S engleskog prevela: M. Evtov

Da stignemo do trga Tahrir, glavnog prostora protesta u Bagdadu, krećemo s kraja ulice Sa'adoun. Tamo je vlada betonskim zidovima blokirala ceste, što u Bagdadu nije ništa čudno. Provlačimo se kroz procijep u zidu, gdje srećemo nenaoružane policajce. Nekoliko metara dalje nailazimo na samoorganizovano osiguranje demonstranata. Pretražuju nam torbe: traže noževe i drugo oružje. To je prvi tip samoorganizacije koju susrećemo na Tahriru; radi se o „odboru za sigurnost“ koji čine žene i muškarci raštrkani po čitavom okupiranom trgu Tahrir (oslobođenje). Uprkos revolucionarnoj atmosferi, smutljivci se pokušavaju ubaciti među prosvjednike.

Pretražuju nas aktivistkinje koje su na dužnosti već treći dan i sretne što prve pozdravljaju prosvjednike i pristalice. Izlazeći iz šatora obezbjeđenja, prolazimo kroz tunel 70-ih godina (...). Umjetnici koji sudjeluju u revoluciji pretvorili su tunel u umjetničku galeriju. U tunelu dugom 100 metara svakodnevno se stvara nova umjetnost koja izražava revoluciju i njene zahtjeve: uloga žena, uloga vozača tuktuka (auto-rikši) kao simbola radničke klase, a usto slike koje prikazuju sumersku i asirsku istoriju kao ujedinjujući element Iraka. Na zidovima tunela prikazana je i okupirana četrnaestospratnica poznata kao „Turski restoran“ koja je postala simbol efikasne samoorganizacije prosvjednika. Tu je i Nasb Al-Hurriya, „spomenik slobode“ koji govori o tlačenju koje su Iračani podnosili tokom feudalnih i kolonijalnih vremena, sve do oslobođenja 1958. godine. Tunel je ukrašen cvijećem, kao i svi ostali okupirani prostori. Noću se tu pale svijeće za sve poginule od početka revolucije.

Samoorganizacija je od presudne važnosti. Prosvjednici su organizovali saobraćaj tako da postoje dvije ulice za vozače tuk-tuka i jedna pješačka ulica. Na samom trgu oslobođenja desetine šatora u kojima svi imaju prostor za samoorganizaciju: ljudi iz raznih četvrti, ljevičarski aktivisti, delegacije iz brojnih gradova i regija, sindikati učitelja, ljekara i pravnika… Nema znakova političkih stranaka. U šatorima se nalaze medicinska oprema, kacige i voda. Tu ljudi zajedno kuhaju, prenose jedni drugima vijesti s lokalne radio stanice i diskutuju o njima. U šatorima iza parka sa spomenikom – vrlo različite izložbe: izložba jednog stripovskog umjetnika odmah uz izložbu džamije, iako na trgu Tahrir gotovo da nema prisustva vjerske institucije.

U parku ispod spomenika nalaze se već godinama zatvorene trgovine i tu je posvuda bilo smeća. Prosvjednici su popravili električne vodove i vodovod, a zidove oslikali političkim motivima. U trgovinama zatičemo zaspale ljude koji u Bagdad dolaze iz drugih gradova, da se solidarišu s prosvjednicima. Ti ljudi nemaju mnogo i ovdje žive od takatufa, što je pojam koji se na trgu koristi često, a znači opštu solidarnost – svima jednako, svi rame uz rame.

Takozvani „Turski restoran“, zgrada nasuprot spomeniku slobode napuštena je, kažu nam, nakon bombardovanja 2003. godine. Blizu je jednog od tri okupirana mosta, mosta Al-Jumhuriyah koji vodi direktno u zelenu zonu. Okupacija Turskog restorana simbol je neuspjeha politike koja je uslijedila nakon 2003. godine, nakon američke invazije, te korupcije sektaške političke klase koja se skriva u zelenoj zoni. Ovo je shvatanje samih prosvjednika, shvatanje koje aktivistkinja Iqbal naziva masovnom sviješću (wa´i jamahiri). Na početku oktobarskih protesta u toj zgradi su se skrivali snajperisti koji su pucali na prosvjednike. Zgrada je tad okupirana da bi se spriječilo da je vojska ili milicije ponovo upotrijebe. Okupacija zgrade utjelovljuje čitav protestni pokret: zgrada se sad čisti, priključeni su struja i Internet, a svana je prepuna političkih slogana, zahtjeva prosvjednika i apela UN-u. Na svim spratovima napravljeni su prostori za spavanje, ugrađeni toaleti i organizovane smjene za održavanje sigurnosti i higijene – sve da bi se u zgradi omogućilo stalno prisustvo prosvjednika kojima to, međutim, nisu glavna pitanja. Aktivisti objašnjavaju: „Mi smo postigli ono što vladi nije uspjelo u posljednjih 15 godina.“ Trg Tahrir ima i lokalni magazin, Tuktuk, koji u svom trećem broju objavljuje da „Upravo ova generacija gradi domovinu“. Svi aktivisti s kojima razgovaramo uvjereni su da je riječ o socijalnoj revoluciji: „Raskinuli smo s mnogim društvenim normama, i sad ih ponovo uspostavljamo“, objašnjava jedan prosvjednik.

Jedinice koje se bore protiv naroda

Državno nasilje je poprimilo različite oblike: snajperisti koji dobrovoljno pucaju na prosvjednike, napadi suzavcem koji ljude ciljaju u glavu i leđa, te tzv. snage za suzbijanje nereda – a prosvjednici nisu sigurni ko stoji iza njih. „To nije vojska, a ni policija. Možete vidjeti da je na trgu čak i policija, ali nenaoružana. Ali ko je iza mosta – to ne znamo. Ne znamo jesu li to državne ili paravojne snage. Možda ih podržava Iran“, kaže Maha, 26-godišnja studentica stomatologije. Ona svojim medicinskim znanjem podržava proteste kako god može i aktivna je u sanitetskim šatorima. Fotografisanje unutrašnjosti šatora i Turskog restorana nije dozvoljeno pošto su mnogi uvjereni da će u slučaju sloma pokreta svi članovi biti procesuirani.

Na trgu se s vremena na vrijeme pojave uhode, slikaju prosvjednike i prijete im. Haideru je to bio dovoljan razlog da trg Tahrir ne napusti od sredine oktobra. Za druge aktiviste je to značilo da se ne mogu vratiti na trg Tahrir. Saba Al Mahdawi, nekad aktivna u medicinskom timu, i Mari Mohammed, koji je prikupljao novac za vozače tuktuka, nestali su nakon što su otišli s trga Tahrir. Saba je nedavno puštena, ali okolnosti njene otmice ostaju nepoznate.

Sigurnost na trgu Tahrir je pitanje ambivalentno i nepredvidivo. Prosvjednike ne brinu krađa ni maltretiranje, nego iznenadne pucnjave. Stoga se procjene sigurnosti mijenjaju iz trenutka u trenutak. Može se reći da se svi osjećaju sigurnijim što je više ljudi na trgu, kako je postalo jasno u utorak 12. novembra kad je na trgu demonstrirala grupa učenica, ne otišavši u školu. To je znatno smanjilo napetost u odnosu na prethodno veče kad je nekoliko demonstranata bilo pogođeno iz vatrenog oružja. Ta ambivalentnost i jukstapozicija prizora na trgu Tahrir nikad ne prestaju. U podne prosvjednici kroz mase pronose mrtvački sanduk, a 10 minuta kasnije ljudi plešu i slave svoju revoluciju.

„Irhal – Bro – napolje!“

Na ulazu na trg vozači tuktuka pozdravljaju ljude arapskim sloganom „irhal“ i kurdskim sloganom „bro“, a oba znače „napolje“. Ti dvojezični slogani su posvuda. Kurdistansko-arapski šator poziva demonstrante na besplatni čaj. Demonstranti stalno pričaju o ogromnoj solidarnost jezidske zajednice koja ne samo da šalje novac, nego i donosi hranu i vodu. Oni na trgu nisu direktno ni vidno prisutni, ali aktivno podržavaju promjene koje bi mogle dovesti do novog iračkog identiteta.

„Ovo je pokret sviju nas, ovdje porijeklo ne igra ulogu jer nas je sve potlačila ista politička klasa“, objašnjava jedan aktivista. Posvuda su plakati koji u ime naroda zabranjuju bilo kakav oblik sektaškog govora. Umjesto toga se grade reference na ujedinjujuće elemente, u smislu istorije i vjere, i uporedno stoje kršćanski i islamski simboli.

Na okupiranom trgu se ističu i klinasto pismo i figure iz mesopotamijske baštine ove regije. Za razliku od ranije prakse, danas prosvjednici ne prihvataju isključivo arapsko-islamski identitet, nego redefinišu identitet koji slavi raznolikost ove zemlje. Svi nam stalno govore o brojnim i raznolikim društvenim identitetima ljudi prisutnih na trgu.

Već nekoliko dana u protestima sudjeluju i klanovi i plemena. Sunitsko pleme iz Faludže, zapadnog područja Iraka, istaklo je plakat sa slikom Huseina, šiitima izuzetno važnog imama, objašnjavajući: Doći ćemo u Bagdad da podržimo revolucionare. Prosvjednici to shvataju kao simbolički izraz protiv sektaštva, a ne kao znak aktuelne moći i relevantnosti [pojedinih] plemena.

Slavljenje 'iscrpljene klase'

Tako Ahmed, vozač tuktuka koji je osnovao uniju vozača tuktuka, naziva sebe i svoje kolege: „iscrpljena klasa“. Tuktuk je vozilo na tri točka, a ova iscrpljena klasa je postala simbol same revolucije. Vozači tuktuka ne samo da su na zidovima oslikani kao heroji, nego su o njima napisane i snimljene i pjesme. Tuktuci voze po cijelom okupiranom području, a demonstranti ih svuda srdačno dočekuju. Čak se i revolucionarno glasilo koje izvještava o svim aktivnostima na trgu zove Tuktuk.

Vozače tuktuka je društvo prije revolucije marginalizovalo i diskriminisalo. Po Ahmedu je to dijelom i stoga što su neiskusni, uglavnom maloljetni vozači često izazivali nesreće. Ali s obzirom na visoke stope nezaposlenosti i rašireno siromaštvo, nije im preostajalo ništa drugo osim da voze tuktuke. Ahmed je, recimo, radio u građevinarstvu, a kad je ostao bez posla, nije mogao naći drugi. Pošto nije mogao računati na 'državni posao', posudio je novac i kupio tuktuk: „Radim osam sati dnevno, uglavnom u gradu Sadr. Dnevno zarađujem 15 USD, a gorivo plaćam 5 USD dnevno. Od ostatka uzdržavam suprugu, naše dvoje djece i sebe. Dakle, jedva sastavljamo kraj s krajem.“ Da može zaraditi na bilo koji drugi način, Ahmed bi prestao voziti tuktuk.

Međutim, njegov položaj vozača tuktuka sad je postao važan za revoluciju, pa je sad Ahmed ponosan na svoj rad. „Kada su protesti počeli, mi vozači tuktuka smo ih odmah podržali. Uglavnom smo prevozili ranjene demonstrante. Ljudi su nas počeli poštovati i voljeti.“ Ovo društveno priznanje materijalizovalo se i kroz sve značajnije donacije demonstranata, mahom iz drugih društvenih slojeva. „Ovo je stvarna solidarnost na djelu: sad ljekar normalno koristi tuktuk za prevoz, a ranije je to bilo nezamislivo.“ Solidarnost, međutim, ne ide samo u smjeru od viših društvenih slojeva do vozača tuktuka. „Ima ljudi koji jednostavno nemaju novca da dođu ovamo. Takve dovozimo besplatno – da bismo omogućili da ovdje svi učestvuju“, objašnjava Ahmed.

Otkud na trgu Tahrir takva društvena solidarnost?

Ljude na trgu Tahrir ne ujedinjuje samo politički cilj okončanja sektaškog političkog sistema, nego su svi oni i frustrirani korumpiranim sistemom i nejednakošću u svojoj zemlji. Svima je jasno da sektaški politički sistem nije zainteresovan za dobrobit naroda i da nezaposlenost utiče na vozače tuktuka kao i na inženjere, iako na različitim nivoima.

Za razliku od Ahmeda, Nabil ističe da on ima sve materijalne pretpostavke potrebne za život: kuću, auto i novac za uzdržavanje sebe i porodice. Ali je ipak i on na trgu Tahrir. Smatra to svojom građanskom dužnošću. Nabil je 2012. godine radio kao vozač u jednoj od bagdadskih milicija. Osjećaj za pravdu ga je natjerao da napusti taj posao: „Vidio sam kako uzimaju novac od naroda i mnoge nepravde koje nisam mogao podnijeti. A posao sam mogao ostaviti pošto nisam bio upućen u tajne te milicije.“ Pošto nije zavisio od 600 USD plate, bilo mu je relativno lako napustiti posao.

Ahmed nam u svom šatoru objašnjava da ih podržavaju i mnogi trgovci, što robom što novcem. Trgovcima specifičan izvor frustracije predstavlja ilegalni porez, khawa, koji moraju plaćati milicijama da bi svoju robu mogli prodavati, a da ne budu napadnuti. Od istog političkog sistema pate različite društvene klase, koje se na trgu oslobođenja susreću da formulišu političke zahtjeve za okončanje tog sektaškog sistema. Taj susret (...) Ahmed opisuje kao socijalnu solidarnost na djelu:

„Svi želimo život: voda, struja, sigurnost, pristojno obrazovanje. Ne želimo da drugi odlučuju o našoj sudbini. Ovdje na trgu osjećam da su mi svi prijatelji iako nikog od njih nisam ranije poznavao. Solidarnost masa postoji ne samo među demonstrantima na trgu Tahrir, nego i na drugim protestnim područjima širom Iraka.“

Ljeti nema kiše

Pored nas prolazi mladić koji dijeli letke na kojima piše: „Idem po svoja prava i ne namjeravam ih izgubiti.“ Inicijalno uzbuđenje zbog letaka guše nam u jednom šatoru upozoravajući nas da je njihov autor Muqtada Al-Sadr. Adil, koji živi u gradu Sadr, objašnjava da Sadr na trgu pokušava uspostaviti svoje indirektno prisustvo. Adilova četvrt je poznata po prilično siromašnom stanovništvu i po Sadrovom utjecaju. Međutim, sad se sve mijenja. Sadr gubi na popularnosti, posebno među vlasnicima trgovina koji mu moraju plaćati khavu. Adil objašnjava da se Sadru neće dozvoliti da širi uticaj i na trgu: „Pokušava s tim sloganima i njegovi se pokušavaju ubaciti među demonstrante. Ali svi to znamo i protivimo se njegovom prisustvu koja bi za nas bilo opasno.“

Sadra slično procjenjuje i Ahmed: „Ove demonstracije su i protiv njega, jer 'svi znači baš svi', a i on je jedan od tih korumpiranih vođa. Ovdje nije uspio proširi svoj uticaj. Sad je sve više demonstranata upoznato s njegovom destruktivnom ulogom.“

Demonstranti na trgu Tahrir ne samo da Sadra smatraju destruktivnim za proteste, već aktivno podrivaju njegove pokušaje da prisvoji njihove narative – kako smo se osvjedočili ispod mosta na trgu Tahrir. Prolazeći podvožnjakom, gdje nas pozdravljaju mladi prosvjednici iz Nasiriya, divimo se grafitima i njihovim političkim porukama. Jedan od grafita glasi: „Ljeti pada kiša“. U Bagdadu ljeti nema kiše. A susjedni grafit glasi: „Alisa u Bagdadu“, očito referirajući na Alisu u zemlji čuda. Dok se mi spremamo da slikamo grafite, svi se smijemo, a jedan od prosvjednika kaže: „Na oba ova grafita stavite #Sadr – to im je najprimjerenije“. Eto kako demonstranti podrivaju i razotkrivaju Sadrov narativ da je on zagovornik revolucije.

Svoju revoluciju slavim muzikom

Brojni znakovi na trgu Tahrir zabranjuju sve vrste uznemiravanja žena. Aktivistkinje u razgovoru s nama ističu da uznemiravanja dosad nije bilo. „To je ključna promjena“, objašnjava Iqbal. „Ranije žene nikad ne bi ovuda prošle noću. Ali sad je drugačije. Prije bi žene i protestovale odvojeno od muškaraca. Danas protestujemo svi zajedno. Ujedinjuje nas zajednički cilj: pad cijelog političkog sistema.“ Što iziskuje i međusobno poštovanje, a to znači da Iqbal nikome ne dozvoljava da joj diktira kako će izraziti svoj protest. Objašnjava da su joj konzervativniji prosvjednici na trgu htjeli zabraniti da pušta muziku, zbog stradalih. „Ali ja se ovdje osjećam ugodno uz svoju muziku i važno mi je da slavim svoju revoluciju. Ovdje sam da povratim svoja prava.“ Iqbal svakog dana nakon posla dolazi na trg Tahrir da, kako kaže, preuzme svoju smjenu. To joj je dužnost, wajib. Na trgu odlazi i u sanitetske šatore, da joj previju nogu.

Musawa (jednakost) za Iqbal znači i socijalizam, što je po njoj jedan od glavnih ciljeva revolucije. „Naravno da želimo socijalizam. Svi ga žele. Možda ga ne zovu tako, ali svi će vam reći da žele pravdu. Zašto u ovoj zemlji s tolikim izvorima nafte ima toliko sirotinje? Neki odjednom steknu kuću i auto, a drugi naporno rade ili studiraju, a nemaju ništa. Zašto? Dosta više klijentelizma; moramo okončati ovaj sistem.“

Klijentelizam je izražen i u parlamentarnom sistemu gdje brojni članovi parlamenta predstavljaju samo svoje uske (sektaške) skupine. I žene u parlamentu su dio tog sistema. Iqbal ih smatra elitistkinjama koje kao parlamentarke imaju razne privilegije (recimo doživotne penzije) i interese koji su daleko od interesa običnih Iračanki. „To nema nikakve veze s feminizmom“, uzvikuje Iqbal.

Na trgu Tahrir nema očiglednih feminističkih organizacija. Ali su žene posvuda – i u prvim linijama sukoba s vladom. Blizu jednog od blokiranih mostova, kraj nas prolazi žena pod kacigom i opremom protiv suzavca, umotana u iračku zastavu. Dok preuzima smjenu od kolege, pita ga za najnovije vijesti. Njen zadatak? Hvatanje kanistera suzavaca – da ne bi pali na trg Tahrir. Žene poput nje omogućuju nastavak okupacije trga Tahrir.

Razočarenje parlamentarizmom

Dok se država obavezuje na lažne ustupke i raspravlja o prijevremenim izborima, prosvjednici na trgu Tahrir kategorički odbijaju bilo kakvu saradnju s istim korumpiranim političkim strankama. Po mnogima, posebno nakon smrti stotina ljudi, nema povratka na stari sistem. Prvi korak je da vlada i premijer podnesu ostavku.

Proteklih godina su političke stranke i njihovi slogani uzrokovali duboku frustraciju i depolitizaciju sadašnje generacije prosvjednika. „Sad mnogi od tih mladih ljudi uče kako se vodi politika. Ovdje se razvijaju razne nove političke snage. Ljudi sposobni za ovakvu vrstu samoorganizacije sposobni su i da vode zemlju“, tvrdi Iqbal.

Maha, koja vodi feminističke novine i koja je od svoje porodice pobjegla u sklonište, jedna je od mnogih samoorganizovanih mladih žena na trgu Tahrir. Maha objašnjava: „Nakon 2003. godine, mi smo, kao šiiti, mislili da će se sve popraviti kad se šiiti nađu na tolikim važnim položajima u državi. Ali smo vrlo brzo otkrili da se malo toga promijenilo nabolje – bilo za nas kao narod, bilo u svakodnevnom životu pojedinaca, bilo u životu naše regije. Postalo je očito da nam treba sekularna država.“

Prividni stranački pluralizam nakon 2003. nije doveo do političkog pluralizma već do intenziviranja klijentelizma. Maha objašnjava: „Prije 2003. imali smo diktatora i jednopartijski sistem, gdje smo znali na čemu smo. A onda smo dobili 329 parlamentaraca koji zastupaju isključivo interese svojih stranaka, a za to dobijaju visoke plate i penzije. Sistem je u škripcu jer svaka stranka državu i ministarstva smatra vlastitim resursima za eksploataciju.“ Maha izražava mišljenje koje ovdje svi dijele.

Razumijevanje ove vrste frustracije sistemom uspostavljenim nakon vojne intervencije SAD-omogućuje da se shvati i jedan od glavnih zahtjeva prosvjednika: predsjednički sistem. Prema tome, predsjednik će biti nezavisna osoba koja ne pripada nijednoj političkoj stranci i koja štiti prava naroda, uglavnom od članova parlamenta. Predsjednik će istovremeno imati ograničene nadležnosti. Mnogi se osjećaju izdano nakon posljednjih izbora na kojima su članovi parlamenta glasali za predsjednika kog većina naroda ne prihvata. Ključno je napomenuti da ljudi ne žele povratak nekog apsolutiste. Aktivisti naglašavaju da žele da mehanizam neposrednih izbora ima stvarni uticaj na unutrašnju politiku države:

„Glasao sam na posljednjim izborima. Kad je za predsjednika izabran Abdelmahdi, osjećao sam se prevarenim. Nisam glasao za tog tipa. On ne predstavlja ni mene, ni bilo koga iz naroda. Direktni izbori bi značili da narod predstavlja neko iz naroda“, objašnjava Ahmad, osnivač sindikata vozača tuktuka.

Po njemu je pitanje političkog sistema neodvojivo od pitanja društveno-ekonomskog sistema, te objašnjava: „Mi smo bogata zemlja, ali su nam nakon 2003. godine SAD i Iran potpuno uništili industriju i poljoprivredu“ Naftni sektor proizvodi 65% BDP-a, a zapošljava samo 1% stanovništva. Privatni sektor gotovo ne postoji. Neki plakati na trgu Tahrir pozivaju na zabranu izvoza nafte, jer se ovaj izvor ponekad smatra prokletstvom Iraka. Prosvjednici promišljaju probleme i zahtijevaju međusobno povezane političke i ekonomske promjene.

IZVOR: openDemocracy

Objavljeno: 21/11/2019.