Mi, dole potpisane organizacije, starosjedilački narodi, društveni pokreti i branioci vode obraćamo se UN-ovoj Konferenciji o vodi 2023. da bismo ojačali glasove koji se inače ne čuju i zahtijevali da se u politike o vodi na globalnom, regionalnom, državnom i lokalnom nivou kao prioriteti uključe sljedeća temeljna pitanja:

1. Pristup vodi i kanalizaciji osnovna su ljudska prava. Voda nije tržišna roba. Voda je zajedničko dobro i mora biti pod javnom upravom i dostupna svima, bez diskriminacije. Upotreba vode za lične i potrebe domaćinstava, uključujući i higijenu, mora imati prioritet nad upotrebom vode u privredi, npr. agrobiznisu i industriji.

2. Politike o vodi moraju dati prioritet održivom upravljanju rijekama, jezerima, močvarama, izvorima i vodonosnicima. Moraju im garantovati dobar ekološki status, u okviru ljudskog prava na zdravu životnu sredinu, kao ključnima u suočavanju s tekućim krizama zagađenja, deforestacije, dezertifikacije, gubitka bioraznolikosti i klimatskih promjena. Upotrebu svih prirodnih resursa, uključujući i vodu, vlade moraju urediti zakonima i propisima, te osigurati da se oni i provode. Agrobiznis i ostale industrije moraju imati zakonsku obavezu, a ne dobrovoljnu odgovornost za korištenje resursa i svoj učinak na njih.

3. Starosjedilački narodi imaju posebna i neotuđiva prava, kao i vlastite sisteme znanja o harmoničnom odnosu s vodom. Stoga im države moraju priznati status kolektivnih pravnih subjekata, moraju poštovati njihova teritorijalna prava i pravo na samoopredjeljenje, kao i pravo da pri planiranju projekata koji utiču na njih budu konsultovani tj. da se ti projekti ne smiju izvoditi bez njihovog informisanog pristanka, neiznuđenog i blagovremeno osiguranog. Države moraju osigurati i da se sredstvima za život starosjedilaca, uključujući vodu, upravlja u skladu sa standardima tih naroda i UN-ovom Deklaracijom o pravima starosjedilačkih naroda.

4. Praksama upravljanja vodama i kanalizacijom u zajednicama, kao i u organizacijama koje, između ostalih, podržavaju i ruralne zajednice i starosjedilački narodi, države bi trebale odati dužno priznanje i pružiti podršku sklapajući s njima partnerstva, poštujući njihovo znanje i tradiciju.

5. Najveću diskriminaciju u pogledu pristupa vodi i sanitarnim uslugama u većini zemalja trpe stanovnici ruralnih i neformalnih urbanih naselja. Obaveza je država da svojim primarnim prioritetom učine da ove populacije dobiju pristup vodi i sanitarnim uslugama. Ove društvene grupe moraju biti prioritet i međunarodnim inicijativama.

6. U svim pitanjima vodne politike treba priznati, podržati i garantovati aktivno, slobodno i smisleno učešće „nosilaca prava“, s naglaskom na suštinski ravnopravno učešće žena, da bi se ukinula marginalizacija koju žene trpe uprkos činjenici da upravo one snose najveću odgovornost za snabdijevanje svojih porodica vodom, kao i najveći teret rada pri tom snabdijevanju. Ovo učešće mora imati stvarni uticaj na donošenje odluka i podrazumijeva ukidanje lažnih participativnih modela kojima se samo ozakonjuju odluke društvenih elita.

7. Usluge vodoopskrbe i kanalizacije uvijek se moraju voditi ljudskim pravima, ne izuzimajući nikoga, čak ni one koji ih teško mogu platiti jer su ranjivi, marginalizirani ili siromašni. Privatizacija, komodifikacija ili finansijalizacija vodoopskrbnih i usluga kanalizacije ugrožavaju ostvarivanje ljudskih prava, te se stoga ne bi smjele smatrati prihvatljivim rješenjima na globalnoj, nacionalnoj i lokalnoj razini, kao ni u međunarodnim inicijativama, koje bi, naprotiv, trebale podsticati javno vlasništvo i upravljanje, osnaženo kroz javno-javna i partnerstva države sa zajednicama.

8. Države moraju štititi i garantovati radnička prava, kao i pristojne, poštene i pravedne uslove rada. Javne politike hitno moraju dati visok prioritet dostupnosti usluga i van domaćinstava, uključujući javne prostore, radna mjesta, pritvorske objekte, škole i zdravstvene ustanove, kao i pijace gdje se u okviru neformalne ekonomije trguje hranom i drugom robom.

9. Da bi se riješila kriza s vodom, postojeći UN-ov krhki multilateralni okvir mora zamijeniti upravljanje koje može odgovoriti na navedene izazove, uspostavljajući međuvladin mehanizam za redovne sastanke o vodi i kanalizaciji, te konkretne mehanizme kontrole izvršavanja preuzetih obaveza – mehanizme u kojima subjekti i nosioci ljudskih prava učestvuju potpuno, učinkovito i smisleno.

Kao nosioci ljudskih prava i branitelji voda često kriminalizirani i proganjani zbog obrane ljudskih prava, zahtijevamo da UN da prioritet dijalogu i saradnji sa zajednicama na prvoj liniji u implementaciji 6. cilja održivog razvoja [do 2030. godine svima osigurati sanitarne uslove i pitku vodu], uključujući starosjedilačke narode, seoske zajednice, sve koji žive u neformalnim naseljima, stanovništvo diskriminisano na osnovu spola, porijekla i klase, te sve one koji još uvijek nemaju pristup pitkoj vodi i kanalizaciji.

Podržite Manifest

IZVOR: Blue Planet Project

Objavljeno: 27/02/2023.