S engleskog prevela: M. Evtov

Katastrofa izazvana koronavirusom pokazuje da su nam politički protesti potrebniji nego ikad. Desetine miliona ljudi (SAD) sjede kod kuće čekajući mršavu finansijsku pomoć koja im možda stigne tek u augustu. Bezbroj ljudi danima zbunjeno telefonira [...] ali često ipak ne uspijeva doći do naknada za nezaposlene. Banke hrane primaju sve manje donacija, a potrebe su sve veće. Nestručnom reakcijom savezne vlade usporeni dolazak pomoći prisiljava ljude da se ne pridržavaju propisane „socijalne distance“ nužne za sprečavanje širenja virusa.

U normalnim okolnostima bi ovako bezobzirna nepažnja vlasti izazvala proteste. Ali okolnosti su daleko od normalnih i javni protesti gotovo nemogući.

Šta možemo učiniti kada se čini da ne možemo učiniti ništa?

Ključne odgovore već smo dobili – od običnih ljudi. Najneposrednije odgovore daju oni koji nastavljaju raditi ili zato što nemaju izbora ili zato što se njihovi poslovi, iako slabo plaćeni, sad smatraju ključnim. Ti ljudi protestima nastoje osigurati određenu mjeru zaštite na radu: nabavkom opreme i/ili promjenom radnih procesa.

Neke od ovih radničkih protesta preduzeli su radnici „ekonomije honorarnih poslova“ (Gig economy) – recimo vozači privatnih automobila angažovani u taksi službama (ridesharing) i profesionalni kupci/dostavljači prehrambenih proizvoda. Radnici Instacarta, službe za dostavu namirnica, započeli su štrajk tražeći da im tvrtka osigura sredstva za čišćenje i dezinfekcijske maramice. Honorarni radnici nisu zaposlenici i često nemaju ni osnovnu zaštitu na radu – što može izazvati i smrtonosne posljedice; to što ugovorni radnici nemaju bolovanje ni plaćene slobodne dane ne ugrožava samo njihovo, nego i javno zdravlje.

Osnovni interesi radnika zanemaruju se na svim radnim mjestima, a ne samo u slučaju najviše marginalizovanih. Radnici prodavnica prehrambenih proizvoda morali su zahtijevati zaštitu i dodatak za rad u opasnim uslovima, a u Michiganu su neki radnici automobilske industrije napustili posao jer u fabrici nije bilo tople vode za pranje ruku. Radnici skladišta Amazona žalili su se da uprava nije izvršila odgovarajuću dezinfekciju objekata u kojima su radili radnici za koje se ustanovilo da su zaraženi koronavirusom. U Birminghamu (Alabama) su vozači odbili ući u autobuse dok se ne uvedu mjere zaštite.

Ovi slučajevi pokazuju da, čak i uslijed neviđene blokade, obični radnici i dalje imaju izvanrednu polugu kad je njihov rad presudan za održavanje osnovnih funkcija u društvu. Tako je i inače, ali danas je to daleko vidljivije. Ta poluga je još značajnija kad je radnici koriste za dobro čitavog društva.

Tako je bilo i kad su prošlog mjeseca sindikalisti organizovali protest ispred sjedišta General Electric Company (GE) zahtijevajući da GE, umjesto što ih otpušta, vrati na radna mjesta, a da postrojenja reorganizuje za proizvodnju respiratora, očajnički potrebnih širom zemlje. Radnici su protestovali u tišini, stajali i hodali održavajući udaljenost od sva metra.

Društvenu svrhu ispunjavaju čak i radnici koji protestuju zbog vlastitih radnih uslova, što se posebno odnosi na medicinske sestre i ljekare koji koriste društvene medije i druga sredstva da ukažu na stravičan nedostatak respiratora i lične zaštitne opreme. Što ih očito može koštati i posla. Tako je dobio otkaz dr. Ming Lin, ljekar klinike urgentne medicine u jednoj bolnici blizu Sijetla – nakon što je objavio kakav nedostatak zaštitne opreme tamo vlada. [Protestovati] informisanjem javnosti o nehigijenskim uslovima rada samo je po sebi rad za dobro društva.

Duh solidarnosti

U ovu vrstu akcije ugrađen je duh solidarnosti neophodan za pojavu svakog smislenog društvenog pokreta. Solidarnost koja uključuje ličnu žrtvu za dobrobit drugih i preuzimanje tuđe borbe koja nas se ne tiče direktno ili trenutno, ukazuje na visok potencijal za društvenu transformaciju.

Ima još ovakvih primjera: organizovano širenje mreža uzajamne pomoći u cijeloj zemlji, gdje ljudi mobiliziraju resurse potrebne za opstanak, recimo isporuku namirnica, pripremu obroka i izradu maski. (Što je drugačije od dobrotvornih organizacija koje novac i robe doniraju u ime drugih ljudi.) Jedna inicijativa u New Hampshireu čak osigurava lijekove onima koji se liječe od heroinske zavisnosti. U New Yorku su organizatori uzajamne pomoći prikupljali novac za sapun zatvorenicima, koji su zbog pretrpanosti zatvora posebno izloženi koronavirusu.

Možda je najpoznatiji primjer uzajamne pomoći onaj kad je partija Black Panther kasnih 1960ih i 1970ih osiguravala besplatan doručak i besplatne zdravstvene klinike za radničku klasu crnačkih zajednica. A nakon uragana Sandy su raspršeni organizatori pokreta Occupy Wall Street koordinirali stotine volontera i stvorili „distribucijske centre“ kroz koje su 'zarobljenima' isporučivali sve vrste zaliha. Tako se desilo i u New Orleansu nakon uragana Katrina.

Ove inicijative ne funkcionišu kao zamjena državne pomoći. Uzajamna pomoć zadovoljava najhitnije potrebe istorijski obespravljenih grupa stanovništva onda kad kašnjenje/izostajanje državne intervencije prijeti smrtonosnim posljedicama. Ove važne geste solidarnosti nose potencijal za uspostavljanje veza među različitim skupinama i njihov zajednički rad, što bi moglo biti značajno za kasnije organizovanje. Mariame Kaba, organizatorica uzajamne pomoći, tvrdi da ova djelatnost „predstavlja temelj buduće političke akcije“.

Naravno, i dalje čekamo koordiniranu organizaciju. Mjere federalne vlade daju prioritet oporavku korporativnog sektora, a ne opštoj dobrobiti; opasnost od siromaštva i gladi neće sama od sebe natjerati Kongres [da promijeni prioritete]. Možda to može samo intenzivan pritisak javnosti.

Protestovati kreativno

Stvaranju političkog pritiska [...] treba pristupiti kreativno – što samo po sebi ne predstavlja nikakvu jedinstvenost. I dosad su razni pokreti (u SAD-u i svuda u svijetu) morali prebroditi niz prepreka – od straha do samog zakona.

Kad su 1936. godine radnici automobilske industrije u Flintu (Michigan) pokušali primorati General Motors da prizna njihov sindikat, okupirali su tvornicu, a kompanija im je u znak odmazde isključila grijanje – usred zime! Ali radnici su na to otvorili prozore, izlažući hladnoći i opremu čitavog postrojenja. Na kraju je General Motors popustio i priznao njihov sindikat – sad United Auto Workers (Ujedinjeni radnici automobilske industrije).

Dr. Martin Luther King Jr. je 1960. godine pohvalio studente crnačkih koledža koji su okupiranjem studentskih menzi pokrenuli nov način protesta protiv rasne segregacije. Nazvao je njihovo djelovanje dinamičnom idejom i kreativnim protestom koji će „opstati kao jedna od sjajnih poema našeg vremena“. Suočeni s beskompromisnim zakonima koji su vladali širom Juga, crnački aktivisti su bili prinuđeni da iznađu efikasan način protesta. I iznašli su ga.

Postoji i bezbroj drugih primjera, ali je poenta u tome da u svakoj novonastaloj situaciji valja savladavati nove prepreke. U koje spada i „socijalno distanciranje“. Organizovanje pokreta, međutim, ima i veće probleme: interne. Ne radi se, konačno, o problemima s kojima se suočavamo od juče: siromaštvo, nejednakost, nemogućnost pristupa zdravstvenoj zaštiti i odgovarajućem smještaju. Koliko god se ti problemi produbljivali, nije bilo usklađenih napora za njihovo kolektivno rješavanje. Jedinstvu potrebnom za tkanje širokog društvenog pokreta prijete mnoge razlike i različitosti; rasne, etničke, polne, seksualne...

Danas ne možemo okupljanjem iskazati svoju kolektivnu snagu i iskusiti zajedništvo našeg nastojanja. Našu međusobnu povezanost, umjesto fizičke bliskosti, generisaće brzi kolaps ekonomije i momentalno osiromašenje miliona ljudi. Što ne znači da krizu na isti način doživljavaju sve rase i klase. Ali iako će se (i) u ovoj krizi na glavnom udaru naći Afroamerikanci i imigranti 'bez papira', socijalno distanciranje može izroditi novu društvenu povezanost.

No zbog neodlučne reakcije savezne vlade, eksponencijalno će rasti i patnje miliona pripadnika radničke klase, od kojih neki nisu iskusili sistemsku diskriminaciju i eksploataciju s kojima se suočavaju [marginalizovane skupine] potlačenih. Potencijal solidarnosti leži u samom zajedničkom iskustvu – budući da Kongres spašava najbogatije kompanije dok nezaposlenima daje naknade koje ne mogu pokriti ni osnovne mjesečne troškove.

Prevladavanje straha – imaginacijom

Istovremeno, međutim, valja prevladati užasni strah. Strah da će stvari postati još gore nagoni ljude da očekuju malo i pripremaju se za još manje. Ovakav mentalitet očituje se u raskoraku između podrške koju su ljudi u anketama iskazivali za prijedloge Bernieja Sandersa i njihove odluke da u predizbornom procesu ne glasaju za njega.

Demokratski glasači su se pouzdali u predvidljivost konvencionalnog političara poput Joea Bidena, čije su ideje koliko poznate toliko neučinkovite. Kad iskusni izabrani dužnosnici svejednako tvrde da je univerzalna zdravstvena zaštita nemoguća čak i kad milioni i milioni radnika gube zdravstveno osiguranje dok se pandemija širi, između statusa quo i značajne promjene stoji cinični pragmatizam.

Strah možemo prevladati imaginacijom i nadom. Gdje nada nije tek želja da stvari postanu drugačije, nego duboka čežnja za promjenama bazirana na vjeri u ljudski potencijal, solidarnost i nesebičnost. Cinizam statusa quo nije ništa novo. Nekad se vjerovalo i da je nemoguće ukinuti ropstvo. Nekad se rugalo nadi da će pasti i Jim Crow [zakoni koji su legalizirali segregaciju] i podsmjehivalo ženskom pravu glasa. Ista vrsta podsmijeha čuje se i danas.

Nijedan društveni pokret ne počinje pitanjem šta je moguće, nego zamišljanjem onoga kako bi moglo. To će biti izazov novog pokreta koji se rađa da dovede u pitanje ogromne nejednakosti koje razotkriva Covid-19.

IZVOR: The New York Times

Objavljeno: 13/04/2020.