Piše:
Nama, iz ovih okolnosti, i to izgleda golemo, budući da su na tako šta ovdje bile spremne samo pojedine skupine: Čuvari rijeka su svijetao ali usamljen primjer.
No je li dovoljno požrtvovano primati udarce? Nema sumnje da će ih režimi zadavati sve lakše i radije. Udarce možda treba početi i nanositi, no pitanje je kako s obzirom da većina pokreta danas insistira na nenasilju. Zaboravlja se, međutim, da nasilje ne mora biti usmjereno protiv ljudi i da, ako je usmjereno protiv imovine, može biti opravdano. Kako je još 1967. godine objašnjavao Martin Luther King, a na što nas u situaciji klimatske krize i rapidne destrukcije prirode podsjeća autor i ekolog A. Malm: „Život je svetinja. Imovina služi životu, i ma koliko da je štitimo pravima, ona nije biće.“ Nasilje nad stvarima stoga jest rušilačko, ali nije okrutno. Zato ga Martin Luther King i opravdava u slučaju pobuna 1960ih u SAD, jer je to nasilje nad imovinom simbol nastojanja da se unište strukture dominacije. (@RiD)
S engleskog prevela: M. Evtov
Nakon devet dana zadivljujućeg otpora aktivista, bitka za spas Jones Hill Wooda ulazi u završnu fazu; tamo je u četvrtak 8. oktobra uhapšeno devetoro ljudi. Jones Hill je drevna šuma koju očekuje uništenje radi izgradnje brze željeznice HS2, proglašene „najskupljim i najrazornijim infrastrukturnim projektom u Evropi“.
Aktivisti su veći dio ove godine proveli živeći u ovoj veličanstvenoj šumi, u kućicama koje su izgradili visoko u starim bukvama, da bi pružili živu zaštitu jednoj od posljednjih drevnih britanskih šuma.
No, u četvrtak je policija ruku pod ruku s izvršiocima Državnog tima za deložacije (National Eviction Team – NET) uništila i posljednju kućicu na drvetu. Aktivisti Pobune HS2 ovako opisuju tu scenu:
„Dvojica izvršilaca NET-a popeli su se u raslinje ispod kućice… i naprosto sve potrgali... U međuvremenu su tri policajca... gore u krošnji drveta, svejednako progonili ljude… do samog vrha, na vrlo visoke grane. Policija je obavila glavni dio posla oko rušenja kućice na drvetu, što znači da je deložaciju u suštini izvršila policija, koja za to nije ovlaštena. U ovoj deložaciji nema sudskih naloga. Ovo je deložacija po običajnom pravu; što znači da policija uopšte ne bi smjela biti uključena.“
Žene u prvom planu
Mnogim aktivistima spašavanje šume na brdu Jones nikad nije značilo samo borbu protiv izgradnje željeznice, nego borbu protiv cijelog sjebanog sistema. Sistema koji služi bogatima i koji nas je ogradio od zemlje kojoj svi pripadamo. Sistema koji nas je izdresirao da ne dovodimo u pitanje to što manje od 1% stanovništva posjeduje pola Engleske.
Na čelu otpora u Jones Hillu bile su žene.
Razgovarala sam sa ženom po imenu Beany, koja je posljednja tri mjeseca živjela u toj šumi. Beany objašnjava:
„Ovdje se radi o mnogo širem pitanju zemljišne pravde i suprotstavljanju represivnoj brutalnosti države...
Mi praktično više nemamo zajedničkog zemljišta kojem svi stanovnici ove zemlje imaju slobodan pristup. Oduzeto nam je sve naše zajedničko zemljište. Počelo je sa Zakonom o ograđivanju [zajedničkog zemljišta; prvi Zakon 1604. godine – prim. prev.] i sve otad se zajedničko zemljište neprestano grabi. Svu zemlju u ovoj državi posjeduje šačica ljudi, a nama su vrlo ograničena prava da šetamo zemljom, da u njoj uživamo, ili da na njoj živimo i od nje se uzdržavamo.
A sad je u parlamentarnoj proceduri zakon po kojem neovlašteni ulazak, tzv. ometanje privatnog posjeda, više neće biti predmet prekršajnog nego kaznenog zakona, tj. ne prekršaj nego kazneno djelo, što će nas konačno pokopati: bićemo potpuno odvojeni od svijeta prirode i naše zemlje. Ovdje, dakle, branimo ovu šumu, ali se i bunimo protiv vlade i države – govorimo im da na to ne pristajemo. Nećemo to prihvatiti.
Nasilno napadnuti
Kao i mnogi aktivisti, i Beany je pri deložaciji bila nasilno napadnuta, ali je na kraju ona bila uhapšena i optužena za napad. Beany priča:
„Tri dana sam se opirala deložaciji iz kućice na drvetu kad su dvojica iz Državnog tima za deložaciju prišla da me uklone s drveta i unište kućicu. To su Steve Collins i Matthew Bailey, obojica poznati po nevjerovatnoj i nepotrebnoj nasilnosti. Borba je trajala nekih pola sata, za koje vrijeme su mi njih dvojica uvrtali ruke i noge pritišćući bolne tačke i krajnje agresivno koristeći čvrste zahvate. Sad sam sva u modricama, a tokom borbe mi je s prsta zguljen komad kože. Na kraju su mi vezali noge, i to mojim vlastitim sigurnosnim užetom, stavili me na platformu za branje voća i tako spustili na zemlju, gdje sam bila uhapšena, a potom lažno optužena za napad.“
„Jones Hill Wood je samo početak!“
Razgovarala sam i s Fairy, još jednom ženom koja je mjesecima živjela u šumi na brdu Jones, gradila kućice na drveću i učila ljude da se penju. Njena je kućica na drvetu, sad uništena kao i ostale, bila jedna od najimpresivnijih, sa staklenim prozorima i kliznim vratima. Fairy objašnjava da je i za nju ova borba mnogo veća od željezničke pruge:
„Za mene je otpor način života. Otpor ne uvijek agresivan, ali potaknut mojom nespremnošću da prihvatim državno nasilje. Britanska vlada nagurava ljude iz radničke klase sve u istu ladicu, ne vodeći računa o individualnim potrebama: kreativnost i jedinstvenost su iščupani, a interesi i mišljenja ušutkani.
Predugo je ovoj zemlji profit preči od ljudi i životne sredine: kratkoročni dobitak za one koji imaju imovinu, dugoročna bijeda za one koji je nemaju. Moramo prekinuti taj začarani krug; svim vrstama ugnjetavanja moramo pružati otpor tako snažan i glasan dok se sasvim ne riješimo nasilnog sistema. Ja ću i dalje sijati sjeme nove kulture i svojim saosjećanjem i ljubavlju podržavati razvoj održive budućnosti za sve. Jones Hill Wood je samo početak.“
Bilo da gradimo kućice na drvetu, solidarno pomažemo članovima svoje zajednice ili pokušavamo zaustaviti odstrel jazavaca, svi smo mi dio šire borbe za stvaranje alternative kapitalizmu. I svakim danom nas je sve više.
IZVOR: theCanary
Objavljeno: 09/10/2020.