S engleskog prevela: M. Evtov

[…]

[S proljeća 2020. godine suočili smo se s mnogo više smrti.] Neki su umirali zbog COVIDa-19; neki zbog domino-efekta izazvanog COVIDom-19, neki iz sasvim drugih razloga. Zbrisani su milioni ljubavnih priča, osveta, susreta, dugova i projekata. Zajednički je imenilac svih ovih ugaslih života to što ih – zbog socijalnog distanciranja – nismo mogli dostojno obilježiti, a u međuvremenu ih je plima istorije naprosto izbrisala.

Kako da im, konačno, odamo počast?

Možda je do duha današnjeg vremena, budući se kamene ploče sad smatraju staromodnim, tek mnogi do danas stvoreni spomenici utjelovljuju prolaznost. Gradonačelnik Londona uskoro treba zasaditi drvo u Olimpijskom parku Queen Elizabeth u Istočnom Londonu, gdje će svakog proljeća cvjetati zajedno s 32 druga drveta (za svaki londonski distrikt po jedno). New York Times je svoju naslovnicu ispunio imenima mrtvih, Nijemci napravili svetišta od gorućih svijeća, a Indija memorijalnu web-stranicu. Ne znam da li bi Christian Boltanski svoju novu parišku izložbu nazvao spomenikom, ali se ta izložba sastoji od video-zapisa idiličnih scena kontaminiranih iznenadnim slikama masakra 20. stoljeća – užasa koji probijaju granice svijesti.

Paradoksalni je kvalitet pandemija u tome što nas sam opseg smrti prisiljava da postanemo svjesni vlastite smrtnosti, ali masovne smrti ipak teško možemo i pojmiti. Izvan našeg vlastitog kruga, masovna smrt tone u besmisao. A i čovječanstvo čini sve da se od njih oporavi relativno brzo, jer pandemije uništavaju ljude, ali ne i infrastrukturu – za razliku od ratova, koji uništavaju i jedno i drugo. Ljude zamjenjuju drugi ljudi. Osjećaj gubitka koji opstaje proizlazi iz gubitka pojedinaca koji su nam nezamjenjivi. A spomen-obilježja pokušavaju premostiti jaz između imena i brojeva, smisla i besmisla. Tjeraju nas da razmišljamo o svemu što je u trenu nestalo i nikad se neće vratiti.

Ali postoji još jedan aspekt pandemija koji bi spomenici trebali obilježiti – a to je njihov vječni povratak. Pandemije su i prolazne i vječne. Kad god pomislimo da smo pobijedili nevidljivog neprijatelja, zapravo počinje nova runda.

Jedan se takav spomenik već godinu dana planira u Montevideu (Urugvaj), a njegova izgradnja treba početi narednih mjeseci: plitka zdjela od betona i čelika, promjera gotovo 40 metara, koja [bez dna] visi nad Južnim Atlantikom. Posjetioci će spomeniku prilaziti s gradske plaže, a kroz središnju prazninu gledati uzburkano more, čiji će zvuk konkavna struktura pojačavati. U određenim klimatskim uslovima oni koji gledaju iz „civilizacije“ neće moći vidjeti tu konkavnu strukturu – ona se stapa s horizontom i s vremenom će oronuti pod uticajem atmosferskih prilika. Ideja koju izražava arhitekt Martín Gómez Platero: „Čovječanstvo nije centar ekosistema u kojem živimo, jer ćemo uvijek biti podređeni prirodi“.

Ljepota ovog „svjetskog spomenika“ u tome je što će on obilježiti sve pandemije – one koje proživljavamo, one koje smo zaboravili i one koje nas tek čekaju. Taj spomenik nas podsjeća na to da su i crni labudovi – nepredvidivi događaji s ekstremnim posljedicama – dio stvarnosti; te da je, kako pjeva John Lennon, život (a ponekad i smrt) ono što se događa dok mi planiramo nešto sasvim drugo.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 18/03/2021.