S engleskog prevela: M. Evtov

Gary: Za početak bih da steknemo osjećaj otkud tebe takvog. Rođen si 1962. godine, u Paddingtonu, jedno si od petoro djece roditelja Iraca koji su ovamo došli tokom rata. To znači da ti je sedam godina kad počne sukob u Sjevernoj Irskoj, dvanaestak kad rudari sruše vladu, sedamnaest kad nastupi Thatcherka i taman izlaziš iz tinejdžerskih godina kad bude izabran Bobby Sands i kada Brixton gori u plamenu...

Mick: … Pa nisam ja sve to uradio!

Gary: … A kad čitaš Daily Mail, ne bi se reklo da nisi… Ali idemo dalje – reci nam nešto o formativnim trenucima svoje karijere i života.

Mick: Sve to djeluje kao davno prošlo vrijeme. Vodeća priča 1978. godine – a nekima je teško povjerovati da se 1978. stvarno dogodila – bio je punk rock i sva tadašnja muzička kretanja – blaženi kraj progresivnog rocka…

Gary: Bio si punk roker?

Mick: Ne, bio sam ono što su zvali New Waver. Nosili smo englezerice, leviske i tene Dunlop Green Flash – ljudi na rubu punka, nedovoljno hrabri da se zbog ofarbane kose i probušenih ušiju suoče sa svojim mamama. Pa smo umjesto toga samo pili puno piva i slušali sumnjive bendove.
Odrastao sam u usko povezanoj zajednici. Živjeli smo u naselju opštinskih zgrada u Paddingtonu – otmjeni to zovu Mala Venecija, to je s one druge strane kanala, mi smo bili na južnoj strani. Mislim da je to bilo stvarno lijepo opštinsko imanje. Ako ga sad pogledate, puno je zelenila, puno drveća. I to je bio odgoj od reda. Jer smo tada imali potpunu zaposlenost. Svi su imali posao – i zapravo si mogao imati i više od jednog posla ako si htio. I ljudi su djelovali malo bezbrižnije. Bilo im je jako drago što su tu preseljeni, što je sasvim razumljivo ako znate kakav je tih dana bio Paddington, odnosno Zapadni London – to se može vidjeti u filmu Plava svjetiljka – i kakvi su tu bili stanovi, a kakve sirotinjske četvrti.

Prvi političari kojih se sjećam bili su Wilson i Healey i svi oni likovi iz 1970ih, a sindikati su bili neodvojivi dio onoga što smo mi bili. Bili su dosta važni i dinamični ljudi u našem društvu i činilo se da u društvu ima više ravnoteže, činilo se da stvari napreduju, usprkos svim problemima. Događali su se ratovi, uključujući Vijetnamski, i borbe za nacionalno oslobođenje u onome što smo nazivali Treći svijet. I to okruženje sam smatrao, kao klinac, vrlo poticajnim. Od malena sam bio ovisnik o televiziji. Moja supruga bi vjerojatno rekla da sam to i sad, jer kad god sjednem, sjednem pred TV i – zaspim. U našoj se kući jako puno razgovaralo o aktuelnim temama – ne samo o kulturi slavnih i o trivijalnostima, nego o tome što se događa svuda oko nas. I činilo se da je 1960ih i 1970ih postojao ogroman broj istorijskih događaja, i u zemlji i u inostanstvu. Kolonije su se odcjepljivale i, kako rekoh, vodile se borbe za oslobođenje – i to ne samo u britanskoj, nego i u francuskoj imperiji. I SAD su se progurale u prvi plan, a isto tako i Sovjetski Savez i Istočni blok. Sve se to događalo, čovjek nije mogao da ne bude stimulisan, bez obzira na to kakav stav ima. Mislim da je to bilo vrlo zanimljivo odrastanje. Biće da sam ja jedan od rijetkih koji se još uvijek sjećaju imena tadašnjih sindikalnih vođa – Vic Feather, Jack Jones… Mislio sam da su ti ljudi jako važni.

Gary: Je li te tu nešto ponukalo da budeš baš sindikalista, a ne neka druga vrsta političara, ili socijalni radnik, ili nešto deseto?

Mick: Pa, kad sam sa šesnaest godina završio školu, šegrtovao sam kao električar. U jednoj tvornici gdje smo izrađivali mašine – nekad smo izrađivali stvari i izvozili ih u druge zemlje. Sjećaš se tih vremena? Elem, mi smo tamo ručno izrađivali stvari, pa ih prodavali u inostranstvo da bismo pomogli privredi... Ubrzo nakon toga, početkom 1980ih, veliki se dio britanske proizvodnje počinje gasiti, ali je Zapadni London, gdje sam u to vrijeme živio, bio pun inženjeringa – Park Royal, Great West Road, sve su to bili inženjerski i proizvodni pogoni. Tako da je cijela ta zajednica znala šta znače radnički predstavnici, ili sindikalci – ljudi su sve to instinktivno znali.

A uz tvornice su nastajale društvene ustanove, društveni klubovi, sportski klubovi, socijalni klubovi, sve vrste aktivnosti. Pa mi je bilo skroz prirodno kad sam vidio da tamo gdje radim u stvari postoji tzv. zatvorena radnja. Tamo je bilo pet sindikata – sindikati štampara, sindikati inženjera i sindikat električara, u koji sam se i ja učlanio.

Ali sindikat električara me onda nije primio – cijelu godinu dana. Rekli su: „Moraš završiti probni rad. U sindikat ćeš biti primljen kad počneš s obukom za električare.“ Eh, kad bismo danas mogli tako reći: „Puni smo, nećeš u sindikat dok se ne kvalifikuješ do određene razine“. Sad ih pokušavamo ubaciti kako god.

U to vrijeme je sindikat električara bio najdesničarskiji sindikat u državi, ali kad dođeš na drugo radno mjesto, i najdesničarskiji električar bi te odmah upitao „Gdje ti je sindikalna iskaznica?“ Čak ni električar koji glasa za torijevce ne bi prihvatio da se električar može biti bez sindikalne iskaznice električara. A tako je bilo i u slučaju drugih zanata, ne bi te tek tako primili na posao. Takav je bio stav.

Gary: Bi li volio da opet bude tako?

Mick: Naravno da bih volio da svakom radniku bude prirodno i instinktivno da kaže „moram biti u sindikatu“. Volio bih da ljudi hoće u sindikate zbog svega što sindikati čine. Mislim da smo sad previše dugo koncentrisani na prodaju osiguranja i svih drugih vrsta pogodnosti – tzv. servisni model rješavanja pritužbi članova, a bez direktnog pritiska na poslodavce. Zapravo bismo trebali pokušavati dominirati radnim mjestom. Na lokalnom radnom mjestu, bilo da se radi o bolničkom odjelu, trgovini ili komunalnoj kanalizaciji, sindikalci ili radnički predstavnici trebaju nastojati da dominiraju tim radnim mjestom – u pozitivnom smislu, tako da balansiramo ono što radi poslodavac. A toga se u svakoj kompaniji nakupi, i u cijeloj branši, valja parirati korporacijama.

To nije dovoljno dobro. Svakim radnim mjestom u Britaniji moramo dominirati kao aktivna snaga za radne ljude. Volio bih da opet bude tako.

Gary: Rekao si da si ovisnik o TV-u, a sad su mnogi navikli da tu odnedavno vide – tebe; ponekad si u mogućnosti da izložiš slučaj, a ponekad se zatekneš u nečemu što izgleda kao prilično bizarna interakcija s nekima od mojih bivših kolega. Stvarno imaš zanimljiv stil – ne paničariš – i to funkcioniše. Zanima me – jesi li imao medijsku obuku?

Mick: Ne! Vikanje na braću tokom pijanki po Zapadnom Londonu – to mi je bila obuka. Ali te sindikalni pokret itekako obučava.

Dakle, ne, nisam imao nikakav trening. Ja bih na takvom treningu potpuno podbacio već u prvih par minuta. Ako mi se postavi pitanje, ja na njega odgovorim – ako je pitanje smisleno, ja pošteno odgovorim. Ali ako je besmisleno, ja to i kažem – tako sam navikao.

Gary: Lijepo si me upozorio! Dakle, živimo u vrlo specifičnom vremenu. Vlada namjerava uvesti drakonske zakone da bi obuzdala sindikate – planira podići ionako visoke pragove za glasanje i uvesti zakone kojima se i tokom štrajkova jamče minimalne usluge – a ako se provede, to bi uticalo na mnoge radnike koji planiraju ili učestvuju u industrijskim akcijama. Kako planirate na to odgovoriti?

Mick: Pa, sigurno nećemo pobjeći. Za akciju koja je u toku imamo važeća ovlaštenja, a biće još glasačkih listića. Trenutno i drugi sindikati provode izbore. Dok se zakon ne promijeni, spor ćemo voditi na bazi ovog postojećeg. Kakav god zakon usvoje u parlamentu, prvo ćemo vidjeti krši li zakonodavstvo o ljudskim pravima ili međunarodno radno pravo, i osporićemo ga kad god budemo mogli.

Tako da ćemo odgovoriti kako god možemo. No, ono što moramo učiniti na terenu – uključujući tu i sferu društvenih medija – nije samo da pitamo kako ćemo odgovoriti kao radnička klasa, nego, osim toga, kako ćemo odgovoriti kao država, stanovništvo kome je stalo do građanskih sloboda i ljudskih prava. Sljedeće sedmice pozivamo TUC [Savez britanskih sindikata] da pokrenemo kampanju. Moraju se razvijati akcije koje se već pokreću u zajednicama.

Ali ne mogu ja imati sve odgovore i ne može RMT imati sve odgovore. Ima nas 82.000 – mada mnogi misle da smo puno veći. Sad u borbu moraju ući veliki opšti sindikati – oni anonimni, za koje ljudi ne znaju, poput USDAW-a i Unisona – koji imaju ogromnu imovinu i golema materijalna sredstva.

(nastaviće se...)

IZVOR: Lawrence Wishart

Objavljeno: 06/12/2022.