AVGANISTAN: „Borimo se za budućnost naših kćeri!”

Piše: 

Deepa Parent
Širom svijeta zaoštrava se borba za slobodu i jednakost žena – što su principi uređenja društva koji se dosljedno i uporno razvodnjavaju u priču o pravima pojedinaca ili omeđenih skupina. Borbe se vode od liberalnih demokratija – kao što je, bar po nekima, SAD – do, kao što ćete vidjeti iz ovog teksta, Avganistana pod konzervativnim talibanskim režimom. Svaka kriza se pokazala prilikom za reakcionarne snage i trendove, naročito kad su u pitanju uloga i status žena u društvu.
Ne treba lamentirati nad tim što se opet moramo boriti za nešto što smo već jednom izborile. Stare bitke nikad nisu do kraja izvojevane dok god je na snazi poredak koji ih je generisao. Bitno je da je otpor žestok – uprkos rizicima i prijetnjama akterima – a bitno će biti da se usmjeri, koliko dozvole okolnosti, ne samo ka odbrani pojedinačnih sloboda nego (i) ka jednakosti učešća u odlučivanju o društvu. Tek to je garant svih sloboda. (@RiD)

 

S engleskog prevela: M. Evtov

„Sve ste vi raspuštene žene čim se bunite protiv burke. Zašto ne želite pokriti svoja tijela? Niste vi muslimanke“, urlao je talibanski bojovnik na Zoyu* koja je u Kabulu predvodila marš od 20 žena. Tridesetosmogodišnja Zoya, aktivistkinja za ženska prava i majka petoro djece, protestovala je protiv kontroverzne uredbe o burki koju su talibani izdali prošle subote.

Uredbom se ženama nalaže da u javnosti pokrivaju lice, tj. da ili nose burku koja pokriva od glave do pete, s gustom mrežicom preko lica, ili nikab, koji pokriva lice i ima samo proreze za oči.

Većina žena u Avganistanu pokriva glavu, ali ne i lice, mada se u ruralnim područjima žene odijevaju konzervativnije.

Ovo je najnovije u nizu ograničenja koje su talibani nametnuli otkako su prošlog augusta zauzeli Afganistan.

Ženama je zabranjeno da se zapošljavaju, osim na poslovima koje mogu obavljati samo žene (babice, krojačice, neke administrativne uloge) a djevojčicama je zabranjeno pohađanje srednje škole.

[…]

Puškom na demonstrantkinje

Zoya i ostale aktivistkinje mobilisale su se čim su čule glasine o novom ediktu, dan prije no što je objavljen. Čim su žene počele demonstracije u glavnom gradu noseći plakate „Ne obaveznoj burki“ i „Burka nije naš hidžab“, suočile su se s naoružanim talibanskim bojovnicima.

„Vrištali su i uperili u nas oružje, nekim demonstrantkinjama prijetili da će ih napasti. Nazivali su nas raspuštenim ženama bez morala i karaktera. Možete to slobodno prevesti na najgoru riječ kojom se na vašem jeziku može nazvati žena. To su nam govorili“, objašnjava izbezumljena Zoya.

„Jedan se obratio demonstrantkinji za koju je znao da je Paštunka, pitajući je zašto se pridružuje ženama poput nas, koje pripadamo Tadžicima i nismo muslimanke. Bilo je strašno. Zadržane smo dva sata, ispitivali su nas, prijetili nam i upozorili nas da ćemo, ako nastavimo, biti zatvorene zbog ovih protesta.”

I dvadesetpetogodišnja Samira* je aktivistkinja za ženska prava koja je u Kabulu protestovala protiv novog dekreta. „Ne možemo samo sjediti i prihvatati sva ograničenja koja nam nameću talibani. Ne mogu nas tek tako ušutkati”, objašnjava Samira i dodaje:

„Došla sam u park u 10 ujutro i razgovarala tamo sa ženama, pitala ih bi li se pridružile mom protestu protiv talibana. Iskreno, iznenadila sam se kad su pristale, s obzirom na nedavne vijesti o otmicama i prisilnim nestancima demonstrantkinja. Držale smo se zajedno i tražile svoja prava.”

Kad je pao Kabul, Samiri se život preko noći promijenio. Dotad je u Kabulu vodila uspješan posao s odjećom, zajedno s dva poslovna partnera. Čim su talibani preuzeli kontrolu nad gradom, objavljeno je da žene moraju prestati raditi i da ih uvijek moraju pratiti mahremi (muški rođaci/staratelji). „Poslovni partneri su mi bili muškarci i više nismo smjeli raditi zajedno. Bila sam prisiljena da zatvorim svoje preduzeće. A pripremala sam se da otvorim i mali restoran. Natjerali su me da skroz promijenim svoj život. Ne mogu dopustiti da mi određuju i šta ću obući“, kaže Samira.

Zoya je 18 godina predavala u školi, pa izgubila posao kad su talibani zatvorili škole za starije djevojčice. Zalaže se za prava djevojaka kojima je zabranjen pristup učionicama i za sve Avganistanke čiji se glasovi ušutkavaju.

„Otkad su talibani stigli ovamo, vratili smo se 20 godina unazad. Moje tri kćeri ne mogu u školu. Ako se ja danas ne borim za njih, ko će?“ pita Zoya. Za njena dva sina školske dobi nema ograničenja.

Samira, Zoya i desetine drugih aktivistkinja koje su protestovale jednoglasno odbacuju novo pravilo. „Ne nosimo i nećemo nositi burku. Već nosimo hidžab – to je naš izbor”, kaže Zoya.

Istim prkosnim tonom, Samira dodaje: „Ne mogu tek tako učiniti da nestane pola stanovništva ove zemlje. Prkosićemo ovim ograničenjima, samo mi žene možemo birati šta želimo nositi. Sve što tražim je da talibani promijene ova pravila i daju nam slobodu. Jer sad je neću nositi čak ni ako mi zaprijete smrću.”
 

Podrška porodice – uključujući i muškarce

Novom uredbom talibani najavljuju i hapšenje mahrema (muških staratelja) žena koje se odbijaju pokriti od glave do pete. Zoya i Samira su se odlučile suprotstaviti talibanima uprkos ovim prijetnjama. Zoya kaže:

„Spočetka su moj suprug i muški članovi moje porodice tražili da ne idem na ove proteste, ali sad su odlučili da podrže moju borbu za prava žena. Avganistanci i Avganistanke ujedinili su se u suprotstavljanju ovom režimu. Ne želimo da oni nama vladaju.”

Podržavajući Zojin stav, Samira dodaje: „Tako je i u mojoj porodici. Majka me molila da izbjegavam proteste zato što brine za moju sigurnost. Ali svi, na kraju krajeva, podržavaju moje izbore i jasno im je da se u našoj lijepoj domovini ništa neće promijeniti ako se ne ujedinimo protiv ovog pravila.”

Aktivistkinje za prava žena suočavaju se s prijetnjama još otkako su marširale ulicama nakon što su talibani prvi put zabranili ženama da rade. Hoda Khamosh, jedna od najneustrašivijih, predvodila je ove proteste, a u Oslu predstavljala Avganistanke na razgovorima o humanitarnoj krizi. U januaru 2022. godine, sjedeći za stolom preko puta talibanskih zvaničnika, Khamosh je ustala i zahtijevala od njih da nazovu Kabul i nalože puštanje zatvorenih demonstrantkinja.

Govoreći ove sedmice o dekretu o obaveznom pokrivanju lica, Khamosh kaže: „Niko talibane nije priznao kao vladu, a oni još nisu ispunili nijedno obećanje dato na međunarodnim samitima. Ne samo da nisu zaustavili ciljana ubistva, nego pokušavaju potpuno ukloniti žene iz društva.” [Khamoš objašnjava političku pozadinu ove naoko moralističke intervencije:]

„Nametanjem ovog pravila pokušavaju zatvoriti žene u četiri zida. To rade zato što smo upravo mi žene ustale protiv njih. Oni žene smatraju robinjama i ne vjeruju da su žene ljudi. Misle da postojimo samo zato da se udamo i rađamo djecu. Talibani ne misle da smo sposobne i za šta drugo.”

Zahtjevi koje je Khamosh iznijela u Oslu reakcija su na likvidacije, otmice i racije koje vrše talibani, a što i dalje puni naslovnice. Talibani su prošlog septembra pretukli demonstrantkinje i aktivistkinje za ženska prava koje su u Kabulu i Heratu protestovale protiv zabrane obrazovanja i zapošljavanja.

Ali ništa nije poljuljalo volju Avganistanki. „Ako misle da ćemo nakon jučerašnjeg verbalnog zlostavljanja prestati s protestima, varaju se”, kaže Zoya. „Ja se borim za budućnost svojih kćeri i mnogih drugih u našoj zemlji. Opet ćemo marširati. Ne samo protiv dekreta o burki, nego i zbog obrazovanja, gladi, siromaštva i prava na zapošljavanje.”

*Imena su promijenjena radi zaštite identiteta

IZVOR: Open Democracy

Objavljeno: 13/05/2022.

Foto: India Times/Twitter/AlinejadMasih

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

19/05/2022