S engleskog prevela: M. Evtov

Kad god se pojavi neki novi masovni pokret, od Occupy do Fergusona, stručnjaci ga optuže da nema jasne zahtjeve. (...) Tu je, naprosto, često u pitanju dvolična retorika onih koji bi da se pokreti ograniče na pristojne apele. Kad slijedimo program koji oni radije ne bi odobrili, optužuju nas da smo iracionalni ili nekoherentni.

Uporedimo Narodni klimatski marš (People’s Climate March) 2014. godine s pobunom u Baltimoru u aprilu 2015. godine. Narodni klimatski marš je jednostavnom porukom ujedinio 400.000 ljudi, ali se protestovalo tako malo da vlasti nisu imale potrebe ni za jednim hapšenjem. Kad se zadnji put igdje u New Yorku našlo 400.000 ljudi, a da policija nije nikoga uhapsila? Taj protest je poslužio ne samo kao ventil, nego i kao aktivna pacifikacija – način da se ublaži konflikt između demonstranata i poretka kojem se protive. Mnogi su taj klimatski marš hvalili, a nerede u Baltimoru ismijavali kao iracionalne, nesavjesne i neefikasne. A ipak klimatski marš nije ostvario nikakav osobiti konkretan učinak, dok su nemiri u Baltimoru primorali glavnog tužioca da protiv policajaca podnese optužbe gotovo bez presedana. Možete se kladiti da bi političari promijenili svoje prioritete da je na klimatske promjene 400.000 ljudi odgovorilo kao onih nekoliko hiljada na ubistvo Freddieja Graya.

Da je vlastima tako lako ispuniti zahtjeve demonstranata, valjda bismo vidjeli više toga. Zapravo ni najidealističniji političari, od Obame do Syrize, nisu uspjeli ispuniti obećanja o reformama zbog kojih su izabrani. Činjenica da su nakon nereda u Baltimoreu podignute optužnice protiv ubica Freddieja Graya sugeriše da je bilo kakav napredak moguće postići jedino potpunim prekidom podnošenja peticija.

Postavljanje zahtjeva vas stavlja u slabiju pregovaračku poziciju

Čak i ako vam je namjera da naprosto pregovarate, sami se stavljate u slabiju pregovaračku poziciju ako od početka jasno date na znanje šta je potrebno da vas umiri. Pronicljivi pregovarač ne počinje davanjem ustupaka. Pametnije je ispasti neumoljiv: Dakle, želite dogovor? Dajte nam ponudu. A mi ćemo u međuvremenu blokirati autoput i paliti stvari.

Najmoćniji pregovarački adut jest mogućnost da promjene koje želimo provedemo sami, zaobilazeći službene institucije – što je pravo značenje direktne akcije. Kad god smo u mogućnosti da to uradimo, vlasti se trude da nam ponude sve ono što smo prethodno uzalud tražili. Odluka u predmetu Roe protiv Wadea, na primjer, kojom je abortus legaliziran, dogodila se tek nakon što su grupe poput Jane Collective uspostavile samoorganizovane mreže koje su desetinama hiljada žena omogućile pristupačne abortuse.

Ograničavanje pokreta na specifične zahtjeve guši raznolikost i dovodi do neuspjeha

Uvriježeno je mišljenje da pokretima trebaju zahtjevi oko kojih će se uskladiti, jer će bez njih biti difuzni, kratkotrajni i nedjelotvorni.

Ali ljudi koji imaju različite zahtjeve, ili ih uopšte nemaju, još uvijek mogu zajedno graditi kolektivnu moć. Ako pokrete shvatimo kao prostore dijaloga, koordinacije i djelovanja, lako je zamisliti kako se jedan pokret može zalagati za različite programe. Što je pokret više horizontalno strukturiran, to bi trebao biti sposobniji za ispunjavanje različitih ciljeva.

Istina je da su praktično svi pokreti razoreni unutrašnjim sukobima oko vlastite strukture i načina određivanja prioritetnih ciljeva. U borbi za moć unutar pokreta, zahtjeve za zahtjevima obično nameću frakcije najviše posvećene vladajućim institucijama, kao sredstvo delegitimizacije onih koji žele autonomno izgraditi moć a ne jednostavno slati peticije vlastima. Time se stvarne političke razlike pogrešno predstavljaju kao puka neorganizovanost, a stvarna opozicija upravnim strukturama kao politička naivnost.

Prisiljavanje raznolikog pokreta da svoj program svede na nekoliko specifičnih zahtjeva neizbježno učvršćuje moć u rukama manjine. Jer ko odlučuje kojim zahtjevima dati prednost? Obično je to ista vrsta ljudi koja i drugdje u našem društvu ima nesrazmjernu moć: bogati, pretežno bijeli profesionalci dobro upućeni u djelovanje institucionalne moći i korporativnih medija. Oni marginalizovani tako se u ime efikasnosti ponovo marginalizuju čak i unutar vlastitih pokreta.

A zahtjevi ipak rijetko služe djelotvornosti pokreta. Pokret u kojem ima prostora za različitosti može rasti, dok se pokret zasnovan na jednoglasnosti sužava.

Pokret koji uključuje različite perspektive i kritike može razviti sveobuhvatnije i višeslojnije strategije nego kampanje s jednom temom. Prisiljavati sve da se postroje iza jednog skupa zahtjeva predstavlja lošu strategiju – ona ne funkcioniše čak ni kad funkcioniše.

Ograničavanje pokreta na specifične zahtjeve potkopava dugovječnost pokreta

U današnje vrijeme, kad se sve kreće sve brže i brže, zahtjevi se često čine zastarjelim i prije početka kampanje. Reformisti policije su nakon ubistva Michaela Browna zahtijevali da policajci nose na tijelu kamere – ali je velika porota i prije zahuktavanja njihove kampanje objavila da se ni policajcu koji je ubio Erica Garnera neće suditi, mada je to ubistvo bilo snimljeno kamerom.

Ograničavanje pokreta na specifične zahtjeve daje lažni utisak da za istinski izuzetno složene probleme postoje laka rješenja

„U redu, imate mnogo prigovora – a ko ih nema? Ali, evo, koje vi rješenje predlažete?”

Zahtjevi za specifičnostima su razumljivi, ali od jednostavnog davanja oduška nema koristi; poenta je promijeniti svijet. Ali značajna promjena zahtijeva mnogo više od ikakvih manjih korekcija koje bi vlasti mogle spremno odobriti. Kad govorimo kao da za probleme s kojima se suočavamo postoje jednostavna rješenja, žureći da se predstavimo ništa manje „praktičnim“ od stručnjaka za vladinu politiku, postavljamo scenu za neuspjeh bez obzira na to da li se naši zahtjevi ispune ili ne. To će izazvati razočarenje i apatiju mnogo prije nego što razvijemo kolektivnu sposobnost da dopremo do korijena problema.

Pogrešno je obećavati laka rješenja u uzaludnom pokušaju da se legitimiziramo, posebno za one od nas koji vjeruju da je temeljni problem nejednaka raspodjela moći i uticaja u našem društvu, a ne potreba za ovom ili onom korekcijom politike.

Postavljanje zahtjeva podrazumijeva da želite nešto što vam protivnik može dati

Naprotiv, upitno je da li bi vladajuće institucije mogle dati većinu onoga što želimo čak i kad bi naši vladari imali zlatna srca. Nijedna korporativna inicijativa neće zaustaviti klimatske promjene, nijedna vladina agencija neće prestati da špijunira stanovništvo, nijedna policija neće ukinuti privilegije bijelaca. Samo se organizatori nevladinih organizacija i dalje drže iluzije da su te stvari moguće – vjerovatno zato što im od toga zavise poslovi.

Dovoljno snažan pokret mogao bi zadati udarce industrijskom zagađenju, državnom nadzoru i institucionaliziranoj nadmoći bijelaca, ali samo ako se ne ograniči na puko potpisivanje peticija.

Besmisleno je od vlasti tražiti ono što one ne mogu odobriti, a ne bi odobrile ni da mogu. Niti im trebamo dati izgovor da steknu još više moći pod izlikom da je to neophodno da bi mogli ispuniti naše zahtjeve.

Postavljanje zahtjeva vlastima legitimira njihovu moć, koncentrišući uticaj u njihovim rukama

Dugogodišnja je tradicija neprofitnih organizacija i ljevičarskih koalicija da iznose zahtjeve za koje znaju da nikad neće biti ispunjeni: Nemojte izvršiti invaziju na Irak, Prestanite uskraćivati finansiranje obrazovanju, Spašavajte ljude, a ne banke, Natjerajte policiju da prestane ubijati crnce.

To pak utire put dodatnim jalovim kampanjama, dodatnim izbornim spektaklima u kojima novi kandidati zavaravaju mlade idealiste, dodatnim godinama paralize u kojoj prosječna osoba može zamisliti da se vlastite vlasti dokopa samo posredstvom neke političke stranke ili organizacije.

Premotajte traku i pustite je ispočetka.

Stvarno samoodređenje nije nešto što nam može dati ikakva vlast. Samoodređenje moramo razvijati djelujući vlastitim snagama, postavljajući se kao protagonisti istorije. (Nastaviće se...)

IZVOR: CrimethInc.

Objavljeno: 05/05/2015.