S engleskog prevela: M. Evtov

Prije nekoliko dana se probudim ranim jutrom i odem po čašu vode. Odvrnem slavinu, a otud – ništa. To je bilo već četvrti put od početka pandemije. Na moju sreću, u mom kraju Šireg Manchestera nestašica vode traje po nekoliko sati. A ono što se prošle sedmice desilo Istočnom Londonu – druga je priča.

Privatizacija uništava vodovode

U utorak popodne, nakon pucanja cijevi u Hackney Marshes, ljudi s područja devet poštanskih kodova u Istočnom Londonu ostali su bez vode, ili samo što nisu. Odgovarajući na njihova pitanja na Twitteru, vodovodno preduzeće Thames Water izjavljuje da vode neće biti oko 24 sata.

Kad ostaneš bez vode za piće i ne možeš skuhati večeru, ne možeš se okupati kad dođeš s posla ni oprati suđe – dovoljno je mučno i u normalnim okolnostima, a kamoli u pandemiji kad je higijena od životne važnosti. Počela je panična kupovina flaširane vode i lokalne trgovine su ubrzo rasprodale sve zalihe, te su se širom Istočnog Londona mnogi našli u nebranom grožđu, sve do narednog jutra.

Ne radi se ovdje samo o neizbježnom i slučajnom pucanju cijevi. Niti je ovo usamljen slučaj. Prošle sedmice je i United Utilities, dobavljač vode za Sjeverozapadnu Englesku, tražio od svojih kupaca da se strpe zbog slabog ili nikakvog dotoka vode u domaćinstvima deset različitih područja (od Boltona do Liverpoola) – a govorimo o samo jednoj sedmici.

Letimičan pregled poslovanja Northumbrian Water, Bristol Water i Essex & Suffolk Water pokazuje da su svi oni posljednjih dana imali problema s hitnim intervencijama i vodoopskrbom. Ali do ove situacije nije dovelo djelovanje samo jedne kompanije, pa čak ni svih ovih kompanija zajedno – do ovoga nas je dovela sama organizacija vodoopskrbe u Velikoj Britaniji.

Postalo je više no očito da privatizacija vodovodnih preduzeća ne znači bolju i kompetentniju strukturu. Privatizacija vode je jedna od najznačajnijih političkih inicijativa Thatcherkine ere – više od 30 godina kasnije, Engleska i Vels ostaju jedna od rijetkih teritorija na svijetu s potpuno privatizovanim sistemom vodovoda i kanalizacije. Privatnicima je 1989. godine prodato čak deset regionalnih vodovodnih preduzeća – uz argument koji se često koristi za privatizaciju: profiteri će biti jeftiniji i djelotvorniji.

Tačnost ove tvrdnje možemo djelimično provjeriti na regiji u kojoj je voda još uvijek u javnom vlasništvu: Scottish Water. Scottish Water nije preduzeće bez greške, i dalje se vodi na komercijalnoj osnovi. Ali nikad nije privatizovano i svu dobit ulaže u poboljšanje usluga. Scottish Water od 2002. godine ulaže u godišnje održavanje oko 282 funte po domaćinstvu, što je za cijelih 35% više od ulaganja engleskih vodovodnih kompanija. Škotska vlada je odredila prioritete i ustanovila Water Industry Commission kao ekonomskog regulatora zaduženog za stabilnost i kontrolu cijena vode. Prosječni račun za vodu jednog domaćinstva u Škotskoj iznosio je 2018/19. godine 363 funte, što je za 42 funte manje od prosječnog računa iste te godine u Engleskoj.

U Škotskoj većina ljudi plaća vodu kroz godišnju taksu koja se opštinama plaća na ime svih komunalnih usluga. Ispostavilo se da je tako jeftinije. U Engleskoj su računi za vodu od 1989. godine porasli za 40%. Vodovodne kompanije po zakonu ne smiju prekinuti opskrbu vodom nikome ko nije u mogućnosti da plati račun, što predstavlja problem drugačije prirode: neplaćene račune i nenaplativa potraživanja. Vodovodnim kompanijama se 2014/15. godine dugovalo čak 2,2 milijarde funti, a te kompanije prikupljaju novac od potrošača izrazito agresivnim metodama. Na stranu što za naplatu potraživanja često koriste Agencije za utjerivanje duga kakva je Orbit Debt Collection, koja trenutno djeluje u ime osam vodovodnih kompanija.

Sve za profit

Odgovor na pitanje zašto je u Engleskoj voda toliko skuplja nego u Škotskoj ne glasi: zbog infrastrukture, nego: zbog profita. Engleske vodovodne kompanije sve od 1989. godine u prosjeku isplaćuju dioničarima više od dvije milijarde funti godišnje – ukupno 57 milijardi od 1991. godine. Kako je 2018. godine naglasio sindikat GMB, gotovo tri četvrtine engleske vodne industrije nalazi se u vlasništvu inostranih organizacija ili osoba. Ove bogate investitore neće nimalo pogoditi kad nam infrastruktura potpuno propadne i kad ostanemo bez vode – ali vas i mene hoće, kao i sve ostale ljude prisiljene da se pouzdaju u privatne vodovodne kompanije. Na stranu čak i neefikasnost ovih kompanija, u ovom društvu pristup čistoj i sigurnoj vodi mora biti naše pravo, koje nikad ne bi smjelo vezivati za nečiji profit.

Prekid vodoopskrbe ni slučajno nije jedina naznaka neuspješnosti ovog sistema. Nedavno je Agencija za zaštitu okoliša osudila engleske vodovodne kompanije zbog ogromnog nivoa onečišćenja okoliša: „Od devet postojećih vodovodnih kompanija, četiri su ocijenjene kao loše i zahtijevaju ozbiljna poboljšanja“, navodi se u Izvještaju, „što je najgori rezultat od 2011. godine.“ I to nedugo nakon vijesti da zbog zagađenja nijedna engleska rijeka ne zadovoljava standarde kvaliteta vode. Ovo nije prvi put da se vodovodna preduzeća prozivaju zbog negativnog uticaja na okoliš: Thames Water je 2017. godine kažnjeno s 20 miliona funti zato što je u Temzu ispumpalo nepročišćenu kanalizaciju i pobilo ogroman broj riba i ptica.

Nenaplativi dugovi. Visoki računi. Loša infrastruktura. Još gora usluga. Većina kompanija u inostranom vlasništvu. Pa još i zagađenje okoline – pride.

Posljedice privatizacije naše vodoopskrbe brojne su i obeshrabrujuće, ali ima još jedna s kojom ćemo se tek suočiti – u bliskoj budućnosti. Engleska je na dobrom putu da za samo 25 godina ostane bez vode. Moramo razmišljati o tome šta će biti kad se to dogodi. Sve su prilike da će nestašice vode poput one koju je prošle sedmice iskusio Istočni London postati redovne. Šta ako nam se redovno počne dešavati da ne možemo nasuti ni oprati čašu vode? Zakon trenutno ne dopušta da se dostava vode ikome prekine, pa potrošača koji ne plati račun u najgorem slučaju čeka ili sud ili posjeta sudskih izvršitelja. Nije da u tome ima išta dobro, ali šta ako nas očekuju i isključenja vode?

U eri klimatskih promjena moramo biti spremni za krizu nestašice vode i moramo potrošiti daleko više na vodnu infrastrukturu Engleske i Velsa. Zbog problema sa cijevima svakodnevno gubimo tri milijarde litara vode. Uskoro će to postati zaista skupo. I dok plaćamo dioničarima njihov sljedeći odmor ili kuću, možda zaključimo da je usluga na koju se oslanjamo radi zadovoljenja osnovne životne potrebe postala – previše nepouzdana.

IZVOR: Tribune

Objavljeno: 12/10/2020.