Žensko ime u 1.300 godina starom srednjovjekovnom tekstu

Piše: 

Donna Ferguson
U raznim vremenima – razni su vidovi borbe. Ponekad je to i ispisivanje vlastitog imena da bi se svjedočilo o vlastitom postojanju. Tekst o gotovo usputnom otkriću imena žene, vrlo vjerovatno obrazovane i ugledne, koje se krilo na marginama srednjevjekovnog rukopisa. I u tom dobu bilo je pismenih žena. I žena koje su pisale. Smatra se i da su upravo žene bile ključne za razvoj literarne tradicije u Engleskoj. Samo što njihov rad nije smatran vrijednim i uglavnom nije sačuvan.
Srednji vijek je odavno završio, a do dana današnjeg mnoge su žene tek zapis na marginama – tekstova kao i društava. @RiD


S engleskog prevela: M. Evtov

 

Skoro 1.300 godina niko nije znao da je tamo.

U osmom stoljeću je na stranice rijetkog srednjovjekovnog rukopisa bilo tajno zagrebano ime neke visokoobrazovane Engleskinje, ali ga nije bilo moguće vidjeti – sve do sada.

Istraživači su otkrili da je staroenglesko žensko ime Eadburg više puta urezano na površinu religioznog teksta, metodom koja ga je preko 12 stoljeća skrivala od golog oka.

Tajno upisano žensko ime konačno je otkriveno kad su u oksfordskoj biblioteci Bodleiani istraživači vrhunskom tehnologijom napravili 3D snimak površine ovog drevnog rukopisa, latinskog primjerka Djela apostolskih nastalog u Engleskoj između 700. i 750. godine naše ere.

Ovo je prvi put da se bilješke na površini rukopisa snimaju tehnologijom kojom se mogu otkriti „gotovo nevidljive“ oznake – plitke kao otprilike petina promjera ljudske vlasi.

„Postoji vrlo mali broj preživjelih ranosrednjovjekovnih rukopisa koji sadrže jasne interne dokaze o tome da ih je stvorila, posjedovala ili koristila neka žena“, kaže Jessica Hodgkinson, doktorandica na Univerzitetu Leicester koja je do otkrića imena Eadburg došla istražujući svoju tezu o ženama i ranosrednjovjekovnim rukopisima.
„Većina je ovih rukopisa s kontinenta – dokazi o ovome puno se rjeđe nalaze u preživjelim rukopisima napravljenim i korištenim u geografskom području koje sad zovemo Engleska.“

To što je na ovu knjigu upisano Eadburgino ime potajno iskazuje njenu moć i visoki status u vrijeme kad je samo nekoliko elitnih, visoko obrazovanih žena bilo u stanju pisati i čitati i staroengleski i latinski. „To je izuzetno značajan i vrlo moćan tekst – riječ Božja prenesena preko apostola. I mislim da bi to mogao biti bar dio razloga što je neko odlučio da tu upiše Eadburgino ime, tako da i ona bude bliska tome.”

Nije jasno zašto je ime napisano tako kradomice, suhom iglom, a ne tintom.

„Možda to ima veze s resursima kojima je ta osoba imala pristup. Ili se možda radi o želji da se ostavi trag koji ime te žene stavlja u ovu knjigu, a da to ne bude svima očito”, kaže Hodgkinson.

„Možda se radi o izrazu poštovanja prema tekstu, u smislu da je osoba koja je napisala ovo ime nastojala da ne skreće pažnju sa Svetog pisma, ili da se ne natječe s Božjom riječju.”

Snimanje su izveli John Barrett i projektni tim ARCHiOx u biblioteci Bodleian. Značajno je da su ime Eadburg našli na pet mjesta strasno urezano na margine rukopisa, dok se skraćeni oblici tog imena pojavljuju još 10 puta.

Na osnovu toga se pretpostavlja da je oznake napravila sama Eadburg. „Shvatljivo je zašto bi sve neko jednom mogao napisati tuđe ime. Ali ne znam zašto bi se tuđe ime pisalo toliko puta“, kaže Hodgkinson.

Otkriveno je i da su na knjižici, jedva većoj od brošure A5, urezani staroengleski tekst i sićušne grube skice figura – u jednom slučaju, osobe koja raširenih ruku stoji naspram druge osobe čija je podignuta ruka zaustavlja.

Hodgkinson se nada da će daljnja istraživanja otkriti značenja ovih brojki i drevnog teksta, koji dosad nije bilo moguće prevesti.

Nada se i da će na kraju otkriti ko je bila Eadburg. Po nekim karakteristikama rukopisa da se pretpostaviti da je knjiga nastala u Kentu, gdje je sredinom osmog stoljeća žena po imenu Eadburg bila opatica ženske vjerske zajednice u Minster-in-Thanetu. Međutim, postoji još najmanje osam poznatih kandidatkinja za tu ulogu.

Ali bez obzira na to hoće li će se ove misterije ikada razriješiti, Hodgkinson smatra da u otkriću Eadburginog imena postoji nešto vrlo osnažujuće i značajno.

„I dan danas postoji taj ljudski poriv da se trag vlastitog prisustva ostavi na nečemu što vam je značajno ili predstavlja zapis o tome gdje ste bili“, kaže ona. „O Eadburg ne znamo baš mnogo, ali smo sada, zahvaljujući ovoj nevjerojatnoj tehnologiji, vidjeli njeno ime, i znamo da je postojala. Ona je ovdje, u ovoj knjizi – a knjiga govori kroz stoljeća.”

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 28/11/2022.

Objavljeno na RIJEČ i DJELO: 

12/12/2022