S engleskog prevela: M. Evtov
 

Kad smo pisale članak Čiji oporavak?: Recepti međunarodnih finansijskih institucija za države nakon rata (Whose Recovery?: IFI Prescriptions for Postwar States), imale smo na umu oporavak od rata, a ne oporavak od pandemije. Ali je sad – nakon 18 mjeseci COVIDa-19 – frapantno u kojoj su mjeri naše teze primjenjive na potrebu oporavka od globalne krize COVID-a.

Slično mnogim ratovima, pandemija je izazvala ogromne ekonomske teškoće za bezbroj pojedinaca i porodica, naročito u društveno-ekonomski marginalizovanim grupama. A istovremeno je imala razorne učinke na ekonomije mnogih zemalja, posebno onih već opterećenih poremećajima usljed dominacije kolonijalnih razvojnih modela, ogromnim iznosima nelegitimnog duga [po nekim teorijama, ukoliko je dug države nastao zaduživanjem tokom vladavine diktatora ili druge vrste nelegalnog režima, država se ne bi smjela teretiti, odnosno bi dug trebalo otpisati, op.ur.] i nametnutim mjerama štednje koje su smanjile obim javnih usluga i socijalne zaštite. A te se zemlje, slično onima koje su izašle iz oružanog sukoba, sada suočavaju s ogromnim pritiscima da pokrenu intenzivne programe ekonomskog oporavka.

Šta treba da se oporavi – sistem ili ljudi?

U svom članku smo tvrdile da je „ekonomski oporavak“ izrazito problematičan pojam, te da se poslijeratni ekonomski oporavak može shvatiti na dva vrlo različita načina. Kada države i multilateralne organizacije (kakve su međunarodne finansijske institucije) koriste izraz poslijeratni „oporavak ekonomije“, obično misle na oporavak ekonomskog sistema mjeren rastom BDP-a.

Međutim, poslijeratni „ekonomski oporavak” izgleda kao nešto sasvim drugačije ako ideji ekonomskog oporavka pristupite pitajući „šta je ljudima potrebno za oporavak od rata?“ i „koje su ekonomske dimenzije podmirivanja tih potreba?“.

„Ekonomski oporavak” funkcioniše kao apstrakcija kojom se prikriva činjenica da oporavak ekonomskog sistema ne samo da ne uspijeva odgovoriti na stvarne potrebe stvarnih ljudi, nego ih aktivno potkopava. Politike usmjerene na oporavak ekonomskog sistema temelje se na lažnim pretpostavkama da će stvoreno bogatstvo „kapati“ donjim društvenim slojevima, da će „ plima rasta podići sve brodove“, da povećanje BDP-a znači zdravo i sretno stanovništvo, te na drugim neoliberalnim mitovima.

Naš članak je istraživao jedan od stubova strategije ekonomskog oporavka koja se fokusira na oporavak ekonomskog sistema: eksploataciju prirodnih resursa za izvoz. Taj članak razotkriva kako, u mnogim poslijeratnim zemljama, ekonomija utemeljena na ekstraktivizmu, tj. eksploataciji i izvozu prirodnih resursa (npr. drvo, agrogoriva i minerali velike vrijednosti) ne samo da nije osmišljena da zadovolji poslijeratne potrebe društvenog i fizičkog oporavka ili poboljšanja fizičke i ekonomske sigurnosti građana dotične zemlje, nego te potrebe aktivno potkopava. Potkopava ih tako što ljude lišava zemljišta, uništava sredstva za život, narušava sigurnost hrane, truje i zagađuje lokalne ekosisteme, te dovodi do fatalne nesigurnosti golih života onih koji pokušavaju odbraniti zemlju od koje žive. Čineći to, ekstraktivizam pogoršava nejednakosti, marginalizaciju i isključenje pojedinih grupa, što prvenstveno hrani društvene sukobe – pa i sam rat, te uzrokuje degradaciju i uništavanje zemlje i vode od kojih zavisi sve živo.

Ignorisana ekonomija neplaćenog rada

Kako tvrdimo u svom članku, da bi se shvatilo kako politika poslijeratnog ekonomskog oporavka međunarodnih finansijskih institucija može biti toliko oprečna stvarnom poslijeratnom oporavku cijelog društva, ključno je uvidjeti rodne pretpostavke ugrađene u neoklasičnu ekonomiju. Neoklasična ekonomija ima vrlo ograničeno poimanje ekonomske aktivnosti koje isključuje razne vidove privređivanja. U njenim idejama o maksimizaciji efikasnosti i rasta BDP-a nedostaje skrbnički rad, reproduktivni i egzistencijalni rad i drugi vidovi rada izvan formalnog tržišta ekonomije, kao i rad i vrijednost ekosistema. Istovremeno se sve to na neki način obezvređuje a istovremeno pretpostavlja da će svakako uvijek postojati, pa se ignoriše.

Kao rezultat svega ovoga, ekonomske institucije mogu natjerati poslijeratne države da svoju ekonomiju strukturiraju u korist ekstraktivnih korporacija – kroz, na primjer, nisku stopu poreza na dobit – pri tome ignorišući posljedično povećano opterećenje žena (koje društvo drži dužnim da osiguraju reproduktivni, skrbnički i egzistencijalni rad kad ih ne osigurava država) i ne računajući ta opterećenja kao ekonomsku štetu za žene ili sam ekonomski sistem.

Slično tome, ekonomske institucije zanemaruju i troškove degradacije okoliša, toksičnog zagađenja i klimatskih poremećaja koji su posljedica prekomjerne eksploatacije prirodnih resursa. Od korporacija se ne traži da snose ove troškove – oni ne ulaze u neoklasični obračun efikasnosti a ni u mjerenja poput BDP-a; to su „eksternalije“. A budući da u računicu svakako ne ulazi ni skrbnički, egzistencijalni i hraniteljski rad žena i siromašnih, potpuno se prenebregava činjenica da ti ekološki troškovi i taj njihov rad čine znatno tegobnijim i sada i u dalekoj budućnosti. Posljedica je produbljivanje rodnih i drugih povezanih nejednakosti, čime se ugrožava znatan dio stanovništva i umanjuju izgledi za održivi mir. To i demonstriramo u našem članku u tri poslijeratna konteksta na tri različita kontinenta: iskopavanje zlata i nikla u Gvatemali; agrobiznis u Liberiji i iskopavanje bakra na ostrvu Bougainville.

Nije li vrijeme da mijenjamo recept?

Alarmantno je da sad pandemija COVID-a dovodi do intenziviranja ekstraktivizma. Ekonomije osakaćene COVID-om trpe iste vrste finansijskih pritisaka kao i ekonomije poslijeratnih država, a najdostupniji put do „ekonomskog oporavka“ (onaj koji podržavaju u krugovima globalnih kapitalističkih institucija) predstavljaju eksploatacija i izvoz prirodnih resursa. Što će reći ekstrakcija prirodnog bogatstva radi oporavka ekonomskog sistema, a ne radi oporavka ljudi, njihovih egzistencija i ekosistema od kojih zavise njihovo zdravlje i egzistencija.

Iako Međuvladin panel o klimatskim promjenama (eng. IPCC) upozorava da je za čovječanstvo kucnuo zadnji čas, pa se čak i sve više uviđa potreba za transformacijom ekonomskog sistema, unutar država i multilateralnih institucija previše ih ostaje uvjereno da se moraju fokusirati na „ponovno pokretanje naših ekonomija“ u potpuno istom eksploatacijskom kalupu.

Za pandemiju važi isto ono što važi za rat: moramo napustiti pristup koji „ekonomski oporavak“ definiše kao oporavak ekonomskog sistema. Umjesto da se oslanjamo na ekstrakciju i izvoz resursa da bismo potakli oporavak ekonomskog sistema koji nagrađuje samo nekolicinu, moramo se fokusirati na stvarni oporavak. Šta bi to značilo? Ne nedostaje feminističkih glasova koji govore o promjenama neophodnim u našem ekonomskom sistemu. Za početak, cilj rasta treba zamijeniti ciljem ljudske i planetarne dobrobiti i uvesti mjere koje obuhvataju taj cilj. Nakon toga slijedi očigledan korak vrednovanja i nagrađivanja njegovatelja, te masovnog ulaganja u infrastrukturu skrbi. S obzirom na to da su to poslovi od ogromne vrijednosti za društvo, prijeko potrebni, čije obavljanje vrijedi truda (ako radnici imaju dovoljno sredstava) i ne uništavaju planetu, ovo bi bila strategija od očite koristi kako u poslijeratnom tako i u postpandemijskom kontekstu.

Mnogi su objašnjavali mogućnosti koje pandemija, koliko god užasna, pruža čovječanstvu da zastane, resetuje se i izgradi novo [umjesto da obnavlja poboljšano staro - aluzija na slogane koji prate ekonomski program nove administracije SAD-a, op.ur.] – iako postoje brojne moćne sile koje sve napore usmjeravaju na ponovnu izgradnju unutar ekonomskog modela koji nas je i doveo do katastrofalne sadašnjosti. No, baš kao što je pandemija otvorila prostor za osporavanje tog modela, trebali bismo isti taj prostor vidjeti i u poslijeratnim kontekstima. Iako se zemlje poslije rata suočavaju s ogromnim izazovima, taj trenutak takođe otvara niz mogućnosti.

Iako nakon rata postoje ogromne potrebe za iscjeljenjem, popravkom i transformacijom, razdoblje neposredno nakon političkog rješenja ratnog sukoba takođe je trenutak velikog potencijala: pristižu velike količine vanjske podrške, izrađuju se ustavi, (ponovo) gradi infrastruktura, rade se ekonomski planovi, uspostavljaju društveni, politički i ekonomski aranžmani koji će strukturirati poslijeratno društvo. Naš članak, kao i naš širi istraživački projekat, oslanja se na neke od centralnih ideja feminističkog ekonomskog i ekološkog mišljenja da bi ukazao na to kako se te mogućnosti mogu iskoristiti za potpomaganje istinskog oporavka, oporavka života ljudi i prirodnog svijeta od kojeg ljudi zavise, te za izgradnju mira održivog i za ljude i za planetu. Nakon pandemije je važnost takvog oporavka dalekosežnija no ikad; s obzirom na klimatsku krizu, hitnost ne može biti veća.

IZVOR: Progress in Political Economy Sydney

Objavljeno: 12/10/2021.