Čemu vodi sistemska nebriga, kod nas najbolje pokazuje slučaj sarajevskog vodovoda. Da li će na kraju te priče stajati privatizacija u obliku npr. javno-privatnog partnerstva o kojem i nove kantonalne vlasti sve češće govore? Na to, uz programe i politike stranaka u vlasti, ukazuje i zloslutna vijest o pojavi konsaltinga PriceWaterhouseCoopers u ovom dijelu svijeta, inače firme poznate po favorizovanju privatnog vlasništva u komunalnom sektoru – s katastrofalnim posljedicama.
Piše: Belkacem Bellaroussi
S francuskog prevela: M. Evtov
Još je svježe sjećanje na urušavanje zgrade u Marseju od prije nekoliko sedmica, a ovog vikenda realnost stambenih uslova u velikim gradovima Francuske pokazuje svoje pravo lice u Parizu. U subotu ujutro, kada su pariški vatrogasci pozvani zbog curenja plina na adresu u ulici Trévise 5, u 9. arondismanu, zgradu je uništavala vrlo nasilna eksplozija, protresavši je do temelja, pretvorivši u prah okolne izloge i automobile, usmrtivši četvoro i ranivši oko pedesetoro.
Iako Gaz Réseau Distribution France/GRDF, podružnica ENGIE-a čiji je glavni dioničar (još uvijek) država, smatra da je „prerano za utvrđivanje uzroka te nesreće“, nameću se brojna pitanja, posebno s obzirom na podudarnost događaja u Marseju i ovog pariškog u subotu 12. januara. Uostalom, hipotezu o eksploziji usljed curenja gasa iznijeli su vatrogasci i istražitelji, ukazujući na kvalitet infrastrukture kao na mogući uzrok.
Na to je u subotu uveče ukazao Alexandre Vesperini, nezavisni desničarski predstavnik 6. okruga. Prema njegovim riječima, pariška gasna mreža nalazi se „u stanju krajnje zapuštenosti“. Em je stara em je sistem signalizacije loš. Prema njegovim riječima, ovo je nalaz vatrogasaca, koji su se najprije odazvali na poziv povodom ovog problema, te načelnika okruga kojima je to „noćna mora“. Obnova mreže navodno je previše spora da bi se izbjegle katastrofe koje će se ponoviti ukoliko podružnica firme ENGIE, koja posjeduje 100% dionica GRDF-a, ne preduzme hitne mjere.
GRDF je smjesta odbacio optužbe za „sporu“ obnovu mreže, u Parizu duge 1944 km, navodeći da svake godine obnovi 40 km mreže i u nju uloži 50 miliona eura.
Mnogi, međutim, smatraju da to nije dovoljno i da treba učiniti daleko više. U tom kontekstu, i uprkos mnogostrukosti aktera zaduženih za probleme pariške plinske mreže, teško je ne uočiti veliku odgovornost ENGIE-a i privatizacije koja vreba.
Prošlog ljeta je štrajk dotad neviđenih razmjera (a bez neke naročite priče u medijima) pogodio podružnice Enedis-a (bivši ERDF), zadužene za distribuciju električne energije, kao i GRDF. Ovi štrajkovi bili su dio zahtjeva sindikata da energetski sektor ostane u javnom vlasništvu.
Uprkos svemu, Narodna skupština je u okviru zakona PACTE (Plan d'Action pour la Croissance et la Transformation des Entreprises) usvojenog septembra prošle godine, odobrila privatizaciju lutrije Francuske i pariškog aerodroma, pa i ovlaštenje da udio Države u kapitalu ENGIE-a padne ispod praga od 33%.
Drugim riječima, samo je pitanje vremena kad će se država – zarad finansiranja duga – potpuno ili djelimično povući iz ove strateške skupine energetskog sektora (treće po veličini u svijetu), otvarajući ENGIE-u put za nekontrolisano podizanje cijena na račun ulaganja u električnu i plinsku mrežu.
Čak i prije ove privatizacije, ENGIE se u ovoj utrci istakao pokušajem utaje poreza u Luksemburgu, što je Evropska komisija ustanovila juna 2018. godine.
To da se država odvaja od ENGIE-a nakon ovakve tragedije, znači, dakle, ne samo da bježi od odgovornosti u kontroli i finansiranju misije komunalnih preduzeća za distribuciju struje i gasa, nego i da sve više pruža legitimitet neobuzdanoj potrazi za profitom kompanija koje bi trebale biti potpuno nacionalizovane.
Preneseno sa: Révolution Permanente
Datum objave: 14/01/2019.