S engleskog prevela: M. Evtov

U nasilnim sukobima 2020. godine ubijeno je više od 20.000 Afrikanaca, što je gotovo deseterostruko više nego prije deset godina. U isto vrijeme – naglo i možda ne slučajno – eskaliralo je i kinesko-američko rivalstvo. Uz sve druge regionalne sigurnosne prijetnje, novi hladni rat, ovog puta između SAD-a i Kine, mogao bi biti poguban za ekonomski razvoj i zelenu tranziciju Afrike.

Dramatični porast intenzivnih sukoba u Africi poklapa se s dva značajna trenda; jedan je širenje transnacionalnih terorističkih mreža održavanih izobiljem putujućih stranih bojovnika. Drugi je množenje stranih vojnih baza usred rastućih kinesko-američkih geopolitičkih tenzija. Ovo globalno takmičenje za širenje uticaja dovelo je do posredničkih ratova koji bjesne u cijeloj regiji – uključujući i Etiopiju, gdje se nalazi sjedište Afričke unije – dok se SAD i Kina bore za kontrolu prirodnih resursa i strateških trgovačkih ruta.

Uslovljavanje pomoći

Od 2019. godine na afričkom tlu je vojne operacije izvodilo 13 stranih zemalja – više nego u bilo kojoj drugoj regiji – a većina tih zemalja ima po nekoliko baza diljem Afrike.

U Africi ima najmanje 47 stranih vojnih baza, od kojih najveći broj kontrolišu SAD, a potom Francuska. Svoje prve prekomorske vojne baze nakon Drugog svjetskog rata uspostavili su i Kina i Japan – u Džibutiju, jedinoj državi na svijetu u kojoj postoje i američka i kineska vojna baza.

Sve veći broj stranih zemalja utiče na ishod lokalnih sukoba koji se dešavaju od Centralne Afrike i Sahela do Roga i Sjeverne Afrike. SAD su pozvale mnoge zemlje ove regije da se pridruže savezu čiji je cilj suzbijanje kineskih prekomorskih ambicija. Godine 2018. John Bolton, tadašnji američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, predstavljajući novu strategiju za Afriku upozorava da afrički lideri koji nisu diplomatski podržali Ameriku ne trebaju ubuduće očekivati veliku pomoć od SAD-a. Boltonova izjava trasirala je povratak konceptu uslovljene razvojne pomoći, u kojoj alokaciju resursa ekonomijama siromašnim kapitalom bogate zemlje ne određuju na osnovu povrata ulaganja nego na osnovu geopolitičkih faktora.

Američki predsjednik Dwight Eisenhower rekao je 1950ih da su posrednički ratovi „najjeftinije osiguranje na svijetu“ budući da sponzorima znače ograničene političke rizike i ljudske gubitke. Ali ih zato zemlje u kojima se dešavaju plaćaju itekako skupo.

Povrh toga crpe ionako ograničene devizne rezerve afričkih zemalja i smanjuju im ionako uzak fiskalni prostor, te im ukidaju demokratska postignuća, što se odražava i u nedavnom novom valu vojnih udara.

Ratovi proždiru (i) budžete

Pri tome sve veći dio budžeta afričkih vlada proždire rastuća vojna potrošnja […] što dodatno povećava izazove makroekonomskog upravljanja. Prema Štokholmskom međunarodnom institutu za mirovna istraživanja (Stockholm International Peace Research Institute / SIPRI), vojna potrošnja u Africi je 2020. godine premašila 43 milijarde dolara, dok je 1990ih iznosila 15 milijardi dolara. Širom Afrike su 2020. godine rashodi za odbranu u prosjeku činili 8,2% državne potrošnje, u poređenju s neponderiranim globalnim prosjekom od 6,5%. Taj udio je znatno veći u zemljama pogođenim sukobima kakve su Mali (18%) i Burkina Faso (12%).

I upravo je tu došlo do najbržeg povećanja izdataka za obranu. Prema SIPRI-u, tri od pet afričkih zemalja čija se vojna potrošnja najviše povećala – Mali, gdje je posljednje decenije porasla 339%, Niger (288%) i Burkina Faso (238%) – bore se s terorističkim mrežama u Sahelu, očajnički siromašnoj regiji koja se proteže cijelim kontinentom, od Senegala do Sudana i Eritreje.

Ove promjene u državnim rashodima potkopavaju sposobnost kreatora politike da iskoriste snažna javna ulaganja za privlačenje privatnog kapitala i tako zadrže Afriku na dugoročnoj putanji rasta potrebnog za osiguranje globalne konvergencije prihoda.

Sve veći politički i rizici vezani za sukobe odvraćaju i od ulaganja i povećavaju troškove zaduživanja. U februaru 2021. godine, na primjer, Fitch Ratings smanjuje Etiopiji kreditni rejting navodeći, između ostalih faktora, pogoršanje političkog i sigurnosnog okruženja nakon izbijanja građanskog rata i pojačane regionalne tenzije.

Ponovno (o)siromašenje Afrike

Ožiljci Hladnog rata – koji je odnio milione afričkih života i uveliko je odgovoran za izgubljene decenije koje su ubrzale produbljivanje jaza u prihodima između Afrike i ostatka svijeta – još uvijek su svježi, a ova regija si ne može priuštiti njegov nastavak. Hladni rat je izazvao ogromne ljudske i ekonomske žrtve, ali i pogoršao političku fragmentaciju Afrike jer su se tamošnje zemlje svrstavale ili sa Zapadom ili sa sovjetskim blokom. Ta podjela je održala segmentaciju tržišta, ojačala kolonijalne granice i potkopala prekograničnu trgovinu i regionalnu integraciju. Još jedan hladni rat još bi više oslabio tekuće napore za produbljivanje integracije u okviru nastajuće Afričke kontinentalne zone slobodne trgovine.

Ovi rizici će se dodatno povećavati jer su kreatori politika primorani da oskudne resurse preusmjere sa infrastrukturnih ulaganja neophodnih za diversifikaciju izvora rasta afričkih zemalja i ubrzanje integracije u globalnu ekonomiju.

Stoljećima su kolonijalne, a onda i velesile posmatrale Afriku isključivo kroz prizmu svojih ekonomskih, sigurnosnih i geopolitičkih interesa, potkopavajući ekonomsku konvergenciju i regionalnu integraciju. Taj isti pristup, sad potaknut američko-kineskim tenzijama, i dalje produbljuje nesigurnost na cijelom ovom kontinentu.

Kako je rekao John Maynard Keynes: „Razviti nove ideje nije toliko teško koliko uteći starima.“ Nadilaženje hladnoratovskog načina razmišljanja neće biti lako, pogotovo u promjenjivom geopolitičkom okruženju u kojem difuzija tehnologije smanjuje direktne troškove koje snose sponzori posredničkih ratova. Ali je neophodno poticati budući prosperitet Afrike, ublažiti migracijske pritiske, boriti se protiv klimatskih promjena i spasiti nevine živote.

IZVOR: Project Syndicate

Objavljeno: 04/01/2022.

Ilustracija: Natural Resources and Conflict in Africa, Abiodun Alao, 2007.