S engleskog prevela: M. Evtov

Da malo porazgovaramo o percepcijoveru – tehnologiji čija je glavna svrha da stvori utisak da je nešto djelotvorno. Da li je zaista tako nije osobito važno, a u nekim slučajevima nije važno nikako. Ako stvoreni utisak umiri javnost i uvjeri vladu da ne čini ništa na regulaciji štetne industrije, misija je ispunjena.

Recimo hvatanje i skladištenje ugljika: to hvatanje i zakopavanje emisija ugljen-dioksida iz elektrana, tvornica čelika i cementa, s naftnih i plinskih polja već 20 godina spektakularno ne uspijeva smanjiti emisije stakleničkih plinova. Zapravo se to jasno pokazalo korisnim samo za povećano crpljenje nafte: ugljen-dioksid se naime koristi za izbacivanje nafte iz geoloških formacija do kojih je inače teško doprijeti. Za ono malo ugljen-dioksida što tako ostane zarobljeno u stijenama, neke su naftne kompanije zapanjujuće drsko zatražile klimatske subvencije. I dobile od države milijarde – mada su dodatnim crpljenjem nafte uveliko nadmašile bilo kakvu eventualnu korist za klimu.

Prethodna britanska vlada je za „razvoj“ hvatanja i skladištenja ugljen-dioksida – tehnologije koja se „razvijala“ 50 godina – obećala 20 milijardi funti. Zvuči nevjerovatno, ali Laburisti su u svom manifestu obećali da će ovu investiciju održati, mada su sve ostalo srezali.

Još jedan takav primjer je proizvodnja nafte iz algi, o čijem su brzom uvođenju naftne kompanije trubile prije 15 godina. Na reklamiranje ovog „goriva budućnosti” trošile su stotine miliona, a potom svoje istraživačke programe tiho ugasile. Jedan bivši zaposlenik Exxonovog odjela za istraživanje algi ovako se na to požalio (promašivši ono što smatram poentom cijele priče): „Volio bih da su nam dali više za istraživanje umjesto što su onoliko trošili na reklame.“

To je jasan pokazatelj percepcijovera: reklamiraš tehnologiju prije no što se njene prednosti uopšte pokažu. ExxonMobil dobro zna kako se to radi: na primjer, britanske vozače je uvjeravao da im njegova shema za hvatanje i skladištenje ugljen-dioksida u rafineriji u Hampshireu garantuje gorivo s manjim emisijama. U martu se ispostavilo da Exxon nije dobio licencu za tu shemu niti u nju uložio novac. Kompanija tvrdi da taj plan i dalje namjerava provesti.

Zeleno aviogorivo – zec iz šešira ali bez zeca?

Ali najočitiji primjer percepcijovera možda su avioni koje čarabarajući otkrivaju već 25 godina, tokom kojih su naftne i avio-kompanije svako malo najavljivale prototipove zelenih aviona i zelenih goriva – ništa od toga nije značajno umanjilo emisije, a u većini slučajeva se ništa nije ni materijalizovalo. Jedini dosadašnji učinak im je u tome što kompanijama pomažu da izbjegnu primjenu zakonskih propisa.

U julu je naša nova vlada objavila detalje plana za „održiva aviogoriva“ u kojem kaže da će stimulisati upotrebu tri vrste tih goriva: biogorivo, gorivo iz otpada i sintetički kerozin.

Ja sam svim srcem za nove ekološke tehnologije i svim srcem protiv toga da se one koriste kao zamjena za djelotvornu politiku. Prethodna vlada, koja je pokrenula ovaj program, bila je atipično iskrena u pogledu njegove svrhe: „Ovaj plan je dio našeg pristupa kojim se isključuje mogućnosti racioniranja letova kroz upravljanje potražnjom.“ Rishi Sunak je odbacio vladine prijedloge za nove poreze na zrakoplovstvo, a Ministarstvo saobraćaja tvrdilo da „sektor zrakoplovstva neto nulu može postići kroz veću efikasnost, čišća goriva i nove tehnologije“: herojski napad na istinu, čak i po torijevskim standardima.

Ali nema veze, ovaj percepcijover je sad i laburistička politika. Neuspjeh je zagarantovan.

Otpad kao gorivo?

Što se tiče korištenja otpada, to se obećanje stalno iznosi da bi se opravdale katastrofalne politike. Biodizel bi se proizvodio od korištenog jestivog ulja, ali čim se proizvodnja povećala, umjesto njega je korišteno novo palmino ulje. Peći na biomasu počistile bi šumski otpad, ali su ubrzo počele uzimati cijela stabla, a u nekim slučajevima i cijele šume. Bioplin bi se proizvodio od kanalizacionog i prehrambenog otpada, ali su operativci brzo otkrili da ga više mogu proizvesti s namjenskim usjevima poput kukuruza i krumpira. Zašto? Zato što je otpad generalno niskoenergetski, promjenjiv i skup za rukovanje. Za onaj mali dio otpada koji bi mogao biti komercijalno koristan već postoji intenzivna konkurencija, jer kompanije ganjaju karbonske naknade: toliko da se svježe palmino ulje prodaje kao otpadno, zato što privlači višu zaradu.

Sintetski kerozin je u principu bolja opcija, pravi se kombinacijom zelenog vodika i ugljen-dioksida, samo što je ta tehnologija izuzetno skupa, pa je i dan danas „industrija u povoju“ –25 godina joj nije bilo dovoljno da izađe iz povoja. Zato vlada predviđa da će se u Velikoj Britaniji do 2040. godine na ovaj način proizvoditi samo 3,5% mlaznog goriva.

Ove godine se nivo zagađenja od aviosaobraćaja, nakon pada tokom prvog vala COVID-a 19, vjerovatno vraća na nivo od 8% britanskih emisija. To nipošto nije ono najgore, budući da je ugljen-dioksid samo jedan od stakleničkih učinaka zrakoplovstva. Oslobađanje zagađivača i vodene pare visoko iznad Zemljine površine uzrokuje oko tri puta više zagrijavanja nego ugljen-dioksid. No i tako, uzimajući u obzir samo CO₂, vladin komitet za klimatske promjene procjenjuje da će, bez stvarnog smanjenja, do 2050. avijacija potrošiti 36% britanskog budžeta za ugljik, postajući glavni izvor stakleničkih plinova u zemlji. To je zato što će broj putnika u zračnom saobraćaju i dalje rasti (po vladinim podacima za 70% od 2018. do 2050. godine) dok se ostatak ekonomije dekarbonizuje.

Učinak avijacije vlada može brzo smanjiti – a sve je u brzini – samo ograničavanjem potražnje, uz pravedne mjere poput takse za česte korisnike. Ali se vlada umjesto toga oslanja na percepcijover.

Politike koje rade? One koje idu na štetu moćnika

U časopisu Science je prošlog mjeseca objavljen izvještaj o 1.500 klimatskih politika ispitanih širom svijeta. Ustanovljeno je da su samo 63 donijele primjetna poboljšanja, a te politike uključuju poreze na gorivo, ograničenje cijene ugljika, zabrane štetnih tehnologija, direktive za korištenje obnovljivih izvora energije, direktive o energetskoj efikasnosti, stroge građevinske propise i više standarde industrijske proizvodnje. Ovaj izvještaj bi trebao biti program djelovanja. Ali ove politike – upravo zato što donose stvarne promjene – dolaze u sukob s interesima moćnika. A ako vlada Keira Starmera ima ikakvu užu specijalnost, onda je to izbjegavanje sukoba s centrima moći.

Tačno, ovo su rani dani i čovjek živi nadajući se razumnijoj polici. Ako nova vlast želi pokazati da ozbiljno namjerava spriječiti ekološku katastrofu, treba krenuti ovim šezdesttrotračnim putem i odustati od skupih izgovora.

IZVOR: Guardian

Objavljeno: 12/09/2024.