S engleskog preveo: M. Manojlović

Suhi krajolik Tabke (Tabqa), gdje je smještena najveća sirijska brana, ispresijecan je kukuruzištima i malenim maslinjacima.

Posjetila sam to mjesto početkom jeseni. Žetva je tu oskudna zbog čestih suša i opšte nestašice vode. „U ovo doba godine moramo navodnjavati”, objašnjava Mubarak Mohamed, zemljoradnik kome je kukuruz glavni izvor prihoda.

Rožava (Rojava) ili de fakto Autonomna Administracija Sjeverne i Istočne Sirije (AANES), kuburi s nestašicom vode od 2021. godine. Opadajući vodostaj Eufrata izaziva nestanke struje i vode u regiji gdje je poljoprivreda glavni izvor prihoda.

Eufrat izvire u Turskoj koja kontroliše gotovo 90% njegovog protoka. Tekući kroz Siriju ka Iraku, ova rijeka – najduža u Siriji i jedna od najdužih u svijetu – obezbjeđuje skoro svu vodu neophodnu za usjeve i proizvodnju struje. Sirija i Turska su se obavezale da će dijeliti ovaj dragocjeni resurs: ugovorom iz 1987. godine Turska je pristala da obezbijedi protok od 500 kubnih metara po sekundi u pravcu Sirije, a Sirija je zauzvrat pristala da prestane podržavati aktivnosti Radničke Partije Kurdistana (PKK) koju je Ankara proglasila terorističkom organizacijom.

Preko 30 godina kasnije, saradnja u zajedničkom basenu je presahla. Od početka 2021. godine protok vode iz Turske spada na zabrinjavajući nivo, što drastično smanjuje proizvodnju električne energije, ugrožavajući egzistenciju miliona ljudi. Situaciju dodatno pogoršava rat koji traje već više od deset godina. Turska u svojoj borbi protiv Rožave, borbi koja obiluje brojnim vojnim ofanzivama, kao oružje i koristi i – vodu.
 

Radikalna alternativa

Nakon što su Asadove snage 2012. godine napustile sjevernu Siriju, Rožava – u prevodu Zapad Kurdistana – opstaje u vakuumu moći. Kontrolu nad područjima gdje Kurdi čine većinu preuzimaju Sirijska Kurdska Demokratska Unija (PYD) i Narodne Odbrambene Snage (YPG) i 2014. godine proglašavaju de fakto autonomiju.

Otada su vlasti u Ankari ubijeđene da će kurdski entitet uz granicu s Turskom nepovoljno uticati na „kurdsko pitanje” u njihovoj zemlji. Ova neskrivena zabrinutost prvenstveno se odnosi na moguće jačanje zahtjeva za autonomijom kurdskih područja u Turskoj.

Vanesa Berd (Vanessa Baird) je 2020. godine za naš časopis pisala:

Percipirana veza Rožave s PKK-om dodatni su razlog neprijateljskog odnosa Turske prema Autonomiji. Ankara svaku vezu između PKK-a i kurdskih organizacija u Turskoj smatra prijetnjom po svoj opstanak i teritorijalni integritet.

Turska je 2018. i 2019. godine protiv Rožave pokrenula velike ofanzive pod nazivima Operacija maslinova grana i Operacija izvor mira. Dva primirja potpisana 2019. godine izmjestila su pretežno kurdske Sirijske demokratske snage 30 kilometara od tursko-sirijske granice, što je dovelo do masovnog egzodusa stotina hiljada ljudi i porasta nesigurnosti u regionu.

U maju 2022. godine turski predsjednik Redžep Tajip Erdoan (Recep Tayyip Erdoğan) najavljuje pripreme za novu kopnenu invaziju s ciljem stvaranja „sigurnosne zone“ koja bi područja pod turskom okupacijom proširila za još 30 kilometara. Tokom ljeta su intenzivirani napadi artiljerijom i dronovima na civilna naselja duž granice. Novembarski vazdušni udari izazvali su ogromnu štetu i dodatno pogoršali ionako lošu humanitarnu situaciju.
 

„Ovo jest kriza!“

Zijad Rustum, potpredsjednik Elektroenergetskog odbora Rožave, u svojoj kancelariji u kompleksu brane Tabka u guverniji Raka, potvrđuje da je Turska prepolovila količinu vode koju pušta preko granice: „[Prema ugovoru] bi Turska trebalo da nam isporučuje 500 kubika vode po sekundi, ali je trenutni protok samo 220-230 kubika”.

„Dok je ova brana bila pod kontrolom sirijske vlade, uvijek je bila puna. Vode je bilo napretek, i za proizvodnju struje i za poljoprivredu. Kada je došla (islamistička organizacija) En-Nusra, ništa se nije promijenilo. Isto je važilo i kad je došla Islamska država. Brana je bila puna sve do oslobođenja.”

U maju 2021. godine je voda u rezervoaru Eufrata kod jezera Asad (Assad) pala na najniži nivo od 2013. godine, kada je sirijski režim izgubio kontrolu nad ovim područjem. Godinu dana kasnije, na brani Tabka je zbog trajne nestašice radilo samo četiri od osam turbina.

„Kada su kontrolu nad ovim područjem preuzele SDF (Sirijske Demokratske Snage pod vođstvom Kurda), popravili smo dvije ustave da bismo otpustili dio vode i spriječili urušavanje brane. Trebalo nam je nekoliko mjeseci, ali rezultati su bili dobri. Turci su to primijetili i odmah smanjili protok vode.”

„Po meni, ovo jest kriza”, kaže Rustum, koga očekuju teške odluke o raspodijeli vode iz rezervoara. „Pokušavam smanjiti količinu određenu za proizvodnju struje, a povećati količinu vode za piće i navodnjavanje. Ali nećemo još dugo moći da održimo navodnjavanje.” On smatra da će cijeli region uskoro ostati bez pitke vode.
 

Ugrožena egzistencija zemljoradnika

Pritom i redukcije struje prijete zemljoradnji.

„Nestanci struje nam nanose štetu zato što neki od nas za navodnjavanje ne koriste benzinske nego električne pumpe”, objašnjava Mubarak. Zbog redukcija je navodnjavanje postalo neizvjesno. „Ranije su nam puštali struju po pet sati dnevno u komadu, ali sad nestaje svakih pola sata.” S poskupljenjima goriva i nestabilnim kursom sirijske funte, mnogi si uskoro više neće moći priuštiti da koriste pumpe.

Na pitanje da li bi mogao preći na usjeve koji zahtijevaju manje vode, Mubarak odgovara da je zemljište u Rožavi pogodno samo za kukuruz, pšenicu, ječam i pamuk, koji troši naročito mnogo vode.

Dodaje da mnogi razmišljaju da odustanu od zemljoradnje:

Na istočnom dijelu regiona, iza grada Raka, polja pšenice se izmjenjuju sa sparušenim pašnjacima i jalovim zemljištem. Id El-Sobeih, lokalni zemljoradnik sa dvanaestoro djece, govori kako se on i njegovi susjedi nose sa krizom.

„Plodnog zemljišta je posljednjih godina sve manje, zbog nestašice vode i suše.” On sam je prestao da uzgaja kukuruz i pamuk, pa prešao na pšenicu i ječam. Tu odluku je donio zbog suše, ali i zbog rastućih cijena goriva neophodnog za ispumpavanje vode iz bunara. „Nismo u mogućnosti da kopamo nove bunare, a nemamo ni podršku lokalnih vlasti.”

Vodom se ratuje

U Rožavi vlada mišljenje da Turska namjerno zagađuje vodu koja dotiče do njih, što ugrožava milione ljudi čiji životi zavise od Eufrata. Prema riječima zamjenika direktora brane Tabka, većina vode koja dolazi iz Turske sadrži pijesak, cement i otpatke. Kvalitet vode je pogoršan i u pojedinim pritokama.

Zagađena voda predstavlja ozbiljnu prijetnju poljoprivredi i zdravlju stanovništva. Osnovne namirnice, kao krastavac i patlidžan, nisu više sigurne za upotrebu. Ali stanovništvo nema mnogo opcija. „U trenutnoj situaciji ljudi nemaju izbora, pa vodu još uvijek koriste za sve”, kaže Rustum i dodaje da ovo smatra još jednim primjerom kako Turska politički instrumentalizuje vodu da bi „kaznila” narod Rožave.

„Svi vide razliku u vodostajima Eufrata na turskoj i na sirijskoj strani.”

Dok rastu tenzije na tursko-sirijskoj granici, neki postavljaju pitanje zašto međunarodna zajednica ne prisili Tursku da poštuje dogovor o podjeli resursa koji je 1987. godine potpisala sa Sirijom. Jaser Derviš, koji je po struci agronom i pod Asadovim režimom je radio u Direktoratu za poljoprivredu, kaže:

Redakcija New Internationalista zahvaljuje Muhamedu Ahmedu za prevod s kurdskog jezika.

IZVOR: New Internationalist
OBJAVLJENO: 30/01/2023.
MAPA: KMusser via Creative Commons