S engleskog prevela: M. Evtov

Ekolog Michael Dietze je iz prve ruke upoznao nepredvidivost i razornost australijskih šumskih požara. Prije petnaest godina je na području istočno od Melbournea proučavao promjene u šumama Velikog razvodnog gorja. […]

„U tom sistemu ste imali duge grebene i padine prekrivene ogromnim drvećem eukaliptusa s gustim krošnjama na samom vrhu, na nekih 80-90 metara visine, a ispod 70 metara visine stabala apsolutno ni jedne grane, sve do grmlja pri samom dnu! U Sjevernoj Americi nikad nisam vidio ništa slično”, kaže Dietze, sad vanredni profesor za Zemlju i okoliš (univerzitet u Bostonu).

Ali prije no što su Dietze i njegove kolege počeli istraživanje, cijeli taj šumski sistem je – izgorio. Studija je okončana a da nije ni započeta, ugušena požarom ne osobito neuobičajenim tokom australijske sušne sezone.

No to se zbivalo 2005. godine, prije rekordno visokih temperatura dostignutih ovog ljeta. Kombinacija jakog vjetra i posebno dugog perioda suše stvorila je idealne uslove za mnogo razornije požare. Viktoriju, Novi Južni Wales, Queensland i Zapadnu Australiju od septembra 2019. godine pustošili su požari u kojima je nastradalo 27 ljudi i, kako se procjenjuje, milijarda životinja. Požari su obuhvatili područje ekvivalentno veličini Danske i Belgije zajedno, a uništili su gotovo 2.000 domova i doveli do masovne evakuacije stanovnika i turista.

„Australija oduvijek ima sezonu požara, ali sad su požari sve češći i sve razorniji“, kaže Dietze. Ti požari su odraz klimatske, ekološke i krize biološke raznolikosti.

Pitanje je, dakle: ako je požara bilo oduvijek, zašto su odjednom tako katastrofalni?

Požari – nikad češći i nikad razorniji

„Vatra na ekološke sisteme ne djeluje na samo jedan način“, objašnjava Dietze. Šumske požare ljudi izazivaju ili slučajno ili kontrolisano, u nenaseljenim sredinama. „Uloga [požara] u ekosistemima varira u zavisnosti od mjesta požara i obrasca adaptacije na datom području.“

Različite životne sredine prilagođene su različitoj jačini i učestalosti požara. Neke vrste vegetacije u požaru nestaju, ali su neke evoluirale tako da im vatra treba da bi se razmnožavale. Na primjer, šišarke zapadnog bijelog bora (Sierra Nevada i Rocky Mountains, SAD) čvrsto su zatvorene slojem voska i otvaraju se tek kad se vosak otopi – zagrijan vatrom niskog intenziteta.

Australija je prepuna stabala eukaliptusa od kojih neke vrste imaju šišarke „očito dizajnirane da eksplodiraju [pod uticajem topline]“, kaže Dietze. Te šišarke […] nalikuju deformisanim kornetima za sladoled i skrivaju se u grmovima, na samom tlu. Da bi se otvorile i ispustile sjeme, treba im toplina vatre. Dietze se sjeća da je (prije no što su požari 2005. godine uništili šume koje je planirao proučavati) među ogromnim eukaliptusima nalazio listove kore koji su otpadali sa stabala kao veliki komadi papira. Ta je kora, kaže Dietze, izuzetno zapaljiva.

„Ta vrlo tanka kora u određenom smislu potiče uništavanje vlastitih stabala“, objašnjava Dietze. Drveće eukaliptusa ne samo da sadrži ulje koje je lako zapaljivo, nego i sagorijevanjem oslobađa hlapljive organske spojeve [vrlo štetne po prirodu i zdravlje ljudi; doprinose nastajanju smoga i stakleničkom efektu, op. ur.].

U stabilnim uslovima ove karakteristike pomažu da se plamen drži samih stabala, ali su požari daleko gori no dosad. Zapaljivost stabala eukaliptusa sad ima i još jače pojačalo: klimatske promjene. Godine 2019. u Australiji je zabilježena najviša temperatura i najsuši period svih vremena; 2019. godina je bila i druga najtoplija godina na planeti (najtoplija je bila 2016. godina).

„Ne možemo računati na to da će se ekosistemi normalno oporavljati ako temperature nastave rasti, a australijske suše postaju sve gore“, kaže Dietze. „Klima se mijenja brzinom koja nema presedana, što sve vrste izlaže riziku da se ne mogu dovoljno brzo prilagoditi da prežive u svojim trenutnim staništima.“

Požari zadnjih godina desetkovali su životinje poput koale – valjda najomiljenijeg stanovnika stabala eukaliptusa i jedne od rijetkih vrsta kojoj je drveće jedini izvor hrane; procjenjuje se da ih je već trećina izginula. Dietze kaže da se koale možda i mogu oporaviti ukoliko se izgorjela područja ponovo razviju u za njih prikladna staništa. Ali neobično intenzivni požari poput ovih odgađaju oporavak cijelog sistema. Sve dok požari potpuno ne prestanu, stručnjaci ne mogu ispitati puni opseg štete i uništenja populacije životinja koje inače žive u tim šumama.

Ova bi sezona požara mogla predstavljati tek naznaku onoga što dolazi ukoliko se pod hitno ne uspostave nove i efikasne klimatske politike. No australijski premijer Scott Morrison žestoko je kritikovan zbog svog odnosa prema šumskim požarima, kao i zbog veza s industrijom uglja – koja najviše doprinosi australijskim emisijama stakleničkih plinova. [Generalno se smatra da Australija kaska za svojim trgovinskim partnerima, Evropskom unijom i (Bidenovim) Sjedinjenim Američkim Državama u djelovanju protiv klimatskih promjena. Samo su Rusija i Saudijska Arabija veći izvoznici fosilnih goriva od Australije. Nema planova da se to promijeni. Naprotiv – insistira se da oporavak ekonomije nakon pandemije počiva na izvozu gasa, što uzrokuje veće emisije. Op. ur.]

„Moram naglasiti da ovo što danas doživljavamo nije nova normala“, kaže Dietze. „Ovo što doživljavamo je kontinuirana promjena klime koja vodi ka daleko ozbiljnijim promjenama.“

IZVOR: theBrink

Foto: The Guardian
Objavljeno: 14/01/2020.