te firme nisu kažnjavane i da su nastavile ubirati super profite. Ta nepravda je dovela do reakcije.

Potrebna nam je hrabra i jasna vizija koja objašnjava šta znači tranzicija zasnovana na pravdi. Ona znači da račun ne možemo ispostaviti onima koji će ga najteže priuštiti, i da moramo inzistirati da najveći dio računa plate oni koji su najodgovorniji za krizu. To ne znači da svi slojevi društva neće morati podnijeti neke žrtve, ali ljudi će biti puno spremniji na promjene ako vide da su troškovi pravedno raspoređeni.

U knjizi pišete da su mobilizacije u prošlosti pokazale kako nije dovoljno reći ne, kako trebamo u potpunosti shvatiti šta je to što očekujemo da će zamijeniti postojeći sistem. Ko će iznijeti tu viziju?

Za izgradnju vizije potreban je demokratski proces. Ne mislim da postoji neka vizija koja će se pokazati efikasnom u cijeloj Francuskoj, i još u Kanadi ili Indiji. Moramo diseminirati primjere praksi efikasnih na svim nivoima, bilo da se radi o nivou grada, regije ili države, primjere udruživanja s ciljem definiranja pravedne energetske tranzicije.

Radeći i putujući čujem jako puno zaista dobrih ideja. Na primjer, velika bitka se vodi na zapadnoj obali Sjedinjenih Država, u blizini grada Bellingham u državi Washington. Grad je pun zelenila, ali neko je predložio da se tu u blizini izgradi veliki terminal za izvoz uglja. Na početku je to bio jako ružan sukob u kojem su se eko-aktivisti okretali protiv radnika. Ali onda je nastala koalicija koju su činili gradska uprava i pokret za borbu protiv terminala u velikoj mjeri predvođen lokalnim domorocima iz plemena Lummi. Sindikati su onda napravili plan da se obala uredi na drugačiji način, tako da se otvore nova radna mjesta za radnike koji će ostati bez posla jer neće biti terminala za izvoz uglja, ali tako da svi građevinski zahvati budu ekološki prihvatljivi, i da se odande ne izvoze fosilna goriva u Aziju.

(...)

Govorite o ‘novom teritoriju’, pokretu Blockadia. Šta je taj pokret?

Blockadia se ponekad naziva pokretom za borbu protiv fosilnih goriva, a nastala je iz američkog pokreta za borbu protiv naftovoda Keystone XL. U pitanju je ogromni naftovod koji firma TransCanada želi izgraditi na potezu između jedne oblasti u provinciji Alberta, bogate naftnim škriljcem, i Meksičkog zaljeva. Nafta iz škriljca je jedna od najprljavijih vrsta nafte, s najvećim udjelom ugljika. Kad je počela gradnja naftovoda aktivisti su izgradili protestni kamp, lancima se vezali za ograde i živjeli na drveću. Kamp su nazvali Blockadia. Riječ je postala popularna i ušla u upotrebu svugdje gdje se ljudi bore protiv projekata ekstraktivnog sektora, radilo se o rudniku, izvoznom terminalu ili hidrauličkom frakturiranju. Iako je sama riječ nastala u SAD-u, taktike koje koristi Blockadia puno su odvažnije i dolaze s globalnog juga. Organizacija Oil Watch International i projekat EJOLT izvrsno su mapirali taj transnacionalni prostor. A ako treba odrediti kad je pokret Blockadia počeo, rekla bih od borbe naroda Ogoni protiv firme Shell 1990-ih: uspješna borba kojom je Shell izbačen s njihove teritorije u delti rijeke Niger – Shell se tu nikad nije uspio vratiti.

Reklo bi se da ne očekujete ništa od Međunarodne klimatske konferencije koja se održava u Parizu u decembru 2015. Šta se može očekivati od međunarodnih pregovaračkih procesa?

Moramo biti realistični, neće konferencija spasiti svijet, niti će iznjedriti sporazum u skladu s onim što nam znanstvenici govore da moramo učiniti. Znanstvenici nam govore da moramo početi rezati emisije za 8 do 10 procenata godišnje, i to odmah. Naše vlade govore da će ih srezati za 2 do 3 procenta, i to u idućoj deceniji. To nije ni blizu.

Velika je greška snaženje narativa po kojem samo trebamo uvjeriti svoje lidere, pa će se oni potpuno promijeniti u roku od osam mjeseci. To je recept za razočaranje. (...) Moramo prestati s besmislicama tipa „srezat ćemo emisije za 20 posto razine iz 1990. do 2030.“, i reći: „Ne, emisije moramo drastično sasjeći i to odmah.“ A moramo početi tako što ćemo zatvoriti granicu prema fosilnim gorivima. Mislim da poruka „nafti je mjesto pod zemljom“ stječe veliki zamah i da bi se čak mogla i ostvariti. Svašta se može desiti za osam mjeseci. (...)

Šta biste poručili onima koji žele pridonijeti „u svakodnevnom životu“?

Znamo svi šta možemo raditi u svakodnevnom životu da bismo smanjili svoj ugljični otisak. Mnogi to već odavno rade. To treba raditi jer nas to čini razboritijim i zdravijim a naš život sladnijim. Ali mislim i da su ljudi obeshrabreni činjenicom da promjene na individualnom planu ne rezultiraju strukturalnim promjenama.

Zato me ohrabruju pokreti poput onog za povlačenje investicija iz sektora fosilnih goriva gdje ljudi od sveučilišta, penzionih fondova ili gradova zahtijevaju povlačenje tih investicija. Zato jer je važno iznijeti argumente i delegitimizirati profit tog sektora, ali to znači i operirati na nivou iznad pojedinačnog, ali ispod najvišeg; koji je značajan, ali ne i ogroman. Sve je to dio procesa shvaćanja da smo zajedno jači.

Da li biste rekli da je rješenje u odustajanju od ekonomije rasta?

To je korisna dijagnoza: nama doista treba otklon od ekonomskog sistema koji uspjeh i progres mjeri isključivo rastom. Uglavnom, treba nam ekonomski sistem koji će smanjiti iskorištavanje resursa, naročito fosilnih goriva. Ali pogrešno je napuštanje ekonomije rasta, tzv. odrast postaviti smanjenje rasta kao cilj: ako u srži problema leži rast, ne znači nužno da je rješenje u potpunom odustajanju od rasta. Ako je problem mjerenje uspjeha rastom, onda mislim da je rješenje usvojiti neko drugo mjerilo. Svaki kontekst je drukčiji, ali u mnogim kontekstima – a naročito tamo gdje je narod izložen neumoljivim mjerama štednje – korištenje termina „odrast“ nije baš najpametnija komunikacijska strategija.

Možemo li se pozabaviti klimatskim promjenama primjenom nekog tehničkog rješenja, ili je sve politika?

Ima i jednog i drugog. Energija iz obnovljivih izvora je stvar tehnologije. U svim granama tehnologije došlo je do izvrsnih pomaka. Agroekološka zemljoradnja nije samo povratak tradicionalnim metodama zemljoradnje. To je kombinacija prastarog znanja i moderne tehnologije. Ali ne možemo izbjeći činjenicu da moramo smanjiti potrošnju i upotrebu resursa, pa tako fokus na tehnologiju ostavlja lažan dojam da ne moramo promijeniti ništa osim izvora energije. Pored toga mora postojati strategija smanjenja potražnje, tako da zaista trošimo manje energije. Zato je fokus na tehnologiju opasan. Još gore kad su u pitanju neka tehnička rješenja koja su malo više iz domena znanstvene fantastike: pomisao da postoji nekakav čarobni štapić kojim ćemo prigušiti sunce da se planet prestane grijati. To je izraz istog onog umišljenog svjetonazora koji je zapravo i doveo do problema.

Znači, nema borbe protiv klimatskih promjena bez borbe protiv kapitalizma?

Ja mislim da nema. Dugo smo pokušavali. Ali unutar zelenog pokreta još uvijek postoji jaka struja koja misli da će naći način da se krene naprijed a da to ne zasmeta onima na vlasti. Iskreno, mislim da je to loša strategija. Kad bi kapitalizam odgovarao većini, a klimatske promjene tu bile jedini problem, onda bi nam zapravo trebala strategija za zaštitu takvog kapitalizma, ako takva strategija postoji, u šta sumnjam. Činjenica je da stvari ne stoje tako. U ovom trenutku rašireno je shvaćanje da ovaj ekonomski sistem ne funkcionira čak ni po vlastitim kriterijima; to se vjeruje više no ikad u mom životu. Vodi se velika debata o neoliberalnom naslijeđu ogromne nejednakosti. Ljudi shvaćaju da je efikasnost zapravo smanjena politikama koje su je trebale povećati. Dakle, hitno je potreban novi ekonomski model, a ako pokret za klimatsku pravdu pokaže da je odgovaranje na klimatske promjene najbolja prilika za stvaranje pravednijeg ekonomskog sistema, to će otvoriti veći broj boljih radnih mjesta, veću socijalnu jednakost, brojnije i bolje socijalne usluge, javni prijevoz, sve ono što unapređuje svakodnevni život ljudi, a ljudi će biti spremni da se bore za te politike.

Problem je u tome što imamo neprijatelje, kompanije iz sektora fosilnih goriva koje se bjesomučno bore za svoje interese. Bore se sa žarom, kreativno, prljavo, rade šta god treba – samo da pobijede. A nasuprot im stoji neki mutni centar koji se zapravo i ne bori, jer nije siguran kakvi će biti rezultati. Ali ako uspijete spojiti ekonomsku pravdu i klimatsku akciju, stvorili ste zajednicu ljudi koji se bore za budućnost od koje će imati izravnu korist.

Jeste li optimistični?

Ne vidim ja ovo kao pitanje optimizma ili pesimizma. Svi se mi osjećamo pesimistično. Svako ko kaže da je siguran da ćemo pobijediti ili laže ili je lud. Ali predati se očaju u ovom trenutku predstavlja, u moralnom smislu, poziciju dostojnu svake osude. Previše je života na kocki. Ako ima ikakve šanse za nekakav drugi izlaz, onda postoji moralna odgovornost da se borimo kako bismo tu šansu povećali. Ne služim se jezikom optimizma da opišem tu poziciju, promatram je kao moralnu odgovornost. (...)

Preneseno sa: https://www.bastamag.net/Naomi-Klein-Climate-and-capitalism-Everything-can-change

Datum objavljivanja: 24/04/2015.