S engleskog prevela: M. Evtov

Ovo je prevod prvog govora Gabriela Borića, novog čileanskog predsjednika. Govor je uređen radi jasnoće. Prevod sa španskog: Margarita Rebolledo i Hernandezrae Lewis.

Narode Čilea, danas vam se prvi put obraćam kao predsjednik Republike, predsjednik svih nas koji živimo u ovoj zemlji koju toliko volimo – zemlji koja je mnogo propatila i koja nam je pružila mnogo radosti.

Hvala svima vama što ste mi ukazali ovu čast, svima koji nas gledate u svojim domovima diljem naše zemlje. Hvala i mojoj porodici, našem kabinetu, našim timovima, a lično zahvaljujem Irini.

Taj je Čile u samo nekoliko godina doživio zemljotrese, katastrofe, krize, preokrete, svjetsku pandemiju i kršenja ljudskih prava koja se kod nas nikad više neće ponoviti. Ali u tom Čileu mi se uvijek uspravimo, obrišemo suze, zajedno se smiješimo, zasučemo rukave i idemo dalje. Čileanci i Čileanke – mi uvijek idemo dalje.

Dok sam danas prelazio Plaza de la Constitución i ulazio u ovu palatu, Palacio de La Moneda, obuzeli su me duboki osjećaji i moram ih podijeliti s vama.

I želim da znate da nismo ovdje samo da popunjavamo pozicije i međusobno se tješimo, već da se dušom i tijelom posvetimo poboljšanju života u našoj zemlji.

Zemljaci, želim vam reći da sam putujući našom zemljom vidio vaša lica: lica staraca čije penzije nisu dovoljne za život zato što su neki odlučili da od socijalne pomoći naprave biznis; lica bolesnih čije porodice nemaju sredstava za njihovo liječenje.

Lica studenata u dugovima, lica seljana koji nemaju vode – zbog suše i krađe. Lica žena koje brinu o svojoj djeci s ASD-om [Spektar autističkih poremećaja] – srećem ih u svakom dijelu Čilea, žena koje brinu o članovima svojih porodica prikovanim za krevet, o bespomoćnim bebama. Lica onih koji i sad tragaju za svojim nestalima – za kojima nikad nećemo prestati tragati.

Lica rodno nekonformnih, odavno diskriminisanih i isključenih. Lica umjetnika koji ne mogu živjeti od svog rada jer kultura kod nas nije dovoljno cijenjena. Lica lidera zajednica koji se bore za pravo na dostojanstveno stanovanje u čileanskim poblaciones [sirotinjski gradovi]. Lica starosjedilaca lišenih svoje zemlje, ali nikada svoje istorije.

Lica ugušene srednje klase, lica djece u Nacionalnoj službi za brigu o mladima [SENAME/Servicio Nacional de Menores], lica najizolovanijih područja naše zemlje poput Magallanesa – odakle ja dolazim, lica onih koji žive u zaboravljenom siromaštvu.

Danas započinjemo period velikih izazova i ogromne odgovornosti. Ali ne krećemo od nule. Čile ima dugu istoriju, a današnji dan nas čini dijelom te istorije.

Započeti mandat ustavnog predsjednika Republike Čile znači postati dio istorije koja je veća od sviju nas, ali daje našoj viziji oblik, smisao i smjer.

[...]

Ovdje svud okolo odjekuju glasovi žena naše domovine koje su se diljem Čilea organizovale u odbrani prava čije su ostvarenje skupo plaćale. Od prava glasa do prava odlučivanja o vlastitom tijelu. [...]

Ali su zidovi ove palate svjedočili i užase nasilja i ugnjetavanja koje smo preživjeli – užasa koje nismo zaboravili niti ćemo ih ikad zaboraviti. Juče su ovuda, gdje danas govorimo, prolijetale rakete. To se nikad više ne smije ponoviti u našoj istoriji.

I sad se prisjećam dana koji mi leže na srcu, onih dana kad smo, zajedno s mnogima ovdje prisutnim i onima koji nas sad gledaju od kuće, marširali za dostojanstvenu budućnost.

Kuda smo to marširali, zemljaci? Kuda smo marširali?

Ova vlada neće biti kraj tog marša. Idemo dalje, a put će nesumnjivo biti dug i težak – ali danas nas nose snovi miliona ljudi, dajući našem cilju snagu da promjene koje zahtijeva društvo uvedemo u sigurnu luku.

Zemljaci, želio bih da ljudi iz Puchuncavíja i Coronela gledaju u budućnost znajući da im djeca neće odrastati u zagađenju – nešto tako bazično. Želio bih da radnici Lote prestanu živjeti u siromaštvu.

Želio bih da zajednice skupljača morskih algi i zanatskih ribara u pokrajini Cardenal Caro nastave svoje tradicionalne aktivnosti i da djeca [opštine] Alto Hospicio znaju da će i oni imati pristup dostojanstvenom smještaju.

Želio bih da se stanovnici Antofagaste, Maipúa, Hualpéna mirne duše vraćaju s posla i da imaju vremena za život sa svojim porodicama. Zato ćemo, kako smo se i obavezali, zagovarati četrdesetsatnu radnu sedmicu.

Želio bih da mladi ljudi s izolovanih ostrva Juan Fernández dobiju pristojnu školu u kojoj mogu učiti.

Moram vam reći da ćemo živjeti kroz izazovna i izuzetno složena vremena. Pandemija nastavlja svojim tokom, uz danak boli i gubitaka života koji će nas još dugo pratiti. Sigurno svi znate nekoga ko nas je napustio zbog pandemije.

Razmislimo na trenutak o onima koji su nas napustili. Razmislimo o bolu koji svaka porodica osjeća za one koji su otišli i nikad se neće vratiti. Moramo prigrliti jedni druge kao društvo, ponovo se voljeti, ponovo nasmijati.

Znamo i da privreda i dalje pati i da treba zemlju osoviti na noge, da raste i pravedno raspoređuje plodove tog rasta. Kad nema raspodjele bogatstva, kad je bogatstvo koncentrisano samo u rukama nekolicine, posljedice bivaju vrlo teške. Moramo preraspodijeliti bogatstvo koje proizvodi čileanski narod, koje proizvode oni koji žive u našoj zemlji.

Povrh svih ovih teškoća, znamo da uz njih imamo međunarodni kontekst u mnogim dijelovima svijeta obilježen nasiljem, a danas i ratom. U ovome želim biti vrlo jasan: Čile, naša zemlja, uvijek će podržavati poštovanje ljudskih prava, svuda i bez obzira na boju vlasti koja ih krši.

Izazovi su brojni: klimatska kriza, migracije, ekonomska globalizacija, energetska kriza, permanentno nasilje nad ženama i LGBT osobama. Moramo raditi zajedno s našim bratskim narodima, o čemu smo danas razgovarali s predsjednicima drugih zemalja.

Nikad više ne gledajmo jedni druge s visine ni s nepovjerenjem – čitava Latinska Amerika mora raditi zajedno da bismo zajedno napredovali.

Želim, kao predsjednik Čilea, da znate da naš kabinet i naši timovi neće zanemarivati probleme. Mi ćemo ih objašnjavati, mi ćemo o razlozima naših odluka razgovarati s vama, da biste i vi bili dio rješenja. To zahtijeva promjenu našeg odnosa s vlastima.

Da bi se to postiglo, mora postojati i reciprocitet. Šta mislim pod tim? Mislim da odnos s vlastima ne treba biti potrošački; da trebamo raditi zajedno i biti građani, i da ovo treba biti vlada naroda, vlada koju smatrate svojom – vlada cijelog čileanskog naroda.

Da bi se to postiglo, trebaćemo jedni drugima – vlada i opozicija, institucije i civilno društvo, društveni pokreti. Politička baza naše vlade je Apruebo Dignidad; pozdravljam i naše drugove koji su vrlo naporno radili za ovo, kao i stranke saveza Convergencia Progresista.

Želim da znate da ova vlada ne završava na svojim pristalicama. Ja ću biti predsjednik cijelog čileanskog naroda i uvijek ću slušati konstruktivne kritike i prijedloge onih koji misle drugačije od nas – njima će uvijek biti zagarantovana sloboda i pravo na neslaganje.

Kako sam ne jednom rekao, citirajući riječi rođene u žaru mobilizacije, u okupaciji škole u jednom dalekom poblaciónu u regiji bogu iza nogu (jer mi dolazimo iz [narodnih] mobilizacija): danas smo ovdje, ali nikad ne zaboravljamo odakle smo krenuli.

Idemo polako jer idemo daleko, i ne idemo sami, nego sa svima vama: muškarcima, ženama, momcima i djevojkama koji ste danas s nama na ovom trgu, ili nas pratite na ekranima u svojim domovima, možda mobilnim telefonima, možda ste u autobusu, možda nas pratite iz inostranstva i čeznete za svojim voljenim Čileom – bitno je, kako rekoh, da svi budete aktivan dio ovog procesa, jer ovo ne možemo sami.

Želio bih odavde sve vas pozvati da se jedni drugima pridružite u ovom zadatku. Krenimo zajedno putem nade i svi zajedno izgradimo promjenu ka zemlji dostojanstvenoj i pravednoj.

Kako sam istakao, posebnu pažnju ćemo obratiti na efekte koje je pandemija proizvela u zdravstvenom sistemu, na radnike koji su nas štitili i brinuli o nama i na liste čekanja koje porodicama stvaraju ogromnu muku.

Uvijek stavljajući zdravlje na prvo mjesto, nastavićemo s uspješnom strategijom vakcinacije koju je počela prethodna vlada. U tu svrhu ćemo implementirati i posebnu strategiju za rješavanje posljedica problema mentalnog zdravlja, jer je bitno i mentalno zdravlje.

Konkretno ćemo se fokusirati na obrazovanje, gdje je usljed neophodnog zatvaranja škola nastala velika praznina. Da bi se naša djeca mogla ponovo sastati, moramo ponovno otvoriti škole – osiguravajući, naravno, sve sigurnosne mjere koje to omogućuju.

Želimo da ponovo rastu mala i srednja preduzeća koja stvaraju vrijednost. Želimo stati na kraj zloupotrebama koje su se onako nepravedno dešavale i izazvale pravedno ogorčenje našeg naroda, i želimo nastaviti s ostvarivanjem dobrih prošlih ideja o dostojanstvenom zapošljavanju.

Jasno nam je i da danas u Čileu milioni žive u strahu; to ne možemo zanemariti.

Problem kriminala ćemo rješavati iz korijena – tako što ćemo se uhvatiti u koštac s društvenom nejednakošću, te reformirajući policiju tako da se njeno prisustvo osigura tamo gdje je najpotrebnije, da se povećaju efikasnost istraga i fokus na kriminalne i organizacije za trgovinu drogom koje uništavaju naše kvartove. Onima koji su zločin učinili uobičajenim i koji vjeruju da mogu živjeti nekažnjeno, poručujem: suočićemo vas s društvenom zajednicom.

Moramo popraviti i rane nastale nakon društvenog ustanka. Zato smo juče povukli tužbe podnesene na osnovu državnog Zakona o unutrašnjoj sigurnosti [protiv političkih zatvorenika nakon pobune 2019. godine] jer smo uvjereni da se, kao narod Čilea, moramo ponovo okupiti. Intenzivno ćemo raditi na tome; o tome smo razgovarali i s porodicama tih zatvorenika.

Stanovnicima Colchanea, Iquiquea, Antofagaste, San Pedra, želim reći da neće biti sami, kao ni stanovnici Arice.

I na jugu imamo problem. Nekoć se govorilo o pacifikaciji regije Araucanía – što je grub i nepravedan izraz. Kasnije su to neki nazivali mapučeskim konfliktom. To nije mapučeski konflikt, nego konflikt između čileanske države i jednog naroda koji ima pravo na postojanje. Nasilje tu nije rješenje, niti će ikada biti.

Neumorno ćemo raditi na obnovi povjerenja nakon tolikih decenija zlostavljanja i oduzimanja zemlje. Cilj će nam biti priznanje postojanja naroda, sa svim što to podrazumijeva, a put će nam biti dijalog, mir, prava i empatija sa svim žrtvama – da, svim žrtvama. Njegujmo reciprocitet, ne doživljavajmo jedni druge kao neprijatelje. Moramo se ponovo ujediniti.

I u ovoj prvoj godini mandata dali smo sebi zadatak da podržimo ustavni proces za koji smo se toliko borili. Svesrdno ćemo podržati rad Konvencije.

Pozivam vas da jedni druge slušate dobronamjerno, bez karikiranja. Hajde da ovo shvatimo ozbiljno, sa svih strana. Kažem i sebi: slušajmo dobronamjerno, da izlazni plebiscit [za novi Ustav] bude mjesto susreta, a ne podjela, i da zajedno s narodom potpišemo ovdje, prvi put u istoriji Čilea, demokratski i egalitaran Ustav, uz učešće svih naših naroda.

Čileanci i Čileanke: oči svijeta su uprte u nas. Siguran sam da svijet s nadom gleda šta se dešava u Čileu.

Imamo priliku da izgradimo pravednije društvo i siguran sam da ćemo dorasti ovom demokratskom procesu o kojem je odlučivala ogromna većina naroda. Hajde da ponovimo ovaj rezultat.

Čileanci i Čileanke, sa skromnošću i punom sviješću o poteškoćama preuzimam danas mandat koji ste mi povjerili. Činim to uvjeren da samo kolektivnom izgradnjom dostojanstvenijeg društva možemo postići bolji život za sve.

Znam da će nas narod Čilea za četiri godine suditi po našim djelima, a ne po našim riječima, i da, kako reče jedan stari pjesnik, pridjev, kad ne daje život, ubija. Danas je bilo potrebno govoriti; sutra se svi zajedno moramo baciti na posao.

Kako je prije skoro pedeset godina predvidio Salvador Allende, evo nas ponovo ovdje, zemljaci, otvaramo slobodnim muškarcima i slobodnim ženama široke puteve kojima mogu kročiti ka izgradnji boljeg društva.

Idemo dalje. Živio Čile!

IZVOR: Jacobin

Objavljeno: 18/03/2022.